Vladeta Vlatko Vukićević, kojeg je poneko iz njegovog bližeg  okruženja, zvao i Glumac, pošto se bavio glumom u jednoj zanimljivoj studentskoj pozorišnoj grupi,  

bio je jedan od onih beranskih mladića koji su se u drugoj polovini sedamdesetih godina zaputili, kao i mnogi drugi, na studije i to pravo ka Beogradu, a ugnijezdili na Zvezdari, u čuvenom studentskom domu u ulici Bana Ivaniša.

Sa njim sam se, dotle, znao, onako površno, ,,zdravo za zdravo“, susretajući se na čuvenom beranskom korzou, na plažama Lima, kao i na fudbalskim turnirima, kojih je tada bilo na pretek, naročito za vrijeme ljetnjih odmora.

Vlatko je bio srednje visine, pa moglo bi se reći i visok onoliko koliko i treba, vižljast i žilav momak, pravilnih crta lica, tamnosmeđe kose, upravo predodređen za sport. S obzirom na to da je u Beranama živio u Polimskoj ulici, tačno na nekadašnjoj granici između Berana i naselja Pešca, u dvospratnoj staroj kući, u kojoj je u Drugom svjetskom ratu bila i italijanska komanda, o čemu još svjedoči natpis  ,,Berane“, na zapadnom dijelu zida, volio je, kao i većina iz tog dijela ulice, iznad svega,  loptanje.

Zbog svojeg pristupa igri, veoma je brzo ušao u sastav tima iz tog predgrađa, napravljenog za fudbalske turnire u malom i velikom loptanju!

Kad smo se nešto više upoznali na Zvezdari, shvatio sam da o meni i mojoj braći dosta zna, barem onoliko koliko to mlađe generacije treba da znaju o starijim. Često je napominjao jedan detalj sa finalne utakmice u velikom fudbalu, odigrane u okviru poznatog beranskog opštinskog kupa, između sedamdesetih i osamdesetih godina, koji je po brojnosti bio jedna od najvećih amaterskih smotri zemlje u loptanju!

Utakmice su se igrale na glavnom terenu FK Berane, ispod Bogavskog brda, uz ogroman broj publike, koji je često znao da znatno premaši broj gledalaca na zvaničnim ligaškim utakmicama. U finale, te sedamdeset i neke godine, ušli su timovi ,,Lušca“, iz istoimenog starog prigradskog naselja i iz jednog novijeg beranskog, koje je i zbog toga nosilo naziv ,,Novo naselje“. Sve do te finalne utakmice, mi, mladići iz sastava ,,Lušca“, nizali smo pobjede, uz brojne posmatrače, među kojima je bilo i dosta curetaka, kojima su se, nesumnjivo, sviđali pojedini igrači.

Utakmica je odigrana na glavnom, uostalom, kao i sve ostale, ali i poprilično džombastom i glinovitom igralištu, obraslom rijetkom travom, koje se pretvaralo kad napada kiša u pravu klizavu kaljugu, a za vrijeme sušnih dana poprimalo je svojstva betona. E, na takvoj ledini odigrana je ta čuvena finalna utakmica, koje se Vlatko tako rado sjećao, kao i trenutka kad je ulazio u igru, kao zamjena, a ja rekao saigračima da pripaze na njega jer će postići gol.  I postigao je zgoditak!

Vlatko se po dolasku u Beograd i na Zvezdaru, veoma brzo zbližio sa mojom braćom, sa mnom i ostalima. Jasno je bilo da se radi o vaspitanom i pametnom mladiću, koji je znao za red i poštovanje.

Jednom smo dobili poziv da učestvujemo i predstavljamo Zvezdaru ili dom, nije sad ni toliko važno,  na nekoj smotri, priredbi ili i takmičenju, a ni to nije previše značajno, bitnije je da su se priredbe iz oblasti kulture i umjetnosti redovno održavale, i to u poznatoj ustanovi kulture ,,Vuk Karadžić“, na Bulevaru, na Zvezdari. Ta zgrada je izgrađena krajem pedesetih godina prošlog vijeka i bila je Dom kulture. Na svu sreću, to divno zdanje postoji i danas, i dalje je stožer kulturnih zbivanja, a u njoj se nalaze dvije sale i jedna sa višestrukim namjenama.

U to vrijeme sam, pored ostalog, naravno, pisao i pjesme.  Pjesme su se dopale mojem profesoru na Filološkom fakultetu, dobrodušnom Todu Čolaku, rodom iz Knina, jednom istinskom pedagogu i zaljubljeniku u pisanu riječ, pa je, čak, i neke objavio u beogradskom književnom časopisu ,,Venac“, koji je i uređivao. Sjećam se da sam tada i izložio nekoliko svojih crteža u izložbenom dijelu ,,Vuka Karadžića“, u okviru grupne izložbe, koja je upriličena istim povodom, kao i književna priredba.  

U svakom slučaju, Vlatko se odlučio da recituje samo moju pjesmu i ničiju drugu, iako sam ga odgovarao od toga i predlagao mu pjesme nekih drugih pjesnika iz doma, koji su bili već poznati čitalačkoj publici, sa objavljenim knjigama. Bez ikakvog premišljanja odabrao je pjesmu ,,Magla“, mada sam ga, kad je već bio toliko navalio, savjetovao da uzme neku drugu, pogotovo što je  bila puna alegorija, pravih skrivenih slika onoga što nam se tada i dešavalo u zemlji, pjevala je o gustoj magli koja nas je sve jače i jače omotavala, ali on nije odustajao od svoje namjere.

