Ivangrad je imao klimu, književnu, kulturnu, svekoliku. Sve je tih godina cvjetalo, fabrike, radnici, život. Gradile se nove zgrade, funkcionisao  aerodrom. Sve to i mnogo toga još, dešavalo se u ondašnjem Ivangradu.

Odavno se nosim mišlju, a i često prisjećam mojih drugova – pjesnika iz bernske – ivangradske  gimanzije. Njihovih imena, vremena u kome smo počinjali prve literane radove, profesora koji su nas učili i podržavali....

No, da bih se sjetio pjesnika iz moje genracije, neophodno je sjetiti se velikih prethodnika, koji su učili ovu gimnaziju, a postali velika književna imena u crnogorskoj i ondašnjoj velikoj jugslovenskoj književnosti. A to su: Mihailo Lalić, Radovan Zogović,  Milovan Đilas, Radonja Vešović, Dušan Kostić, Husein Bašić, Radoslav Pajković, Miladin Ćulafić, Bogdan Šekler, Zuvdija Hodžić....pa oba Čeda, Vuković i Vulević, Miloš Ostojić.

Trebam pomenuti Miomira Dašića, poznatog istoričara i Rajka Bogojevića, profesrora i pisca. I Branku Bogavac, znamenitu publicistkinju. Naravno, Slobodana Vukovića, čije reportaže  imaju, osim dokumentarne, visoku literarnu vrijednost. Ova imena i njihova djela dovoljna su za knjiženost bilo kog, pa i mnogo brojnijeg naroda.

Onda su došle generacije: Dragomir Ćulafić, Miomir Mišović, Svetislav Vlahović, posebno talentovani Blagoje Korać. On je bio u trećem a ja u prvom gimnazije, kada mi je profesor Miloš Vulević, nakon što sam mu pokazao neke svoje pjseme, rekao da mu se javim, što sam učinio sa tremom.

Blagoje je već tada objavljivao pjesme u poznatim jugoslovenskim listovima, sjetiću se zagrebačkog Plavog vjesnika i beogradkog lista Mladost. Velika je čast tada bilo objaviti radove u njima. Korać je bio taj i imao je tu čast. Čitao je kompletnu dnevnu i nedjeljnu štampu, pratio sport. Obožvao Džemsa Dina, nosio kožnu jaknu. Svakog dana čitao po jednu knjigu i pisao po jednu pjesmu. Ostale su neobjavljene, osim one u listovima. Radio je kao novinar u Slobodi, pisao divne reportaže... Njemu posebno dugujem. Vodio me u Beograd i Banja Luku. Njemu zahvaljujući vidio sam more prvi put. Ono koje zapljuskuje obale Bara.

Generacijski ne baš bliski, Vukota Babović i Branislav Boričić u gimanziji su pisali pjesme, poslije otišli u naku, prvi u fiziku a drugi u matematiku, gdje su se dokazali kao naučnici. A negdje ostali pjesnici.

Tomas Man u polimskim šumama

Miladin Ćulafić je kao gimnazijalac objavljivao priče i za to dobijao honorare. S rođakom Jezdimirom Jezdom Ćulafićem (koji je do  kraja života živio u Parizu, gdje je i sahranjen!), objavljivao je u zagrebačkom Poletu. Dale Ćulafić, čija je knjiga Pozni šetači bila značajana za mene, pričao mi je kako je Miladin u sveske lijepim rukopisom, gotovo kaligrafskim, prepisivao romane Tomasa Mana.

Kada sam ga mnogo godina docnije u jednom susretu prilikom održavanja Sajma knjiga, a fasciniran tom činjenicom, pitao: Miladine, da li je istina da si u sveske prepisivao Tomasa Mana? Ozbijno me pogledao, možda pomislio da je u pitanju neka provokacija, pozvao sam se  na Dala, a on je odgovorio: Istina je. Sad možeš shvatitti koliki je to pisac kada sam ga razumio u onim šumama. Misleći na ambijent u kome je, čuvajući stoku, prepisivao stranice velikg pisca.

Smatrao sam značajnim  da upravo u ovom tekstu zabilježim ovu istinitu anegdotu.

Stihovi koje sam upamtio

Pored imena koja sem već pobrojio, u mojoj generaciji se isticao Vlado Mihajlović, koji je tada dobijao nagrade. Bio je možda dvije godine stariji od mene. I danas poslije više od pola vijeka  u mom sjećanju žive stihovi njegove pjesme od dvije strofe:

Kroz mene proleće ptica jedina,

Krilima mi srce tače.

U jednom oku mi tišina žedna,

U drugom vjetar plače.

Zaklao sam najljepšu zvijezdu,

Sad crno jaganje noći derem.

Pticom što noćiš u tuđem gnijedu,

Daj cvrktura ruke da operem.

