Postoje trenuci koji ne blijede – trenuci što ostaju u grudima, poput najljepših uspomena koje odolijevaju zaboravu.

MOSI igre nijesu bile samo takmičenja; bile su dah mladosti, susret srca, svjedočanstvo onog što nas nadahnjuje. Ovaj zapis vodi nas na putovanje tim dahom – kroz igru, radost, pripadnost. Priča o danima koji žive u nama, i kad njihovo vrijeme prođe.

Kada zatvorim oči, vraćam se u djetinjstvo i ranu mladost, u dane koji su nosili jednostavnost života i iskrenost radosti. Tada srce zatreperi, kao da se sjeća svake sitnice, svakog pogleda i osmijeha. Iz mora uspomena bljesne svjetlo koje obasja ono što je jednom bilo naše svakodnevno, a danas živi kao dragocjeni trag.

Pred očima mi se nižu slike: poznata lica, pogledi što su grijali dušu, smijeh što je tutnjao preko prašnjavih igrališta, škripa patika na betonskim terenima i parketnim dvoranama i trag vremena koji ne nestaje. I shvatim da ni vrijeme ni zaborav ne mogu odnijeti ono što je istinski živjelo – jer sjećanja nijesu samo prošlost, ona su nit koja povezuje ono što smo bili s onim što postajemo.

Naš grad živio je dahom djetinjstva – u baštama i avlijama, kroz vrisak djece i smijeh što se odzvanjao između zidova starih kuća poput odjeka nekadašnjeg ljeta. Na svakom ćošku bilo je igralište – ponekad tek dvije cigle umjesto gola, ali za nas je to bio čitav svijet u kojem su se snovi širili dalje od pogleda, prelazeći granice stvarnog.

Prašina što se dizala za loptom nosila je miris dana što traju – miris sunca, miris zrele trave, miris tople kože, miris života koji se ne ponavlja. I svaka generacija imala je svog junaka – najbržeg, najodvažnijeg, čije ime bi se prenosilo u pričama. Junaka što i danas živi u odjeku našeg djetinjstva, u postojanju što traje.

Iza tog smijeha, iza prašine i igre, krije se nešto nevidljivo, ali snažno  –  snaga koja je davala život našem gradu. Baš kao ljudi, i gradovi nose svoju iskru, neuhvatljivu, gotovo tajanstvenu. To je duša grada – suptilni odjek koji mu daje smjer i smisao.

Dušu našeg grada gradili su ljudi koji su u njega unosili strast i ponos. Strast je bio sport, a ponos – sportisti. Svi smo se ponosili njima, imenima što su odjekivala daleko, noseći priču o snazi i upornosti rođenoj na našim ulicama. Svako takmičenje bilo je praznik, dan iščekivan s posebnim uzbuđenjem, kao da i samo vrijeme zastane da svjedoči nečemu većem od igre. Tih dana cijeli grad živio je kao jedno, a nama mladima bilo je dovoljno osjetiti kako hodamo istim stazama na kojima je nastajala priča vrijedna ponosa svih nas.

I tako, u zanosu grada i tih igara, počinjala je priča što se ne završava – priča o ljudima, o snovima, o iskri što ostaje, duši koja nastavlja živjeti u svakoj novoj igri, u svakom novom otkucaju našeg grada.

Pobjeda je nosila ljepotu i slast, no prava radost bila je u samoj borbi – u osjećaju da nadmašujemo sebe i pomjeramo vlastite granice. Sport je tada nije bio samo igra; bio je škola života, u kojoj su skromne sale i betonski tereni postajali mjesta gdje smo učili disciplinu, drugarstvo i poštovanja. Svaka lopta nosila je priču, a svaki poen pouku – nekad hrabro osvojen, nekad nespretno izgubljen, ali uvijek iskreno proživljen. Dani su nam tako postajali lekcije, a naše igre putovanja: koraci na kojima smo rasli s osmijehom, učili primjerom i postajali sportisti dostojni igre. Taj svijet nije bio privilegija ni luksuz – bio je način života, znak ponosa i plemenitosti prošlih dana.

Za nas, stonotenisere, republička i državna prvenstva imala su svoj značaj i težinu, ali jedno takmičenje sijalo je posebnim sjajem – MOSI igre. Tih dana činilo se da vrijeme stane, a uspomene nastanjuju vječnost. MOSI igre bile su mnogo više od sporta. Spajale su snove i strasti na tromeđi triju republika, okupljale pionire, veterane, vrhunske sportiste i zaljubljenike u igru. Teren je bio prostor u kojem su se svi osjećali doma, vođeni jednostavnom, čistom i bezvremenskom lozinkom: sport i fair play.

Igre su bile svečanost mladosti, kutak u kojem se rađalo prijateljstvo i gdje je rivalstvo postajalo pjesma srca koja se prenosila iz godine u godinu. Dani MOSI igara nosili su otkucaje gradova, a ulice, tereni i dvorane postajali su kult sna – sna o hrabrosti, druženju i ljubavi što briše granice.

Osamdesetih godina prošlog vijeka ništa nije imalo toliku čar kao kraj juna i početak jula. Dani su se činili duži, noći ljepše, obavijene čudnim iščekivanjem. Grad je tada živio pod nevidljivim plaštom osjećaja koji se kovitlao ulicama. Poznati ivangradski korzo tih dana bio je mjesto promjena i susreta.

Neki su žurili, neki su stajali, pokušavajući uhvatiti trenutak. Treneri, vođe puta, novinari, predsjednici klubova – razmjenjivali su poruke, dogovore, planove a svaki razgovor započinjao je i završavao pitanjem: “Ideš li ove godine na MOSI?” U toj jednoj, jednostavnoj rečenici stao je naš cijeli svijet.

