Miralem Bajkani, star četrdesetosam godina, rodom iz Globočice, iz Gore, ispod Šar-planine, čistokrvni Goranac, stajao je u Beogradu na sred Terazija, ispred ,,Kasine“, na autobuskom stajalištu, petnaestog septembra 1976. godine, tačno u sedamnaest sati, izbezumljen i van sebe, a uz to i bez prebijene pare u džepu.
Samo deset dana prije toga zatvorio je svoj maleni kiosk ,,Sport“ za ,,zanimacije za zube“, predviđen, dakle, za prodaju lebleblija, kikirikija, suncokretovih i kukuruznih sjemenki, kao i štanglica sa susamom, jer posao nije išao kao ranije, a trebalo je prehraniti brojnu porodicu. U međuvremenu, samo sat vremena prije nego li se našao na Terazijama, dobio je hitnu telegramsku vijest da mu je otac Rustem teško bolestan i da traži da hitno dođe, vjerovatno strepeći da će otići iz ovozemaljskog života, a da ne vidi svojeg sina, svoje prvo radovanje, uz to i jedinca.
Običaj koji važi svukuda po svijetu i koji će nadživjeti sva društveno-politička uređenja i ubjeđenja! Mogao je Miralem da se obrati za pomoć i nekom od svojih zemljaka, njih je bilo dosta u gradu, ali bi to ličilo i na nekakvo priznanje da se, ipak, nije snašao u prestonici, a i neki inat i prkos mu nije dozvoljavao da to i učini, bez obzira što bi mu, vjerovatno, neko od njih izašao u susret.
Znajući da je Beograd grad široke duše, kao malo koji na planeti Zemlji, grad koji samo daje, a ništa ne uzima, koji te ne pita ko si, odakle si, nego te prigrli kao da ti je roditelj, brat, rođak, kum, drug i prijatelj, Miralem je odlučio da nekog sa autobuskog stajališta, a koji mu se učini ozbiljan i povjerljiv, zapita za novčani zajam, da bi mogao da otputuje u zavičaj. Zato je koračao sav usplahiren, tamo amo, povremeno zagledajući prolaznike i one koji su čekali prevoz.
U isto vrijeme, na istoj stanici, stajali su, ali onako slučajno, ne zbog autobusa, nego čekajući društvo, Zlatko Braletić iz Danilovgrada i Milenko-Mićo Pajković iz Berana, inače, studenti, smješteni u studentskom domu na Zvezdari, a, između ostalog, i saigrači u jednom od najboljih timova u malom fudbalu sa Zvezdare, ali, bogami, i dalje. Miralem je, upravo, njih izabrao da im se obrati, vođen predosjećajem gorštaka koji rijetko omane.
- Oprostite, nešto bih vas pitao?
- Izvolite! - odgovorili su mu Zlatko i Mićo.
- Ja sum Miralem Bajkani, Goranac, rodom iz Globočica. Moja stari mi govorili da smo istog roda kao vi, da smo, bre, isti narod, a i siguran sam u to što su reklji. I osećam se tako.
- Drago nam je Miraleme. Ovo je Mićo, a ja sam Zlatko - prihvatio je Zlatko.
- Evo stojim ovde dugo vrema. U veljika sam nevolja.
- Šta je, Miraleme, kakva nevolja? Da te neko nije dirao?
- Niko mene ne dira. Alji veljika muka.
- Pa reci slobodno.
- Teško mene da prićam, ali sam siguran u vas da će razumete.
- Naravno.
- Ovo ne prićam da bi vas nešto smekš'o, tako mi Bog pomog'o, zbog nečeg što ću vas sat i pitat'. Živim u Beograt već duže vrema, mož' se reć' da sam već Beograđanin, a moram 'itno da otputujem u svoje sela, otac mi je teško boljan. Sigurno će vas ovo iznenadit', biće čudno, alj hteo bi' od vas da uzajmim novac za puta, pa mi verujte ili ne verujte, kako 'oćete - obratio im se bez ikakvog uobičajenog i dugog uvoda i prazne priče, kad su u pitanju takvi nastupi.
- Pa ništa strašno.
- Ama kako ne strašno. Ja ne tražio nikad u život pare na uljica i to na nepoznati ljudi.
