Uvijek, subotom.

I, sve niže. Niz Lim. Tako se to događa stočnom begluku, beranskom. Nemojte se začuditi ako jedne subote osvane dolje, kod Tifrana.

Sada je na Talumu. Do samog mosta, magistralnog. Ipak, poetičan. U svom tom haosu. A, egzotika mu dođe kao- plus.

Mart, deveti. Dan lijep, kao djevojka. I to ona, što joj treba samo još jedno proljeće, pa da se udaje.

Kad seljaci podrane

Stigli prodavci. To su „seljaci“ naši. Podranili. Iz Vuče, Lubnica, Zagrada, Veliđa, Budimlje, Petnjice, Godočelja, Javorove... Ne prodaju oni stoku bez neke muke. Muka je velja.

I, kupci. „Varošani“. Preprodavci. Znatiželjnici. Dokondžije.

Lim, nezainteresovan. Na prvi pogled. Na drugi, huči. Bolešljivo. Grip. Ili neka boljka od davnina. Pa, ostala nezaliječena.

-Prijatelju, dobro to tele. Pošto je? -Tri i po. -Milijarde? -No šta drugo, jadan?! -Može li nešto niže? -Nema kud niže, bez pravo- u vodu. -A ova krava? -E, ispod trinaest ni bratu ne bih dao. -Milijarde, opet? -Ne ometaj, ti ne kupuješ. Vidim ja. I, ne zagledaj mi se u kćerku. Ja prodajem kravu, a ne nju.

A krekera nema

Podne se primaklo. Rukom da ga dohvatiš. Živo „slabo ide“. Nema narod para i gotovo.

-Dobar zekan? Skup, sigurno?- Da ti iskreno kažem: cijenim ga petnaest milijardi, a dao bi ga za dvanaest. Eno, pogledaj onu ragu onamo, pa traže za nju trinaest milijardi. Vala, ako je tako, ovaj valja i dvadeset. -Što ga prodaješ?- Što moram. Dužan sam, jadan, i bogu i ljudima. A i bratu studentu nešto moram da pošaljem. Mada, ne znam ni šta će u Beogradu. Kako čujem, knjiga mu je na zadnjem mjestu.

Tako, ovdje, na begluku, dan brže ide nego kupoprodaja. Inače, ko je ljubitelj ovaca, treba da „izvadi“ za jednu s jagnjetom nešto oko tri milijarde, a koza koštaše, u prosjeku, dvije, dvije i po.

-Neće bre niko ništa da kupi. Nevaljala je ova naša sudbina seljačka- reče jedan suvonjavi brkajlija i potegnu iz čokanja.

Možda će se i njemu ovog dana pazarnog sudbina ojagnjiti. Samo, ako mu neko kupi bar jednu od pet ovaca.

I ovo: krakera nigdje nemaše. A bilo ga je nekad na begluku, subotom. Posljednje su se pare za njega davale. A kada se proda, onda- gajba. Valjda će iduće subote biti bolje. Valjda.

A varoš naša, kao i svake subote, rasčešljana. Samo, ovog puta s proljećem u kosi. Proljećem, koje će uskoro i zvanično doći. Bez obzira na našu sirotinju. Neko na skveru reče- evo ga vjetar! I, pogodi. Stvarno je nešto dunulo. Bio je to razvigor.

Blagoje Korać

Tekst objavljen 1991. godine