Na razmeđi između dvije naše velike planine, na dijelu na kojem su najbliže jedna drugoj, na mjestu gdje se između njih uvukla predivna dolina, nalazi se selo Pružilovac;

stari  Pružilovčani kažu da je takav naziv naselje dobilo zbog toga što se opružilo na dvije blage padine i po dolini oko bistre rječice. Drugi, pak, kazuju da je selo dobilo ime kad je tu neki od naših careva ili kraljeva sa svitom hodio u lov, pa da se kad je ugledao prekrasnu livadu prepunu cvijeća koje dotle nikada nije vidio opružio po njoj od ushićenja, uzgred da predahne, ali i da se nagleda neba koje gledano iz sela ima neku posebnu boju.

Treći su sigurni da je naziv nastao zbog toga što su njegovi gostoprimni stanovnici odvajkada pružali utočište svakom dobronamjernom putniku namjerniku.

S proljeća i ljeti selo je prava vazdušna banja, a zimi svježeg vazduha ne nedostaje, ali, bogami, ni velike studeni od koje se ne može mnogo boraviti vani, pa se nije dobro pisalo onima koji nijesu imali dosta žita i brašna, sijena i otave, onima koji nijesu u svojim njivama i baštama našli dosta krompira, pasulja, onima koji nijesu obezbijedili dovoljno gasa i petroleja, šećera sitnog i u kockama i, naravno, soli, dok se za drva za ogrijev i nijesu morali uopšte sjekirati, jer su im gusti gajevi bili na dohvat ruke.

Njive su zahvatale okućnice da bi im bilo bliže da okopavaju kukuruz i krompir, a na svakoj od njih se na kraju nalazilo po jedno usamljeno drvo, pa bio to hrast, trešnja, šljiva, jabuka, pitoma ili divljaka ili glog, da bi mogli da predahnu u hladovini, jer ako bi zasjeli u dvorištu onda bi se obavezno i pomezilo, čak i pridrijemalo, pa bi se rad tako rastezao i produžavao.

Ostale obradive i korisne površine činile su velike livade koje su davale prinos dva puta godišnje. Na livadama je bilo dosta raznog cvijeća, zelja za pite, kao i raznih ljekovitog bilja. Kad bi proljeće zasjelo i sasvim se raskomotilo bila je prava milina uživati u zvuku koji su pravile pčele dok su se neumorno selile s cvijeta na cvijet.

Na samo sat i po običnog hoda od naselja nalazio se prvi planinski izdig gdje se boravilo od kraja aprila dok se ne bi pokosile livade i sredile njive, jer im je bilo blizu da dolaze u selo i rade. Imali su oni i još dva slična katuništa, ali su se najviše zadržavali na Jeleništu, u velikoj planinskoj naseobini u čijoj je blizini jezero.

I dan-danas se priča da je iz modre jezerske vode naveče izlazila neka neman, po dva puta nedjeljno i činila štetu, svaki njen izlazak stajao je nekog od čobana ovce ili teleta. Jednog ljeta pojavio se u katunu nepoznati putnik koji se smjestio u jednoj od koliba, a poslije ponoći se spustio do jezera, očitao neku molitvu ili šta li već, iz vode ze začula rika, cika, kao da se kote ljute guje, čuo se i lepet velikih krila, a neki su i vidjeli nekakav oganj kako iskri put neba.

Kad se vratio i sjeo pored ognjišta gost je rekao kratko domaćinu:

- Od večeras ćete biti mirni. Zmaj  je odletio.

Nikad se nije saznalo ko je bio nepoznati stranac, jer ga u zoru, kad su se čeljad porazbudila, nije bilo u kolibi. Dugo se nagađalo ko bi mogao biti, neko je govorio da je bio neki naučnik, a bilo je i onih koji su bili uvjereni da je, u stvari, bio zduvač, pa ga je zato zmaj i poslušao.   

Kuće u selu bile su mahom brvnare, s kamenim donjim dijelom u kojima su bile izbe, odnosno štale, a bilo je i nekoliko kamenih kula, kao i dva-tri čardaka, a sve veoma ugodne i zdrave za bivak.

Bog je selo nagradio s više izdašnih izvora pitke vode, a iskopano je i nekoliko bunara.

Na sredini  naselja nalazila se velika, duga prizemna kamena građevina - osnovna škola. Bila je puna đaka, jer u vrijeme kad se i desilo ovo o čemu i kazuje ova naša priča vlast se još nije bila odlučila za pogubnu odluku da se krene u naglu industrijalizaciju. Srećom, i vrijeme zemljoradničkih zadruga je bilo na umoru, tako da su seljaci bili prepušteni sami sebi i mogli su nanovo da gazduju onim što im je preostalo od imanja, ali i namjerno onemogućeni da steknu nešto više od onog što bi i prodali pazarnim danom.

Tako da je i pored takvih ljepota i takve idile život u selu bio, ipak, težak i mukotrpan, s dosta rada i truda, s mnogo prolivenog znoja i to od rane zore do kasne večeri, žestokog rmbanja po njivama i livadama, a nijesu samo rabotali odrasli, nego i djeca - svako dijete je zavisno od uzrasta imalo svoje zaduženje, a strogi, doduše i pravični roditelji, potpomognuti najstarijim članovima porodice, trudili su se svojski da oni i izvrše svoje brojne obaveze koje su se najviše sastojale u čobanovanju, donošenju vode sa izvora i iz bunara, pa i u plastidbi.

