Bolnica. Rijeka. I, mart. Dvanaesti. Kao da svi sanjaju. Bolnica, zdravlje. Da zaspe. Rijeka, ušće. Da se odmori. Mart, proljeće. Da procvjeta. Ali, samo se bolnici neće želja ispuniti. Mada, ko zna?!

Idemo u Medicinski centar „Dr Nika Labović“. Idemo da vidimo kako „dišu“ ordinacije bolničke. I hodnici. Jer, u posljednje vrijeme narod nešto mnogo kašlje. Suvi kašalj, izgleda. Svi dijagnostičari tako vele. I prije nego što ga pregledaju.

I bol je- varka

-Boli li, boli?

-Ništa ti je, prijatelju, kad te zmija ujede. Ova je muka gora. Uh, da bi samo bol da se smiri.

-Prestaće, čim si ovdje. To se i meni dešavalo. Kao da je i bol varka!

Ali, nema zime kad zub zaboli. Nema, jer je tu dr Venco Mićović, specijalista. Čovjek sa izuzetnim poštovanjem za svakog pacijenta, a o stručnosti njegovoj pohvale svakodnevno izriču ljudi koje je on liječio, kao i kolege stomatolozi. Njegova „desna ruka“, medicinska sestra Joka, nekada „najljepša cura u kraju mojem“, pomaže mu, kao i bolesnicima, da se bol u ordinaciji što prije rasprši.

-Poštujem pacijenta u svakoj prilici. Meni je kao ljekaru i kao čovjeku, najvažnije da prepoznam njegovu bolest, a ko je i odakle je bolesnik- to me ne zanima. Važno je, pomoći. I, izliječiti. Siguran sam da ovako misle i rade i svi ostali ljekari- kaže dr Mićović.

Nešto guši

Stižemo pred ordinaciju dr Jevrema Ješka Nedića, otorinolaringologa.

Hodnik pun. Čeka narod na pregled. Neko muku muči s ušima, neko s grlom, nekome nos nije u redu, a sve njih zajedno- kao da nešto guši.

A, unutra u otorino- ambulanti (čitaj ordinaciji) takođe gužva. Mora tako biti. Prostorija mala, a u njoj rade dva ljekara i dvije medicinske sestre. Još kad uđu pacijenti, zna se kako je.

-Dnevno obavimo između 40 i 60 pregleda. Ima dosta djece. A uslovi za rad, kao što vidite, nikakvi. Pogotovo nikakvi za ambulantski način pregleda i dijagnostiku. Inače, mi pored ovog rada ovdje imamo i operacije, a nemamo svoje odjeljenje. Podstanari smo na hirurgiji. I zbog tih usluga smo im mnogo zahvalni. Zahvalni, našim kolegama hirurzima. Stvarno je teško, vidite kako je prostor skučen. Evo, svi radimo u jednoj prostoriji. No, zdravlje pacijenata nam je u prvom planu i tome sve podređujemo. Nikoga nijesmo vratili. A dolaze iz Plava, Rožaja, Ivangrada... Nemamo vremena ni za doručak- priča dr Nedić i nastavlja- Ne, nijesmo plaćeni onoliko koliko zaslužujemo za rad koji ulažemo. Evo, na primjer, ja sam za 250 posto prebacio normu, a sestre su za po 120 posto. Eto, za toliko smo premašili plan za dva mjeseca. Želim da naglasim da veliku zahvalnost dugujemo dr Milisavu Laleviću, dr Vukašinu Barjaktareviću, dr Tomislavu Jevriću iz Bijelog Polja, a posebno dr Božidaru Rančiću. Oni su naši učitelji i mnogo su pomogli ovoj službi. Da vam bolje ilustrujem tešku situaciju, reći ću vam da naš aparat za snimanje sluha datira još iz davne 1966. godine. Muku mučimo i sa mikroskopom. Donijeli smo jedan iz operacione sale. Eto, mučimo se, često popravljamo stare stvari, od kojih su neke bile i u otpadu. A ranije, imali smo svoju salu, pa odjeljenje, dvije prostorije, ambulantu... Sada više toga nema. Uzeli drugi. Želim posebno da istaknem našu izvanrednu saradnju sa svim ovdašnjim specijalistima, počev od hirurgije pa dalje...

