I dan danas zatrepere po nebu moje sobe kao nekakav odbljesak davnih vremena, pored ostalih i posebne knjige, šarenih korica i raširenih stranica, sa divnim crtežima, naročito pred spavanje,

dok sjaj mjesečine kulja kroz širom otvorene prozore i lijepi se za zidove dajući im osoben izgled kao da ih je okrečio neki najbolji moler i to bojama koje ne može niko tako da smiješa i zabrka. One lebde kao što su nekada lebdjele i plovile jedrilice beranskog aero kluba, plutajući nečujno po plavetnilu iznad lužačko-dolačko-pečičkih polja, livada, njiva, ledina i kuća, plove tako titrajući polagano tamo amo  iznad polica s ostalim knjigama i starinama, baš kao da su prvi beranski padobranci i padobranke.

To su knjige koje smo moja braća i ja dobijali za odličan uspjeh tokom školovanja u Lušcu i u Beranama. Postojao je tada jedan divan običaj, s određenom mjerom otmenošću, nešto što je odskakalo od novog poimanja školstva i uopšte načina života, a to je upravo poklanjanje knjiga đacima za pokazano odlično znanje i primjerno vladanje.

A u to čipkasto i vretenasto vrijeme, koje je, uprkos svemu onome što ga je iznenada snašlo, bilo i puno iskrica zaostalih od ranije, kao da su nakit sa novogodišnjih i božićnih jelki,  knjige su se naprosto gutale i predstavljale su ulaz u čarobni svijet maštarija, raznih pustolovina i u nešto što je ispunjavalo sve naše damare.

Žao mi je mnogo što su neke od njih koje smo dobili tokom učenja u osnovnoj i u osmogodišnjoj školi negdje zagubljene, ne zbog našeg nemara i nebrige, taman posla, nego samo zbog toga što smo ih davali na čitanje onima kojima i ne treba.

Inače, tada se beranska osnovna škola nalazila u zgradi gimnazije, čekajući da se isprazni Učiteljska, ona koja se nalazila u trokrilnoj zgradi iznikloj na velikom zapadnom  prostoru doline, gdje su se zelenile i žutile njive zasađene pšenicom, a sa sjeverne modrili šljivici. U gimnazijskoj zgradi sam proveo punih osam godina, računajući osnovno i gimnazijsko školovanje.

Moje odjeljenje je bilo zanimljiv skup djevojčica i dječaka iz varoši koja je još bila pošteđena bezumnog industrijskog naleta i poleta, jedna prava vazdušna banja sa Limom, Bistricom i ostalim rječicama i potocima iz kojih se slobodno moglo piti kada se ožedni, toliko su bili čisti i bistri. Mi, beranski dječaci i djevojčice, učili smo slova, prave i krive crte, prve geografske pojmove, a i igrali razne igre, a najviše smo se loptali na igralištu sa stativima od bukovih greda, koje se nalazilo u sjeveroistočnom dijelu dvorišta.

Upravo na njemu smo se i jednog sunčanog dana fotografisali svi skupa, radosni, srećni, nasmijani, puni očekivanja od života, bez misli i primisli o nečem lošem do samo o učenju, slušanju roditelja, učitelja i učiteljica, o igrama, loptanju, dugom ljetu i kupanju u Limu, lenčarenju i o sladoledu i kolačima.

Učiteljice su nas vodile u Budimlju gdje smo se zgučeni u velikoj rudarskoj korpi, zajedno sa rudarima, spustali u dubine ispod rudeške ravnice i ispod plavetnog Lima, da bi osjetili miris uglja i shvatili težinu tog poziva. Neko od tehničara, inženjera ili rudara kazivao nam je i pokazivao kako se vadi ruda. Naravno, bilo je i onih koji nijesu smjeli da sađu u tu tminu. Poslije smo uživali u blagom talasanju pšeničnih polja, u igrariji zrnevlja i u plašenju jata ptica koje su iznenađene posjetom letjele na sigurnije mjesto. Privlačili su nas crveni makovi koji su izvlačili glave iz pšenice da bi bili bliže nebu i suncu. Pored njih bile su vidne i praistorijske gromile odnosno gomile.

Odlazili smo u šetnju na Balabandu, na lužačke Bare, na luške livade. Pored obaveznog loptanja igrali smo i pjevali:

-        Care, care, gospodare, kol'ko ima sati?

I:

-        Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe.

      Čuvaj Mio rep, da ne budeš slep.

      Ako budeš slep, otpašće ti rep...