- Nijesi prvi i jedini.
- Moja srce i duša mi kaže da mogu vama ovo reć' i da ćete shvatit' da govorim istina. Samo koji dan pre zatvorio sam svoja radnja i trenutno sam bez prebijena para. Al' biće...Dalji mi ne dalji, Bog da vam pomogne, što ste mene sljušali.
- Ovo će ti biti dovoljno, prijatelju - tutnuo mu je Zlatko oveću i značajnu sumu novca u ruku, dovoljnu da otputuje i do Soluna, a nekmoli do Globočice i Gore, jer je, upravo tog dana, bio primio studentski kredit, a pridružio mu se i Mićo, nešto manjom sumom, ali od srca, pošto je tek očekivao pojačanje studentskog džeparca.
- Dajte mi sat vaša adresa da bi vratio pare kad dođem - zatražio je Miralem, vadeći iz zadnjeg džepa pantalona parče papira i olovku.
- Pa i da ne vratiš, samo da ti zdravo stigneš tamo i da ti otac prezdravi.
- Kako da ne vratam? Ima da vratam, tako mi moja deca. A vama od Boga željim zdravlje i dobro. I vaša porodica. Ima jedna pesma iz moj kraj:
- Ajde vrati glava, poljaj ja navamo,
ajde slušaj slušaj, šo ti veljim:
- Sve tvuje drugari doma izdojdoha,
a tebe te nema doma da mi dojdeš...
Dok je izgovarao stihove stare goranske pjesme, pažljivo je zapisao ono što su mu rekli, rukovao se sa njima i gotovo trčeći se zaputio ka podzemnom prolazu, povremeno se okrećući, da bi se sjurio niz Balkansku ulicu, pravo ka autobuskoj stanici, ne bi li na vrijeme stigao za autobus prema svom zavičaju.
A narednih mjesec dana, nije bilo niti traga, a ni glasa, od Miralema Bajkanija, Goranca iz Globočice. Oni koji su znali za tu priču, ponekada su zadirkivali svoje prijatelje za njihovu lakovjernost, onako šale radi, nikako iz zle namjere ili pakosti.
- Nije to bila lakovjernost! - pojašnjavao je Zlatko - nijesmo mi pasli travu, jadni ne bili. Ne mislite, valjda, da smo toliko naivni? Hajde da smo brucoši, pa prosti jadi! Čovjek je djelovao sasvim ubjedljivo i vidjelo se iz aviona da je u nekoj nevolji. Tu glume nije bilo nimalo. Uostalom, briga nas za novac, a i bitno je da smo, a čvrsto vjerujem u to, uradili dobro djelo. I sigurni smo obojica da je to Miralem i nema sumnje u to da nam se čovjek predstavio svojim pravim imenom i prezimenom.
A onda, u kasnu jesen, odmah poslije ispitnog roka, u vrijeme kad je vladalo zatišje prije noćnih izlazaka, neko je stidljivo zakucao na vrata jedne sobe u studentskom domu na Zvezdari, u ulici Bana Ivaniša. U toj sobi, u tom trenutku, pored Zlatka i Mića, bilo je još nekoliko njihovih zemljaka i prijatelja, a među njima i oni koji su bili sigurni da od povraćaja pozajmljenog novca nikada ništa i neće biti, pa su i svi taj slučaj bili potisnuli u zaborav.
Kucanje se još jednom ponovilo, pošto niko nije ni odgovorio da je slobodno.
- Slobodnooooooo! - konačno se oglasio neko od prisutnih.
Vrata sobe su se polako otvorila, a na njima je stajao, niko drugi do Miralem Bajkani, sa dvije velike kese u rukama, prepunim lebleblija, kikirikija i sjemenki.
- Bio ja odsutan, stig'o pre dva dana i sad je sve u redu, a i kako treba, Bogu hvalja! - izustio je Miralem, poprilično zadihan, rukujući se sa svima i uzgred predstavljajući.
A onda je laganim pokretom ruke, pored kesa sa ponudama, na sto stavio i novac, koji je bio uzajmio petnaestog septembra, u sedamnaest sati, na autobuskom stajalištu na Terazijama!
Milija Pajković
Iz knjige ,,Besanica“