U ovoj ordinaciji nađosmo i dr Senadina Pupovića. Reče nam za njega dr Nedić da mu je ovdje medicina u prvom planu, a poezija, muzika i slikanje- to za popodnevne sate. Sestre Zdravka Nišavić i Stanka Ivanović na najbolji mogući način asistiraju ljekarima.

Odjeljenje za svitanje

Put nas vodi ka- hirurgiji. I, šefu Hirurške službe dr Raslavu Ćiru Baboviću.

-Negdje sam vam i ranije govorio kako je hirurgija najstarija medicinska disciplina, koja podrazumijeva mnoge složene zahvate, a od nas ljekara traži ne samo maksimalnu stručnost, nego i potrebne količine emocija prema svakom bolesniku. U hirurgiji, jedno bez drugog ne može- znanje bez ljudskosti i obratno. Mogu vam reći, dolaze ovdje na liječenje ljudi iz mnogih krajeva van Ivangrada. Recimo, kompletan Mojkovac. Pa, Kolašin, Bijelo Polje... Inače, sada pokrijevamo četiri opštine. S posebnim zadovoljstvom hoću da naglasim izuzetno dobru saradnju sa svojim saradnicima. Riječ je o jednoj sigurnoj, stručnoj i uigranoj ekipi, koja je spremna da u svakom trenutku priskoči bolesniku u pomoć. Na takvo ponašanje nas obavezuje sveti amanet Hipokratove zakletve. Svaki bolesnik, bez obzira ko je i odakle je, svetinja je za ljekara. I, ne piše uzaludno našoj zakletvi „svaki kolega biće ti kao brat“. Nivo liječenja ovdje je visok i s tom činjenicom se ponosimo. Da je to tako, svjedoče mnogobrojna priznanja, počev od pacijenata, koja su najdraža, pa do onih dobijenih od kolega i zvaničnih medicinskih i društvenih institucija- kaže dr Babović i nastavlja svoju priču:

-Imamo 53 kreveta. Prosjek ležanja bolesnika je 7,35 dana. Liječi se godišnje, na našem odjeljenju, od dvije, pa do dvije i po hiljade bolesnika. Procenat iskorišćenosti kreveta je veoma visok i u prošloj godini iznosi 85 posto. U toku godine uradi se oko 1.300 operacionih zahvata, od kojih od 700 do 800 velikih u opštoj anesteziji i u operacionim salama. Od liječenih 2.254, umre nam 7 bolesnika, što je u procentima 0,3 posto za godinu dana. A kad je riječ o operativnom postupku, procenat smrtnosti je takođe izuzetno mali. Negdje je, ispod jednog procenta. Inače, svaki smrtni slučaj, a naročito ako se radi o djetetu ili mladom čovjeku, i pored maksimalnog angažovanja svih nas da spasimo, izliječimo, muči nas danima, mjesecima i ostavlja bolne tragove...

Tako nam je govorio dr Ćiro Babović. Nije mu lako. Ni njemu ni ostalim hirurzima. Njihova je služba ta koja i bukvalno život spasava, pa ovo njihovo odjeljenje hirurško mu nekako dođe kao pravo pravcato- odjeljenje za svitanje.

Izlazimo iz bolnice. Mirišu jod i rano proljeće. Ostaju bolničke odaje. A u njima- umire se i rađa. Ovo drugo, više.

Baš kao i napolju.

 Blagoje Korać

 Objavljeno u martu 1992. godine

Preuzeto iz 31. broja časopisa „Nova Sloboda“