Ne znam šta je kasnije bilo sa Vladom,  gdje je živio i da li je pisao, pamtim ovu pjesmu i poklanjam je čitaocima Nove Slobode.

Tu su, neizostano, Mišo Korać, Milo Petrović, Zdenka Milačić, ljepotica za kojom se okretao Ivangrad. Koliko znam  živi negdje u Kanadi. Pa Milenko Marsenić,  pa Petar Rmuš, bojim se da  nekoga ne zaboravim, te se izvinjavam. Prošle su mnoge godine. Pola vijeka i više. Ko će godine nabrojiti? Ko se svega i svih  sjetiti. A zaslužuju da ih se sjetimo.

Pišući ovaj tekst, razmiču se vidici, iskrsavaju dragi likovi, zvone zaboravljeni stihovi. Lik Veljka Mijovića, autora nekoliko romana i  priča.  Mnogo odavno nijesu živi. Sjetih se Miroslava Đurovića, koji je književnom životu  tih godinam davao ton, Ratka Deletića... Nova Šćekića, zaboravljenog, no veoma talentovanog proznog pisca. Nije mnogo objavio, umro je relativno mlad, ali što je objavio, vrijedno je. Posljednji put, i to davno, sreli smo se na beranskoj autobuskoj stanici. Blagog lica s razbarušenom kosom.

Ivangrad je imao klimu, književnu, kulturnu, svekoliku. Sve je tih godina cvjetalo, fabrike, radnici, život. Gradile se nove zgrade, funkcionisao  aerodrom. Sve to i mnogo toga još, dešavalo u ondašnjem Ivangradu.

Sloboda nas je afirmisala

Izlazio je, penaestodnevno, list Sloboda, u kome je mala posebna rubrika Sloboda za mlade. Urednik je bio Radenko Smolović, u toj rubrici nas je objavljivao. Vidjeti  radove u toj rubrici – bio je veliki događaj za nas. (Jednom sam pokazao mom ocu, ispod višnje u Prijevoru, radi objavljen u Slobodi. Smješkao se zadovoljan. Ja, pa u novinama. Bilo je to značajno za njega!).

Posebno su zanimljivi i bogati bili praznični brojevi u kojima je prostor bio izdvojen za afirmisane pjesnike, među kojima najznačajniji bijaše Milo Bošković, ličnost oko koje su se okupljali tadašnji intelektalci, ne samo iz Berana, već iz Rožaja, Bijelog Polja, Mojkovca, Podgorice... Bošković je svojom pojavom izazivao poštovanje. U gimnaziji mi je predavao ruski jezik. Stalno je na času  nešto zapisivao u svesku koja je stajala na katedri.  Napisao je brojna pjesnička i prozna djela, ovom prilikom pažnju skrećem na Psalmi, knjiga velike poezije, besumnje.

Tu je  i neizostavni Miloš Vulević, profesor velikog formata, kome god je predavao taj bi zavolio književnost, pa Slobo Dabetić, Maksim Lutovac, vanserijska ličnost profesor Slobodan Tomović, u ono vrijeme doktor nauka, doktorirao na Njegoševoj Luči mikrokozma. Bio mi je razredni straješina u trećem i četvrtom razredu. Sve je znao. Dostojni njegov nasljednik je kćerka Sonja Tomović, jedna od najvećih intelektualaca u Crnoj Gori danas, autorica brojnih kapitalnih naučnih knjiga, a uz to vrsna pjesnikinja.

Neizbježno je u ovom tekstu pomenuti Draška Došljaka, uglednog inetelektualca i univerzitetskog profesora, naučnika koji je dao i daje  doprinos  toponomastici na prostoru Vasojevića, čitajući predjele u  kojima živi naša prošlost i istorija.

Vraćam se ponovo zlatnim godinama, kada su u Beranama štampane knjige poezije: Mila Boškovića, Veselina  Bogavca, Ratka Deletića, Veselina Bogavca, u tadašnjoj štampariji.

U gimnaziji je bio  Književni klub „Vukajlo Kukalj“, koji je  raspisivao godišnji konkurs za literarne radove,  motivišući nas da pišemo. Bogata školska biblioteka koju je vodio profesr Vulević. A on je znao koje knjige treba naručiti, pratio je sve što se dešava u jugoslovenskoj i svjetskoj literaturi. Njemu zahvaljujući, sve kapitalne i aktuelne bile su nam dostupne.

Bili su to divni dani, koji su donosili nešto novo, budili znatiželju, razmicali vidike. Sanjali smo budni, da ćemo postati veliki pjesnici, da će se o nama znati u svijetu....Poslije gimnazije svako je odlazio svojim putem. Vlatko Radovanić je tada  pjevao i ta mi pjesma dođe:

Cvjetovi su tiho u smrt pali,

Odbolovale trave jednu ranu.

