Nakon što je pročitao Tamarinu poruku, ostavio je papir na stočić pored novčanica i potrešen izašao napolje.

Lutajući ulicama, a potom prešavši gradski most, uputio se prema Jasikovcu. Iz bunila ga je prenulo kada je na vrhu izletišta ugledao davno izgrađeni spomenik podignut u čast poginulih u Dugom svjetskom ratu. 

-Savjetuješ me da izađem iz svijeta koji nazivaš paralelnim, Tamara. Da napustim svijet koji jedino poznajem, razumijem i koji želim da živim do kraja. Ali, ja ovaj drugi svijet ne poznajem i ne volim, kao što ne volim ni ovo u kakvom je stanju ovaj grad. Kako i da ga volim? Kome danas da kažem, da je lijepo bilo kupovati karte kod preporodavaca ispred bioskopa u Ivangradu, koje su tapkaroši prodavali po skupljoj cijeni! Kako objasniti ljepotu kupanja u Limu ispod gradskog mosta, ili igranje fudbala na goliće na ulici prekrivenoj snijegom? I skijati se niz nekadašnje staze na Jasikovcu.

Sa sjetom se sam ispričam kako je to bilo jesti kačamak u „Rekordu“ i kolače „Kod Miška“. Ići u školu sa Mrgom, Kimijem, Ćupom, Sejom, Ćobom... Sa Sandrom Marjanović, Veliborom Spalevićem ili Marijanom Perić… Poznavati Baru i Jevra Velikog, govorio je Vesko, kao da se ispovijedao nekome.

-Istovremeno sam i savremenik svega što se dešava u tom istom gradu, samo pod drugim imenom. Kako da uporedim današnje mlade koji, kuckajući po telefonu, dok sjede na terasama lokala i ogovaraju prijatelje sa onima koji su živjeli u Ivangradu? Kako da uporedim ljubav i zavist? Nikako. To je neuporedivo. Kao što mi je neshvatljivo to, što u današnjim školama, izgleda, nije obavezno da đaci ustanu kad u učionicu ulazi nastavnik. Čak ni profesoru Gimnazije, koja je, ovdje, uvijek bila rasadnik obrazovanja i kulture.

Te škole, pa i nekada čuvena Beranska gimnazija, danas se „udvaraju“ učenicima, jer se više ne zna šta od vaspitnih mjera može da se primijeni, a da ne budu ugrožena prava učenika. I sujete njihovih neobrazovanih ili bezobraznih roditelja! Šta da mislim o novopečenim biznismenima sa po dva telefona u rukama i u džipovima, te sličnim im političarima, koji imaju skoro iste svjetonazore- novac.

Koga to interesuje što je uništen Njegošev trg, ili zašto je srušena zgrada Narodne tehnike, iskasapljen park pored Lima? Kako da ravnodušno posmatram javne površine zatrpane kesama sa đubretom, a današnji stanovnici ne doživljavaju svoju ulicu, čak ni grad, kao svoje okruženje i vlasništvo, koje treba čuvati, uljepšavati i razvijati.

Sada na ulici viđam više pasa nego djece. Nekada su u šetnju na Jasikovac ili prema manastiru išle kompletne porodice, sa djecom, sretale se, pričale i družile se, dok danas u šetnje idu samo usamljeni vlasnici pasa, nastavljao je Vesko da polemiše sa odsutnom Tamarom.

- Kritikuješ me, nastavio je kao da joj je odgovarao na postavljena pitanja, što i dalje živim u svijetu koji je već, kako kažeš, davna istorija i u vremenu kojeg se samo slabi sjećaju. I pitaš se, zašto sam i dalje u tom vremenu? Zašto ne izađem iz njega? Prosto je, jer ne želim to. Eto, iz tog jednostavnog razloga. I dok sam u tom vremenu, osjećam se baš srećno, a ne melanholično, kako si navela, jer sam i dalje u periodu osamdesetih godina 20. vijeka.

U periodu vrha civilizacije, ali i najvećeg razvoja ovog grada. I danas živim u vremenu kada je „Riblja čorba“ izdala album „Buvlja pijaca“. Kada „Film“, „Đavoli“ i „Zabranjeno pušenje“ objavljuju svoje najbolje albume koje smo slušali sa kaseta, a „Crvena jabuka“ se pločom „Za sve ove godine“ opraštala od tragično nastradalih Aljoše i Zija. U tom periodu Zvezda ili Partizan po tri- četiri godine nijesu osvajali titulu prvaka države.

Sarajevo je tada živjelo od slave za odlično organizovane Zimske olimpijske igre, Zagreb je, spremajući se i šminkajući svoje fasade za Univerzijadu, živjelo kao nikad do tada, a Beograd se počeo spremati za Svjetsko prvenstvo u košarci na kojem je trebalo da prvi put nastupi „Drim tim“ protiv najbolje evropske košarkaške reprezentacije svih vremena. Protiv Dražena, Divca, Kukoča, Paspalja, Rađe…

Titograd je slavio prve uspjehe rukometašica Budućnosti i njihovo osvajanje Kupa kupova, a Vardar, predvođen Pančevom i Ringovom, je donio u Skoplje titulu fudbalskog šampiona Jugoslavije.

Cibona, Jugoplastika i Partizan su se smjenjivali na evropskom košarkaškom tronu. Ja sam i danas u tom vremenu, Tamara. U vremenu kada je Zijo Rizvanbegović stvorio sjajnu pjesmu „Bolje, sve bolje bilo bi da se nismo ni voljeli“.

Misliš li da je današnji život u Beranama vrijedan napuštanja toga, kako kažeš, paralelnog svijeta u kojem živim? Ne vjerujem. Od kada sam u tom paralelnom svijetu ne znam, a nijesam siguran ni kada je nastalo ovo novo vrijeme. Ili, možda, znam kada je sve počelo, ali kao i većina drugih želim da zaboravim njegov nastanak.

I da ga se ne sjećam, zaključivao je Vesko gledajući u vrh kupole spomenika na Jasikovcu i plavo septembarsko nebo nad Beranama.

Saša Radunović

Izvod iz knjige “Ivangradska trilogija”

Foto: Arhiva Espona/Adem Ado Softić