Tu su bile i igre ,,trule kobile“, ,,ćorave bake“, ,,između dvije vatre“, ,,žmurke“, ,,muzičke stolice“, ,,klisa i maške“, ,,viktorije“, ,,vruće-hladno“, ,,školice“, ,,titirača“, ,,klikera“, ,,gudže“, ,,kolariću paniću“, ,,šuge“, ,,neka bije, neka bije“, ,,ko voli, ko voli“, ,,tapke“, ,,jaze i ture“, ,,piljaka“, ,,drvene Marije“, ,,dan-noć“, ,,graničara“, ,,okoš bokoš“, ,,hula-hop“, ,, gluvi telefon“, ,,kaubojaca i Indijanaca“, ,, zujalica zuca“, ,,pošto kumo lončić“, ,,pljoja“, ,,oraha“, ,,berem, berem grožđe“, ,, ringe, ringe raja“...

Dok smo čekali da domar otvori masivna hrastova vrata školske zgrade u vrijeme kiše, stajali smo ispod strehe i dizali glave visoko, čekajući naježeni da nas kapljica pogodi u čelo ili u lice. Voljeli smo i da udaramo bijelim drvenim kuglama na računaljci u crne i obratno, prije nego li bi započeo čas.

Jedno polugođe, poslije selidbe u Lužac, učio sam u školi na Loparima, na Ovsinama. Novosagrađena zgradica je ličila više na privatnu kuću i nalazila se sa sjeverne strane od zadružnog doma. Inače, obje građevine izgradili su sami Lužačani. Užina sastavljena od hljeba, onog divnog iz beranskih pekara, parčeta žutog sira i salame, dijeljena je iz pletenih korpi od vrbovog pruća.

Čekali smo u redu da je uzmemo i pojedemo u hladu stabala starih zasada jabuka ili na nekoj od obližnjih livada. Iako smo skoro svi imali kući domaći skorup, sir, vareniku, sušeno meso, pekmez, jaja i ostale namirnice, ipak je ta užina imala neki poseban ukus, jer je u sebi pored neke nepojamne slasti sadržala i petnaest minuta, pa čak i do pola sata odmora, bila nam je ona i predah od ispitivanja i učenja novih lekcija. 

Tokom školovanja u Drugoj osmogodišnjoj školi, od petog dva do osmog razreda, nedaleko od mjesta gdje se vadila glina i pravile cigle, borili smo se s većim izazovom što se tiče učenja, uz obilatu i nesebičnu pomoć, kao i veliko strpljenje za naše nestašluke jedne prave niske biser-nastavnika i biser-nastavnica, pravih stručnjaka i pedagoga, ali i pažnju kurira-domara i školskog majstora.

Bili smo i članovi foto-sekcije u kojoj smo vještinu razvijanja fotografija i samog fotografisanja učili od onih koji su poznavali tajne tog posla, zatim foklorne družine sa orkestrom, tamburaškog sastava, dramske i recitatorske sekcije, ali i one  za prepariranje.

U prizemlju, u srednjem krilu građevine, nalazila se đačka kuhinja iz koje su se širili razni mirisi hrane, najviše kuvanog mlijeka od praška i rumenih velikih krofni, pečenih na licu mjesta, koje su se dijelile ponekada, dok se svakodnevni obrok sastojao od parčeta vrućeg hljeba  i komada sira iz velikih konzervi, upravo kao i u lužačkoj školi.

Gimnazijsko učenje mi je, čini mi se, prošlo brže, nego ona ranija - promijenio sam više puta sastave odjeljenja, najprije poslije drugog razreda, jer je dosta njih i ponavljalo, zatim su se neki opredijelili za matematički, a neko za društveno-jezički smjer, slične sudbine sam bio i u trećem razredu, opet smo bili desetkovani ponavljačkom bolešću koja je zahvatila mnoge i opet sam ostao sam!

U novom maturskom odjeljenju  najviše je bilo djevojaka koje su učile francuski jezik, nekoliko ruski i kad su bila predavanja i ispitivanja iz tih predmeta onda smo se razdvajali svako na svoju stranu i po raznim učionicama prostrane zgrade, koju je osmislila arhitekta Anka Zečević, Beograđanka udata za građevinskog inženjera Ivana, porijeklom sa Veruše, od Lijeve Rijeke, koji je, između ostalog,  osmislio put Jablan-Kolašin..

Od svih onih kojih se sjećam iz tog razdoblja, a sjećam se skoro svih, rijetko sam koga sreo poslije završetka mature, sem nekoliko djevojaka koje su upisale studije u Beogradu i bile u istom domu na Zvezdari kao i i ja. Život nas je nemilice razbacao na razne strane; imali smo samo jednu i to jednodnevnu eskurziju do Žabljaka, samo dva puta smo proslavili godišnjice od kako smo postali akademski građani. Imali smo, međutim,  sreću da nam predaju, uistinu, vrsni profesori i profesorice, sa samo nekoliko izuzetaka, jer uvijek neko negdje zaluta gdje mu nije mjesto ...

