Da li ste ikada čuli za selo Okolište? Pa i ako ste nekako i dočuli, znate li, možda, gdje se nalazi?

Da li bi, recimo, mogli otprilike da uperite prst na neku jedva vidljivu tačku na mapi, milimetar lijevo, milimetar desno, malčice gore, pa nešto dolje, nije ni važno, oproštene su vam, u svakom slučaju, male greške, i viknete:,,Etoooo tuuu je selooo Okolišteeee“!

Kažete - nijeste čuli, pa prema tome čim nijeste čuli, onda je jasno da i ne znate da postoji, a samim tim i ni gdje se nalazi.

Pa da ništa ne okolišim i kružim - Okolište je šćućureno u Crnoj Gori, u malenoj, prekrasnoj i začaranoj zemlji  u jugoistočnom dijelu Evrope, koju je dobri Bog obilato darovao prirodnim ljepotama, izdašnim izvorima pijaće vode, potocima, rječicama, rijekama, blistavo-plavim morem, ravnicama, planinama i brdima, izvanrednim klimatskim uslovima, bez vulkana, tornada, tajfuna, cunamija, bez onih strahovitih poplava, a one manje su sve zbog ljudskog nemara, a jači zemljotres tresne jednom  u sto godina.

Selo se nalazi na skoro istoj razdaljini između dvije manje varoši, pa je tokom vremena pripadalo čas ataru jedne, čas one druge, tako da bi se, bez obzira na katastarske upise, moglo reći da je, u stvari, ničije. Inače, tu oblast je narod, onako između sebe nazvao Gorevina, a zbog čega postoje razne priče i legende, isto kao i za naziv Okolište.

Zajednička i jednom i drugom je priča o nekom županu, međutim, postoje oni koji kažu da je riječ bila o kralju, a neki su tvrdili da se ipak radilo o caru, koji je sa svojom pratnjom, kad mu je jednom tako došlo iz čista mira, obilazio svoju župu, kraljevinu, carevinu.

Jašući tako okićenog sedlanika, kako i priliči jednom velmoži, naišao je na neku lazinu odakle je pucao pogled na jedino selo na vidiku, za koje mu se učinilo da je nadohvat ruke, da će stići do njega očas posla; no, ispostavilo se na kraju da je morao poprilično da kruži okolo naokolo, sve dok nije nabasao na pravu stazu koja je vodila tačno u selo. Tada je uzviknuo:

- Ovo selo je pravo okolište.

A kako je potom upeklo sunce i jara pritisnula cijeli kraj, tako da su pramenovi jedva vidljive izmaglice stvorene od nje obmotavali livade i njive i peli se uz krovove kuća, dodao je:

- Ove gorevine.

A kod našeg naroda ti je tako, od priče i legende često se uskoči i u stvarnost, i to tako da teško možeš da razaputiš šta je prazna priča i izmišljotina, a šta istina, pa i tako ostadoše ta dva naziva, kao uostalom i mnogi drugi i za sela, varoši, planine, potoke, izvore, rijeke, ma za sve.

Inače, Okolište je jedno ubavo selo i nekada je imalo dosta stanovnika, naročito djece, a kad je negdje dosta dječice, eto tu neizostavno i škole. Škola je bila smještena na vrhu brežuljka, u samom središtu naselja, koji je virio poput malene vulkanske kupe iz livadskog cvijeća, a sa kojeg se pružao pogled na cijelo selo i okolinu. Prije Drugog svjetskog rata u toj ovećoj građevini na sprat sa krovom prekrivenim crepom, pored školskih učionica, nalazila se žandarmerijska stanica i dva stana za učitelje.

Poslije rata umjesto stanice otvorena je zadružna prodavnica mješovite robe, a pored dvije  osposobljena je prostorija koja je pripadala stanici za treću učionicu, jer je broj djece školskog uzrasta naglo narastao. 

Iako okruženo divnim planinskim visovima, bukovom i četinarskom šumom, s dosta ravnice i s blagim brežuljcima, s njivama, voćnjacima, s dosta bunara i izvora, sa stalnim tokom vode koji je između većeg potoka i rječice, istinska vazdušna banja, selo je svrstavano u ona zabačena  jedino zbog toga što nije imala put kakav valja, nego neku makadamsku izlokanu cestu, koja je s prekidima vijugala i preko livada i svoj put završavala upravo ispred školske zgrade.

Zato su poreznici i poštari nerado zalazili u Okolište, jer nijesu imali pretjeranog sluha za uživanje u ljepotama tog kraja, a i trebalo im je prilično vremena da se dogegaju i po suncu, kiši, snijegu, često praćeni grmljavinom i olujnim vjetrom. Poštari su pisma, pakete i ostalu pošiljku donosili kod prodavca, pravo u prodavnicu i to petkom, a tu su ih dočekivali oni  mještani koji su se nadali da ih se neko sjetio.