Narednih nekoliko večeri vježbao je njeno recitovanje, onako, u društvu, uz priču, i sve je, naročito, dan prije javnog nastupa, zvučalo prilično zanimljivo, prije zbog načina na koji je to on znalački činio, zbog divne boje njegovog glasa, zbog pravilnog izgovora riječi, nego li zbog vrijednosti moje pjesničke tvorevine.

Inače, Vlatko je ,,Maglu“ recitovao i svojim drugovima iz   pozorišne grupe ,,BOC“, koja je dobila naziv  po satiričnom bockanju i bodljama, a sačinjavali su je, pored njega, zvezdarski studenti: Pero Petrović iz Loznice, Vukašin-Čile Brajković iz Pljevalja, Bratislav Brucoš Stojiljković iz Blaca i Lukeš. Ta trupa je svoje skečeve prikazivala širom Beograda i Srbije, a gostovali su i u Zagrebu, u okviru ,,Susreta prijateljstva“.

I onda je sjutradan nastupio trenutak da pred punom salom Doma kulture ,,Vuk Karadžić“ sve tako i ponovi. Počeo je glasovito, otresito i jasno da kazuje stihove. A onda je najednom zastao, a tada je nastala još veća tišina, čak i jača nego li je ona  potrebna kad se recituje ili nešto čita i počeo je da pomalo kašljucka, onako, s vremena na vrijeme, nije se tu radilo o nekom besomučnom napadu kašlja.

Međutim, Vlatko Glumac, ne bi bio mladić sa tim nadimkom, ne bi bio ni mladić iz duge Polimske ulice, mladić sa Zvezdare, strijelac gola u onoj čuvenoj finalnoj utakmici između timova Lušca i Novog Naselja, da nije takvu iznenadnu zavrzlamu preokrenuo u svoju korist - te povremene napade kašlja je tako vješto razvrstao između stihova, hvatajući uzgred dovoljno vazduha da se povrati, tako ih vješto lijepeći uz one odgovarajuće riječi, da je, na kraju, ispalo, da se ne rva s tim kašljom, s tim gušenjem, nego sa maglom iz moje pjesme i da je na takav način samo dočarava. Naravno, Vlatko je razbio magluštinu i uspješno je izronio iz pjesme. Dugi aplauz koji je dobio nakon recitovanja je sve to i potvrdio!

Ko zna, možda su taj napad kašlja i njegova brza snalažljivost, uticali na to da oni koji su bili zaduženi da uoče nešto što je bilo, ma kako i u ma kakvom obliku, upereno protiv društvenog uređenja, protiv i najobičnije mušice koja je bila za njega, a bili su, svakako, u sali, ne shvate ,,Maglu“, kao nešto tako, a što je ona, ruku na srce, bila svakako, nego kao neku najobičniju pjesmu o nekome ko je otišao u gaj da siječe drva, a naišao je na gustu maglu. Dakle, desilo se, eto, u to vrijeme, kad je to bilo skoro i nemoguće, da je jedna takva pjesma pročitana javno, a da niko i nije odgovarao za to!

Zato sam se i potajno nadao, nešto kasnije, kada se Vlatko vratio sa studija iz Beograda u rodno Berane, da će uspjeti, kao što je uspio da nadmudri taj napad kašlja i ublaži maglu iz moje pjesme, isto tako i nadmudriti i podmuklu multiplesklerozu, koja ga je nemilosrdno napala, onako iz potaje, bez ikakvog valjanog razloga, onako kako to ona zna, mučki i najprije neosjetno, da će je, uprkos svemu tome i tvrdnjama da se radi o neizlečivoj bolesti, ipak  dovesti u red, da će joj pomrsiti račune i da će je nadjačati.

No, iako je nije pobijedio, a ko je to, uostalom, i učinio, barem  nije do sada, dugo joj se opirao, znatno duže nego mnogi nesrećnici i nesrećnice koje ih je snašla i dugo joj je prkosio,  ne gubeći nimalo svoju vedrinu, smisao za šalu i svoj vrcavi duh, uz obilatu i nesebičnu pomoć svih svojih ukućana, a naročito svoje majke Milice, koja mu se bila u potpunosti i posvetila, ne odvajajući se od njega ni tren, bdijući nad njime i moleći se svakodnevno za njegovo ozdravljenje. Navraćao je često kod njega i njegov brat od ujaka Nebojša-Kero Vučeljić, koji je, takođe, studirao i boravio u domu na Zvezdari i koji je volio da sluša i priča zvezdarske priče.

Borio se Vlatko sa Zvezdare, Vlatko iz beranske Polimske ulice, isto kao onda u onoj finalnoj utakmici na igralištu ispod Bogavskog brda, isto kao onda u sali ,,Vuk Karadžić“, na Bulevaru, na Zvezdari, u Beogradu! Borio se svim silama, nikom ne dosađujući, a uvijek nasmijan, bojeći nebo svoje sobe jarkim bojama, čak i onda kad su mu kolica postala jedini izlaz u svijet. Borio se, jer je volio svoju porodicu, borio se, jer je volio život!

Zato ne treba dozvoliti da bilo kakva magla,  pogotovo ne magla zaborava, prekrije, priguši ili potpuno zamrači sjećanje na sve one koji su nam nešto značili, a koji su otišli, ili po redu ili mimo reda, onamo gdje ćemo i mi, jer sjećanje na njih, biće nekada i sjećanje na nas!

Milija Pajković

Fotografije: foto-album porodice Vukićević

Obrada fotografija: Milija Pajković

Tekst preuzet iz 33. broja časopisa „Nova Sloboda“