Nema restoranske berze na kojoj se ne bi ovaj Dinar visoko kotirao i tražio. Vrijednost njegovih "akcija" ima posebnu dimenziju koja snažno nadrasta komercijalni kontekst.

Dinar u Vršcu, gradu grožđebala, već petnaest godina uložio je  i strpljivo ulaže  čitavog sebe u dušu, čula, emociju i nostalgiju koja, je li, nema cijenu. A sve što nema cijenu, logika kaže da je rijetko i neprocjenjivo baš kao što je i ova etno kuća u širokoj banatskoj ravnici.

Dinar jednostavno nema sebi slične "marke", zato je teško razmjenjiv i zamjenjiv za neke druge valute. Nema sebi sličnog, jednoglasan je zaključak svih poklonika koji su kušali ovu hedoniju čula. Provjerite i zaključite. (D)oživite sjećanja.

Na mirise i stvari. Na prisnost. Na domaćinstvo.

Na prošla, opet oživljena vremena, za kojima tragamo tražeći sebe u njima. Prije ili poslije svi budemo ti tragači. Kosmogonijski znaci koji dolaze u naš život, nekome prije a nekome kasnije. No..

Elem, hod i boravak u ovoj kući na polovima je između etnologije i gastronomije, između kojih su nataloženi vjekovi, običaji, kulture i materijalna sredstva života i rada. I nije pretjerano reći da se Dinar onako toplo poetski  ušuskan među ušorenim kućama dojmi  kao muzejska zbirka koju valja češće posjećivati i u sjećanje nositi. Razloga je mnogo. Sve djeluje kao stalna etno postavka - izložba koja, viđeli smo, zadržava pažnju mnogih prisutnih sa raznih i dalekih adresa.

Originalno i autentično je  incident u ovom hladnom i otudenom vijeku. I eto zašto ovaj Dinar nema svoju mjenjačnicu. Ali kao takav, on mijenja obezličenu i otuđenu sadašnjost za prisnu prošlost intime i radosti, mijenja nemir za mir duše, mijenja ručak za blagost trpeze, mijenja predstavu gosta kao tek pukog potrošača u čovjeka kome se pruža pažnja i domaćinstvo, mijenja se mnogo šta za koje smo vjerovali da je otišlo nepovratno. Sve i više od toga vratio je miris, ukus i sveukupni kafanski poetos tog originalnog Dinara.

U tom muzeju najljepšeg ukusa i mirisa, sve eksponat do eksponata, nalik izložbenoj postavci - plugovi, kolica, načve, pleteni baloni za vino i rakiju, plotovi, lopari za hljeb, fenjeri, stare kofe, amovi, ćupovi, testere, stare pegle na žar, radio aparati lampaši i tako redom, poznati i manje poznati etno unikati kojima se selimo u neka daleka vremena koja u novom obliku uvijek dokumentarnih crveno bijelih kariranih stolnjaka iskrsavaju tu pred nama i za nas. I odjednom dilema i znatiželja šta prije kušati, zavodljivu kuhinju vrsnih specijaliteta, ili ostati sa časom tamošnjeg vina, ili barikirane šljive, kruške, dunje, nijemi posmatrač raritetnih muzealija.

No, dobra organizacija dozvoljava i jedno i drugo, ne znajući pritom šta je prvo a šta drugo. Ovdje je sve prvo sa razlogom. I tako od početka, od prvih dvadeset sedam restoranskih mjesta manjeg prostora i tadašnjih sedam uposlenih, do današnjih tri stotine mjesta i oko pedeset uposlenih, kao najboljeg dokaza postupnog, vjesto osmišljenog rasta i razvoja ovog rijetkog Dinara.

A sve ono što nijesmo viđeli, ili na detalj obratli pažnju, približio nam je i pojasnio naš domaćin i prijatelj Slaviša Ilić koji, u svom poslovično prepoznatom maniru elegantnosti i galantnosti, bira mjesta provjerenog iskustva, čija patina prerasta u žig nove kulture sjećanja.

Vršac, grad multukulturalnosti, vinogorja, književnika i komediografa Jovana Sterije Popovića i slikara Paje Jovanovića,Vršackog zamka, Hemofarma i još mnogih drugih znamenitosti, u svoj životopis, u svoju ličnu kartu upisao je Dinar kao osoben brend - hedonistički momento i monetu koju, svi oni koji su je vidjeli, žele imati u spomenaru za kojim se često poseže.

A čovjek se bez greške uvijek vraća tamo gdje mu sva čula uživaju. Tada to postaje oblik nirvane koja nas u ovom ubrzanom vremenu vraća prapočecima duha okrenutom pažnji detalja i smisla, nalik tematskoj smislenosti Dinara i njegovim muzejskim detaljima koji nas upucuju na pitanja kako je nekad bilo i kako se nekad živjelo.

I da, i jedino tako, srećne i održive su te restoranske berze koje posluju sa ovim Dinarom. Valuta, melos i kafanski poetos koji se ne mijenja, već naprotiv ljubomorno čuva kao rijedak primjer originala.

Mr Željko Rutović