Tu bi se poštonoše odmorili, popili koju ,,ljutu“, pa zatim opet put pod noge.  Poreznici, pak, bili su lošije sreće, jer su morali da obiđu svaku kuću, često se boreći, a najviše bježanijom, protiv raznih vrsta pasa, koji ih nikako nijesu mirisali.

Učitelje su slali u Okolište po kazni, ako se zamjerio nekom iz vlasti, ako nije bio za današnjicu, a takav je bio upravo Janićije Jaćko Kaldrmić iz Konačišta, sela udaljenog od  Okolišta gotovo trideset kilometara, iako je pripadalo istoj opštini.  

Uselio se u dvije sobe školske zgrade, dok su druge dvije ostale za domara i njegovu suprugu, koji su bili iz susjednog sela, ali za vrijeme snijega i leda ostajali su u Okolištu, jer kad snijeg ispuni sve jendeke, udoline i doline, nije se moglo nikud sve dok ne bi dunuo južni vjetar, koji je mirisao na prve jagorčevine i ljubičice.

Janićije je bio srednje visine, više visok, nego nizak, niti mršav, niti debeo, nešto po sredini, crnih brkova, nosio je vazda šešir, ali ne zbog toga što je bio proćelav, nego samo zbog toga što mu je pristajao kao saliven; oblačio je često odijelo s prslukom u čijem je malom džepu bio stari željeznički sat ,,Longines“ i iz kojeg je virio srebrni lančić. Ljubitelje vesterna mogao je da podsjeća na poštanskog ili bankarskog šalterskog radnika ili, čak, i na vlasnika banke, u nekom na brzinu sklepanom naselju na Divljem Zapadu, koji u svojoj kancelariji dočekuje posebne mušterije.

Iako je znao za šalu i volio ju je, bio je ipak ponajviše ozbiljnog lica, onakvog kako i treba da bude učiteljsko, vodeći strogo računa o svojem ponašanju, a druge učeći izvan škole kako da kaleme voćke, jer je bio odličan kalemar i voćar, kako da čitaju novine i knjige, pa je ustanovio i biblioteku, dostupnu ne samo đacima, nego i mještanima. Ukratko - svakom je bio na usluzi za ono što je znao, a znao je mnogo toga.

Svi u selu su ga veoma brzo prihvatili kako i treba, jer je on iako tako ozbiljan i uštogljen na prvi pogled, bio, u stvari, dobrodušan i plemenit čovjek. Pošto je obožavao pčele, a kući je imao i pčelinjak, brzo se povezao sa okoliškim domaćinima i nesebično im je prenosio svoja znanja, ali i prihvatao njihove savjete, jer su planinci bili odlični pčelari.

Djeca su odmah, onako iz prve, bila zadovoljna svojim novim učiteljom, a on im je sredio dvorište tako da mogu da igraju nesmetano razne igre, a donio im je kao poklon dvije šarene lopte, vijače i tri obruča za hula hop, tako da su i djevojke koje su završile osnovno školovanje dolazile da nauče novu igru. A okolištanska dječica su bila, uistinu, bistra, obdarena za učenje, tek poneko dijete je bilo nešto lošiji đak, ne zbog neznanja, nego zbog svoje lijenosti.

Janićije Jaćko se svojski trudio da njegovi učenici što više nauče, pa mu nije bilo teško da često okreće veliki globus da bi im pokazao sve zemlje svijeta, planine, rijeke, mora i okeane, da svojim čvornovatim prstom klizi po mapi zakačenoj na sjevernoj strani zida, da piše i crta na tabli, jednostavno, bio je učitelj starog kova! Napravio je i prirodnjačku i slikarsku sekciju, pa je za Dan škole pravio takmičenja i pravu priredbu, sa recitacijama i pjesmom, a bilo je tu i sviranja na fruli i guslama. Uostalom, učitelji i učiteljice i uopšte prosvjetni radnici iz tog vremena bili su nosioci  pravog obrazovanja, učenja i napretka.

Jednog dana stiglo je na red predavanje i ispitivanje o subjektu i predikatu.

- Djeco, subjekat i predikat su glavni djelovi rečenice. Pazite sada dobro, ne zuri kroz prozor, Jaleviću, subjektom se iskazuje nosilac stanja, vršilac radnje i uzročnik zbivanja. Pišite i pamtite.

Onda bi zastao i pogledao kroz prozor.

- Opet će kiša - pomislio je u sebi, a smetala mu je, jer je poslije predavanja trebao da ode kući da provede dva dana s porodicom - u službi subjekta  najviše su imenice, zamjenice ili brojevi i on može biti gramatički i logički. Predikat je, dječice moja, dio rečenice koji subjektu pripisuje neku radnju ili neko stanje. U ponedjeljak ću vas propitivati o ovome i o prostim rečenicama, odmorite, igrajte, samo se čuvajte, naravno, učite i pozdravite ukućane.