Nekakav kakav takav predah nailazio je zimi kad su se obavljali samo  uobičajeni poslovi oko stoke i sređivanja konaka, pa se naveče išlo od kuće do kuće na sjednike i prela - selo je odjekivalo od umiljate djevojačke i momačke pjesme, od zvuka struna gusala, frule i harmonike, a igrale su se razne igre, od kojih je bila svima najmilija igra prstena, kao i igra nalik šahu, ,,cica mica trakalica“!

U jednoj od kuća brvnara, odmah ispod šume, živjeli su Lazar i Anica B. sa svoje šestoro djece, sve jedno drugom do uveta - sa Jankom, Vedranom, Zoricom, Mitrom, Brankom i Milicom. Držali su veliki buljuk ovaca sa ovnom, dva konja, par volova i dvanaest krava s teladima. I pored tolikog stočnog bogatstva i velikog imanja, ipak, su oskudijevali u novcu, jer niko iz porodice nije obavljao neki državni posao, pa su ga stvarali od pijace do pijace koja nije bila nimalo nalik na onu iz prethodnih vremena kad se moglo dosta zaraditi i kad je seljak bio bogat.

Upravo jednog takvog pijačnog dana Lazar je natovario oba konja i zaputio se ka varoši da nešto proda. Djecu je ostavio na velikoj livadi koja se od ravnice pela i nešto malo ka blago zaobljenom brdašcetu iznad sela, a čijim je vrhom vodio put dolje ka gradiću. Posebno radovanje za svu djecu bili su medenjaci, pravi domaći medenjaci, koje je im je otac kupovao u varoši, u jednoj staroj i zanimljivoj prodavnici sakrivenoj i zgučenoj u jednoj od uličica koje su izvirale iz one glavne, naravno, kad bi prodao što je i htio.

Bože dragi, kako se taj slatkiš željno iščekivao, kako su grudi sestara i braće lupale od nekog posebnog uzbuđenja! Lazo bi svojim draguljima donosio punu kesu, tako da su svakom od njih pripadala po tri velika medenjaka koje su oni jeli u određeno vrijeme, po sopstvenom izboru. Medenjaci su unosili posebnu radost i svečanost, jer su mirisali i na varoš u koju su rijetko silazili i značili su im i slobodu da pojedu nešto kako sami žele, s posebnim užitkom.Tako su i tog dana, tog sunčanog dana, ispratili svojeg oca pogledima punim nade i želja:

- Da se to završi danas, da sve bude gotovo kad se vratim, a dobićete štaaaaaa? -obratio im se prije odlaska.

- Dobićemo medenjakeeeee! - odgovorili su svi u jedan glas.

Prevrtanje otkosa, raširivanje, a potom sakupljanje i stavljanje ljetine u naviljke i to po munji nebeskoj, lakše im je padalo zbog saznanja da će biti nagrađeni omiljenim  slatkišima.

U kasno popodne, onda kad je sunce bilo gotovo na smiraju, ugledali su oca na konju, dok je drugi at natovaren kaskao za njim; potrčali su mu u susret zaboravljajući na umor, jedva čekajući da dobiju svoju kesu s medenjacima.

- Blagoš, evo nama taja...

Ali tajo je bio smrknuta čela, ljutit i jedva je sjahao skonja, pokleknuvši čim se dohvatio tla:

- Nema medenjaka, ništa nijesam prodao.

- A što, jadan ne bio, ne uze na veresiju, znaju te dobro? Znaju da bi vrnuo! – prekorila ga je Anica, naslonjena na držalo od grabulje.

- Dali bi mi na veresiju, znam Anice, znam, ali to nikad do sada nijesam činio, pa ne učinjeh ni sad.  

Teško je opisati razočarenje koje je zahvatilo mališane, svima se oteo težak uzdah, a suze su se nakupile u uglovima očiju.

Najstariji od njih, Janko, otrčao je u obližnji gaj, a suze su grunule bez pitanja, pomiješane sa znojem.

- Kunem se onim što mi je najmilije i najdraže da ćemo svi završiti škole, da se nećemo više ovako mučiti i da ćemo uvijek imati medenjaka - govorio je očiju uperenim u nebo.

Čim je napravljena prva fabrika Pružilovac se prepolovio, a čim su izgrađene nove skoro je opustio. Škola je bila pred zatvaranjem, a samo je ljeti bilo nešto življe, jer su se porodice okupljale na svojim ognjištima.

Sva djeca Lazara i Anice B. su uspješno završila učenje na visokim školama i fakultetima, svi su se poženili, poudavali, dobili porod, a roditelje su svi odreda prihvatili i držali kod sebe do njihovog počinka, odužujući im se tako za njihovu veliku ljubav i veliku žrtvu da ih izvedu na pravi put.

Kad se ljeti okupe u Pružilovcu najprije odu na groblje da im upale svijeće, da se prisjete njihovih dobročinstava, a čim se spuste do sad već narasle varoši, odu i do one prodavnice sakrivene u uličici do glavne koja je ostala sasvim ista kao nekada, s dahom prošlosti i obavezno kupe dosta medenjaka, koji za divno čudo još uvijek mogu da se nađu u njoj, kao da su stigli iz nekih prošlih vremena, otud negdje pravo iz djetinjstva, medenjaci s okusom uspomena, medenjaci koji kao da su, upravo, čekali samo njih i nikog drugog.

Iz knjige ,,Besanica“