Ljeto; šezdesetih. Zajagrilo. Tada studenti, Miladin Ćulafić Dine i pisac ovih redova, skoknusmo do „Politike“, u Cetinjskoj 1, da vidimo Dušana Kostića, pjesnika, znamenitog reportera beogradskog lista.
Miladin već prononsirani pisac; „Politika“ mu objavljuje priče, a ja, tek istrajni gutač Kostićevih lirskih reportaža. Bio mi je Dušan, ako mogu tako reći, uzor, uz Sergija Lukača, koji me još kao studenta uveo u NIN.
- Što ćete kod Dušana Kostića?! - upitaše nas strogo dva postarija portira.
- Pa, on nam je zemljak, Beranac, hoćemo da se upoznamo s njim! - prozborismo.
Odmjeriše nas od pete do glave!? Miladin u sandalama, bez čarapa. Ljeto je.
- Vi uđite! - rekoše meni.
- A vi ne možete u takvim sandalama! – obratiše se Miladinu.
U „jazbini“ Kostićevoj, sobičku potkrovlja stare zgrade „Politike“, popričah s njim o Crnoj Gori, Beranama, novinarstvu, a za to vrijeme Miladin me smjerno čekao ispred „Politike“, da mu prenesem moj razgovor s čuvenim reporterom najstarijeg lista na Balkanu.
I danas, kad se sretnem s Miladinom, podsjetim ga na sandale s kojima nije mogao ući u zgradu „Politike“.
Prije Drugog svjetskog rata, u „Politici“ je postojala takozvana „dežurna kravata“; stajala je u redakcijskom ormaru, pa kad bi novinar išao na zadatak, stavio bi kravatu; onda bi je, po obavljenom poslu, vratio na isto mjesto, gdje bi je uzeo drugi novinar. Nijesu novinari „Politike“ mogli ići na događaj razdrljeni i neuredni... Tako je bio nekad.
Dušana Kostića sretao sam, naravno, kasnije i u Crnoj Gori. Išli smo zajedno na prigodne svečanosti u Ivangrad/Berane, zatim u Nikšić, pa u Tivat, na Seljanovo, đe je sagradio kuću; onda u Herceg Novi, đe se preselio i sa Zukom Džumhurom, divanio u bifeu „Hercegovina“...
Recenzirao je moje knjige putopisnih reportaža „Djetelina sa četiri lista“ i „Daleki bliski svijet“.
Jedaman, u Bogetićima, Dušan mi pokazuje neveliku kamenu kuću pored ceste i na njoj mali prozor.
- Eno - reče - kroz onaj sam prozor iskočio u Revoluciju, u partizane...
Dušan Kostić (Peć, 1917 - Meljine, 1997) djetinjstvo proveo u Plavu. Gimnaziju je završio u Beranama. Književnost studirao u Beogradu, đe se uključuje u napredni studentski pokret, a zatim učestvuje u Trinaestojulskom ustanku.
-Moja naprednost, tada, kao beranskog gimnazijalca, bila je intimne prirode i samo kroz socijalne stihove izražena u vidu revolta na patnje i nemaštinu; organizovana veza za napredni pokret i Partiju ostvarena je odmah iza toga, odlaskom u Beograd, još na prvoj godini studija. U Beranama, čak, ja sam pripadao “Sokolu”, ne što bih bio kakav zagriženi nacionalista i tome slično, nego isključivo zbog izvjesne njegove atraktivnosti. Otuda, u sjećanju mi je najviše štrajk u gimnaziji; ali u njemu sam pasivno učetvovao – pričao mi je Dušan Kostić.
Prvu pjesmu objavio 1933. godine.
Dušan Kostić, kako je kazivao vrsni crnogorski književni kritičar Milorad Stojović, kroz vrijeme prolazi “širom otvorenih čula” i poetski bilježi sve što se oko njega d o g a đ a, suptilno ponirući u zemlju i ljude, u prošlost i sadašnjost, u ljepotu i vrijednosti čovjeka i pejzaža.
Njegovo pjesničko djelo je, u stvari, lirsko svjedočanstvo najbitnijih društvenih događaja kod nas u ratnom i poratnom periodu.
A Kostićeva, “Sleđena tišina Visitora”, antologijska pjesma o zavičaju.
-Baš zato što sam poodavno daleko od zavičaja, ja mu se u pjesmama često i otvorene duše vraćam. Znači, trajna moja inspiracija. Osjećam, međutim, da još nisam napisao najljepšu svoju pjesmu o zavičaju. Ja je čekam, ja u nju vjerujem – kazivao mi je Kostić.
Podsjećam ga na prisutnost Revolucije, antifašističke borbe, u njegovoj poeziji. Napisao je i nekoliko knjiga za djecu čija se radnja odvija u ratu. Što za njega to znači u literarnom smislu; hoće li se toj temi vraćati i ubuduće?
-Revolucija, kao literarna tema, nije i ne može biti iscrpena; mislim, ona je još jednako u parcijalnom vidu data, bez obzira na čitav niz veoma značajnih djela (Lalićeva, Ćopićeva, Zogovićeva, Dobrice Ćosića).
Ako se izvlače trajne njene komponente, tragično i ljudsko, ljudsko u najširem ali i najdubljem smislu, ako ona ne govori kroz umjetničko djelo samo faktografijom i nekom vrstom ustaničke folklornosti, onda će ona uvijek biti interesantna sadašnjem i budućem čitaocu – pričao mi je Dušan Kostić.
-Istina, danas pokušavaju da je “demitiziraju”, pa i uprljaju sa zadovoljstvom, otvoreno i manje otvoreno atakiraju na nju iz ovog ili onog budžaka, u ovoj ili onoj formi, no to nije ništa novo (gledano istorijski) i to samo po sebi biva podatak za literarno i svako drugo umjetničko oblikovanje. Pjevati, međutim, o onoj Revoluciji, ne mogu više naknadno. Nego o ovoj koja je i te kako dinamična i bremenita mnogim usijanjima, i van koje pjesnik ne može ni pola koraka…
Sjajan reporter, strastveni putnik. A da li ga pisanje reportaža “potkrada” kao literarnog stvaraoca?
- Putovanja su za mene osvježenje. Odmaram se i nalazim spokoj u predjelima koji se mijenjaju pred očima, u susretima, u neočekivano doživljenom čega uvijek bude na putu - veli mi Kostić.
- Reporterski posao mi nimalo ne smeta; šta više, on me u neku ruku osvježava i obogaćuje utiscima i susretima. Često me inspiriše i naturi pjesmu. To “potkradanje”, koje pominjete, ne osjećam. Nikad nisam ni osjećao, pošto nikad nisam imao pretenzija na prozu, izuzev ono nekoliko omladinskih romana. Vidite, upravo njih sam i pisao uglavnom na podacima sa putovanja…
U Titogradu je 1966. objavljen izbor iz poezije Dušana Kostića “Pjevam zemlju”. Ta metafora slikovito karakteriše cjelokupno Kostićevo djelo.
Slobodan Vuković
(Preuzeto iz knjige „Susreti“)
Foto: Dušan Kostić i Slobodan Vuković u Titogradu 1981. godine