U ponedjeljak je Janićije ispunio svoje obećanje, propitivao je i davao prve ocjene.

- Uzećemo, recimo, kamen, njega ima gdje god mrdnete, da ne tražimo nešto drugo. Neka kamen bude glavni u rečenici, a vi mu dodajte šta hoćete po vašem izboru. Primjer ,,Kamen je po putu“.

Smišljali su dječaci i djevojčice u nastavku sve što im je palo na pamet o kamenu. Kad je red došao na Mlađena Tikovića, bucmastog i pomalo pjegavog mališana, poslije kraćeg razmišljanja tiho je, jedva čujno, rekao:

- Kamen raste.

- Glasnije, Tikoviću, glasnije.

- Kamen raste.

- Šta si to rekao, kumim te Bogom, de ponovi?

- Kamen raste.

- A kako, jadan ne bio, može kamen da raste. Ko je to čuo i vidio da kamen raste. Sjedi dolje i evo ti  jedinica velika kao ova vrata.

Tako je Mlađen Tiković na polugodištu pored dosta petica i četvoraka zaradio i jedinicu.

Prohujale su mnoge godine otada - Okolište je opustjelo kao i mnoga ostala sela, škola je ostala bez ijednog đaka, nepotrebne fabrike su pojele svoju djecu, svoje radnike, varoši su se napunile i iz njih niko nije htio da ode i da se vrati, učo Janićije je dočekao zasluženu penziju.

Posvetio se unucima i unukama, čak im je i napravio malene školske klupe u bašti i igrali su škole, marljivo je radio oko pčela, pa je bilo uvijek predivnog meda, a posebna poslastica je bio med iz saća.

Vrijeme, taj neumorni glodač naših života, koji ne zna za povlašćene, nego mu je svako isti, kao što je i smrti svako isti i jednak, počeo je nešto više da glođe starog učitelja! Trpio je dugo bolove koji su se počeli javljati ne samo naveče, nego i po danu.  Bili su mukli, kao dosadna zubobolja, tinjali su i razbuktavali se.

Međutim, nikog nije htio da opterećuje svojom mukom, trpio je muški, bez ispuštenog  jauka i uzvika. Tek onda kad su postali i vidni, a i nesnosni, ukućani su ga odveli u bolnicu, ljuteći se na sebe kako nijesu uočili slabost svojeg roditelja, ali i potajno na njega zbog toga što im to nije saopštio.

A u bolničkoj sobi  pored njega je  ležao, niko drugi, do Mlađen Tiković, koji je postao odavno porodični čovjek, cijenjeni stručnjak i stanovnik varoši - ljekari su pronašli jednom kamen u bubregu, a drugom u žučnoj kesi. Kako su se samo ispričali i napričali nekadašnji učitelj i nekadašnji učenik, kao da su iz iste porodice,  prisjetivši se mnogih raskošnih ljeta u Okolištu.

Kad je u obilazak bolesnika pristigao dežurni ljekar sa glavnom medicinskom sestrom, čim je ušao u sobu u kojoj su oni ležali, pogledao je najprije šta piše u novom izvještaju za Janićija:

- Kamen raste - obratio sestri.

Potom je uzeo Mlađenov izvještaj.

- Kamen raste - pogledao je opet sestru i izašao sa njom van.

Mučna tišina raširila se po sobi, kao ona nesnosna jesenja magla od koje se i otežano diše i hoda.

- Kamen raste - začuo se poslije izvjesnog vremena Mlađenov glas.

Janićije Jaćko se polagano pridigao s postelje, došetao do čiviluka o koji je bio okačen njegov sako. Iz unutrašnjeg džepa pažljivo je  izvukao pozlaćeno nalivpero koje je s njim prošlo skoro cijelo školsko razdoblje, kojim je ispisao nebrojeno raznih ocjena i stao je pored Mlađenovog kreveta i natkasne.

- Deder mi dodaj mi onaj tvoj notes, čini mi se da sam ga vidio tu negdje.

Mlađen ga je brzo izvukao iz fioke i dodao svojem nekadašnjem učitelju.

Svojim krasnopisom učo je napisao:

- Mlađen Tiković - Kamen raste.

A ispod je dodao:( odličan) 5 i svoj potpis.

- Izvoli - uručio je notes s otvorenom ispisanom stranicom Mlađenu.

Mlađenu Tikoviću je zaiskrilo u očima, stislo ga je nešto u grudima, ali ne od bolesti i ljekova; zurio je netremice kao da je đak iz osnovne škole u list i u ono što je na njemu  napisao bez zadrške Janićije, zurio je u ispisanu i podebljanu peticu, veliku kao vrata bolničke sobe, a ona mu je bila preko potrebna, potrebnija čak i od one koju je, naravno, dobio poslije one jedinice, na kraju one davne školske godine u Okolišu.

Iz knjige ,,Priče za pričanje“

Fotografija-ilustracija: Milija Pajković