Nekad smo i ljubav zaiskali

I molili mrtve da ustanu.

Bilo jednom i ljeto neko,

I nešto o čemu pjesma bunca.

Jednom niz rijeku srce teklo,

Padala za brdom zrela sunca.

................................................... 

Bio je vanredno talentovan, kasnije je otišao u vode ekonomije. Ne znam da li je pisao? Umro je prije koju godinu. Neka ovaj mali pomen oživi sjećanje na sve žive i one mrtve, čiji snovi treper ponad Lima, koji neumitno teče, „modar kao vena proširena“, kako je pisao Marko Vešović. To je onaj „gajtan vode u dolini“, kako ga je vidio Radonja Vešović, naslovljavajući tako jednu svoju knjigu.

Teče Lim, i mi sa njim. Pjesma ostaje. I ona koju je ko zna ko spjevao i pjevao, a ostala kao narodna:

Osta želja srca moga,

Pokraj Lima zelenoga.

... želje žive,  zato što se nijesu ostvarile.

Pismo Čeda Vukovića

A sada  lično, možda vrijedno za zabilježiti. Kao đak trećeg razreda odvažio sam se da pošaljem šest pjesama čaopisu Stvaranje, koji bijaše veoma cijenjen, u vrhu jugoslovenske književne periodke, a uređivao ga je Čedo Vuković. Poslije izvjesnog vremena dobio sam pismo od  glavnog urednika Vukovića, koji mi je pisao da će četiri pjesme objaviti u martovskom broju.

Pjesme sam poslao u jesen, trebalo je čekati nekoliko mjeseci. Dugo čekanje, ah  ti mjeseci. Mart je bio daleko. No, došao je mart, i ja sam svaki dan pogledivao na portirnici gdje je dolazila pošta za učenike. Na portirnici je radio Smajo, koji je oglašavao početak i kraj časova školskim zvonom. Jednog dana sam među poštom ugledao spakovanu pošiljku sa mojim imenom i prezimenom.

Časopis Stvaranje. Sreći nije bilo kraja. Ruke su mi podrhatavala dok sam ga otvarao. Našao sam rubriku Horizonti i u njoj četiri moje pjesme. Godinu kasnije Sreten Perović će dvije zastupiti u Antologiji crnogorske poezije jedne decenije – 1960 -1970. Bio sam posljednji i najmlađi u toj antologiji. Bila je to velika čast, moj veliki početak. Prilikom jednog susreta u hercegnovskom hotelu Plaža, pričao sam Čedu Vukoviću, koliko mi je značila njegova podrška, pismo u kome me upućuje da puno radim i čitam, obrazujem se.

Kako sam čitao Zogovića

Bio sam đak trećeg ili četvrtog, sada  nijesam sasvim siguran. Ruski jezik mi je predvao profesror Vlado Martinović, moj blizak rođak. On je mnogo volio poeziju Radovana Zogovića, pa mi jednog dana poudio knjigu Artikulisana riječ, gotovo krišom, objavljenu tih godina (1965).  Ništa tada nijesam znao o Zogoviću. Priznajem da mi nije bilo lako, duge razvučene strofe, gusti spletovi jezika, nove riječi, alegorije, za mene teško razumljiv jezik. No, čitao sam, e sam osjećao veličinu i značj te poezije.

Čitaš li – pitao bi me Vlado dok prolazi između klupa u učionici, ali stišano. Tiho je inače govorio.

Čitam – odgovarao bih i ja stišano, kao da nešto skrivamo obojica.

A jednom mi je rekao: Pazi, nikom ne pokazuj. Opet su hajke na Radovana. Nijesam shvatao, o kakvim hajkama je riječ. Tek, kao gimnazjalac sam čitao Zogovića. A Vlado, koliko ga je volio, u lijepe sveske, lijepim rukopisaom, a pisao je perom, ispisivao je Zogovićeve pjesme. Kada sam sve ovo pričao Zogoviću, ranih osamdesetih kada sam ga upoznao,  nije komentarisao, smješkao se. Zaključio sam da mu je bilo drago. A ja sam zauvijek zavolio njegovu poeziju, zbog čega veliku zahvalnost dugujem upravo Vladu,

Zogović je prve, ratne brojeve Slobode, uređivao sa Veselinom Maslešom, početkom rata 1941 na planini Konjsko iznad Berana.

To se zna, ali nije suvišno da ovom prilikom i na to sjetim. Tekstom koji završavam, htio sam da sjetim na imena, a mnogo prostora bi trebalo da pobrojim djela učenika beransko – ivangradske gimnazije.

Miraš Martinović

Tekst preuzet iz časopisa „Nova Sloboda“