Odlični đaci su s velikim nestrpljenjem iščekivali kraj školske godine, naročito dan kada su dobijali svjedočanstva, ali se posebno, s nekim nepoznatim žmarcima koji su prolazili svukuda kroz tijelo, čekalo na knjigu za odličan uspjeh. Razmišljalo se o tome da li će biti neka uistinu zanimljiva, sa izvanrednim i primamljivim crtežima, puna dogodovština kao što je tikva sjemenki, pa da li će  biti tvrde korice ili meki povez, kakva će biti naslovna strana.

Dodjele su vršene u učionicama, a oni slabiji đaci zavidjeli su onim odličnim, ali jošte više zbog poklon-knjiga. Tobože su s oduševljenjem zavirivali u te knjige da bi vidjeli naslov i ko ju je napisao, obavezno je, kobajagi, tražeći na čitanje.

Neki od odlikaša su se šepurili i pravili važni, s knjižicom punom petica u rukama i knjigom za odlično učenje, na čijoj su slobodnoj prednjoj strani bila lijepo ispisana slova mastilom, jer je tada bilo ono najviše u upotrebi -,,tom i tom, za odličan uspjeh i primjerno vladanje“. Ispod su se nalazila dva potpisa - razrednog starješine i upravnika škole.

Bože dragi, svemogući, te radosti i sreće! Odlikaši su lebdjeli kao baloni, kao da su dobili ne znam šta, a ne običnu knjigu.

Međutim, kad se sve sagleda i pogleda, to i nijesu bile obične knjige, nego poprilično neobične, one su bile dar, one su bile darovane knjige, jedno slatko priznanje, kao da su slatko od šljiva! A nove novcijate, sa mirisom štampe i papira. Bile su to - odlikaške knjige!

Jedan takav lijepi običaj, jedan divan znak pažnje, istovremeno i posebna vrsta priznanja danas više i ne postoji. U vremenu kad su tehnološke novotarije, koje i nijesu loše ako se upotrebljavaju i koriste onako kako treba i onoliko koliko treba,  čitanje knjiga je rijetka pojava, a tu se misli na one prave i vrijedne, kojih je, takođe, sve manje i manje. Nikad više štampanih knjiga, a nikad manje onih vrijednih, nikad toliko loših pjesama, romana, drama, priča...

I dok te odlikaške knjige lebde pred san kroz moju sobu, a često i uđu u snove, donoseći sa sobom miris i onaj poseban  dah  djetinjstva, kao i onog dijela rane mladosti koje je bilo kao zlatno puce, ponekada izmigolji iz svega toga i saznanje da su mnogi od onih kojima takve, ali ni one druge knjige, nijesu bile u srcu, koje su rijetko bile u njihovim rukama, a i ako jesu nijesu bogme posve pročitane, ali su zato išarane olovkama, penkalama, tuševima, umrljane od hrane, mnogo bolje prošli od većine odlikaša, što se tiče sticanja materijalnog imetka.

Vješti u lagarijama i u tome da prikriju svoje neznanje i neobrazovanost, s fakultetskim diplomama sumnjivo stečenim izvan poznatih središta studija i nauke, obavezno sa pravim političkim odrazom, postali su upravnici i rukovodioci mnogih preduzeća, visoki činovnici...

Međutim, ostali su većinom oskudni što se tiče duhovnog bogatstva. Oni su, ako se to uzme u obzir bili, a i dalje su - prava i puka sirotinja...

Zato svaki put kad se te odlikaške, a i sve ostale knjige pojave u mojoj sobi, kad zalepršaju kao šaroliki i ognjeviti zmajevi po njenom nebu, kad zarone u moje snove i javu, one donesu sa sobom uspomene, one drage, iskričave, varničave, one koje čeliče duh, koje ti daju nadu, snagu i koje te tjeraju da u svakom novom trenu nalaziš smisao svojeg bitisanja i pravog uživanja u onim jednostavno-obično-najobičnijim trenucima koji su, u stvari, kad se pobolje i trezveno porazmisli, istinski i pravi djelovi života, njegov iskonski sadržaj i u zavisnosti od toga koliko si i da li si uopšte u stanju da ih opaziš i prihvatiš zavisi i cijeli smisao tvojeg bivstvovanja...

Milija Pajković

Iz nove knjige ,,Miris bagremovog cvijeta“

Foto: Milija Pajković