Tada je život oko nas imao jedno zajedničko srce. Kod Begine kuće, ispred SOFKA-e, počinjalo je naše okupljanje. Tamo su rađane priče koje još nijesu znale svoj kraj, tu su se tkale nove legende, tu su počinjali i završavali ideali. SOFKA nije bila samo zgrada – bila je stub grada, mjesto koje je živjelo za sport, za mladost, za trenutke što ostaju.

Prašnjavi autobusi, uvijek pomalo nakrivljeni, stajali su kao vječni pratioci naših putovanja. Majke su nas ispraćale brižnim pogledima skrivajući strah i ponos, provjeravajući da li smo ponijeli sve što treba – dovoljno sendviča, pića, čistu odjeću – brišući nesvjesno svoje brige.

Očevi su, sa skrivenim osmijehom i ponosom, govorili o medaljama, pobjedama i trenucima što tek dolaze, kao da je bilo prirodno vratiti se s medaljama, s osmijehom – kao pobjednici. Djeca s ulice, s prozora kuća i balkona, pratila su nas radoznalim očima, željna zabilježiti svaki korak našeg puta. Grad je bio jedno – tijelom i dušom, spreman zajednički zakoračiti u novi početak, otvarajući vrata jedinstvene avanture.

Tih dana, za vrijeme MOSI igara, grad je utihnuo u zagrljaju tišine. Igrališta su se polako praznila, klupe u parkovima, gdje su se razmjenjivali poljupci, šapati i osmjesi, tonule su u talase Lima, kao da ih grad na trenutak briše iz svoje svakodnevnice. Ulice i korzo činile su se prepolovljenima: svi sportisti – fudbaleri, košarkaši, rukometaši i rukometašice, stonoteniseri i stonoteniserke, strijelci, atletičari, karatisti, šahisti … odlazili su na pet dana, ostavljajući za sobom mir koji je obavijao svaki kutak grada.

Ulazak u autobus bio je ritual – neizgovoreno pravilo što se prenosilo iz godine u godinu. Znalo se koji tim ulazi u koji autobus, razgovor se vodio pogledima, mimikom i osmijehom vozača koji je šutke prihvaćao naše kombinacije. Nas tri, stonoteniserke – Duda, Nataša i ja – uvijek bismo se “slučajno” smjestile među rukometaše, rukometašice i fudbalere, tamo gdje smo osjećale da pripadamo. Tamo gdje je srce uvijek znalo da je na pravom mjestu. Znalo se ko zauzima “zadnju ložu” – mjesto koje je nosilo svoje tajne i smijeh, gdje je svaki red sjedišta čuvao priču, vlastitu malu avanturu.

Milorad Mile Davidović bio je onaj koji bi prvi započinjao pjesmu. U vojsci je naučio mađarski, makedonski, albanski i slovenački, pa bi, u zanosu i u svom komforu, krenuo na malu turneju po republikama naše bivše zemlje. Njegov glas nosio je snagu mostova između gradova, spajajući nas u gromoglasni pjevački hor. Do kraja puta, i mi bismo gotovo neprimjetno naučili te pjesme napamet, čuvajući ih kao najdragocjenije blago – pečat jednog putovanja i ljeta što tinja u nama.

Odjek radosti i smijeha stapali su nas u jedno, stvarajući neraskidivu mrežu prijateljstva. Autobus je postajao mali univerzum grada koji odlazi – svemir u kojem je mladost eksplodirala veseljem i pjesmom, gdje je svaki tren dobio težinu sjećanja. Loza i cigareta išle su iz ruke u ruku, onako “partizanski”, kao zakletva drugarstva i povjerenja što traje. Svaka cesta, svaka krivina, svaki kilometar bili su nit u priči koju smo tkali, dok je grad nestajao iza nas – miran, povučen, kao čuvar naših snova, strpljivo čekajući naš povratak.

Nosili smo sa sobom grad – njegove mirise, zvuke, prijatelje, trenere, roditelje i sve one male i velike uspomene. Nosili smo ljeta što ostaju u nama, trenutke što se utisnu u vječnost kao odjek sjećanja. I dok su točkovi škripali pod težinom puta, znali smo da ćemo se vratiti drugačiji: bogatiji za jedno ljeto što ne gubi sjaj, za jednu pjesmu što ostaje zauvijek, za sjećanje pretočeno u nas kao plamen što traje – nepovratno, vječno. Jer, na kraju krajeva, to je ono što ostaje kada sve drugo nestane: trag naših dana, veza koja spaja prošlost i sadašnjost, radost što ostaje u nama.

Ne mogu se prisjetiti svakog detalja, ali sjećanje na MOSI igre 1985. ostalo je urezano kao trag iz prošlosti. Te godine igre su bile u Pljevljima  –  gradu koji se tada pretvorio u dom avanture i mladosti. Spavali smo u kasarni, među mladim vojnicima, gdje su se mirisi sapuna, platna uniformi i hladnog metala ključeva miješali sa zvukom koraka, smijeha i razgovora. Bio je to početak jednog ljeta koje se neće zaboraviti.

Jednog dana, dok smo sjedili i čekali početak meča, primijetih poglede trojice vojnika. U šali, dok sam razgovarala sa nekim iz ivangradskog tima, rekoh: “Onaj s očima plavim poput mora je Hrvat, ovaj drugi, nježne face i blagog pogleda, Janez – Slovenac, a onaj treći, najljepši … e, on je naš, Crnogorac.” Poput razdragane djece koja iz ničega stvaraju čitave svjetove, napravismo opkladu. Nije prošlo dugo, prišla sam im i upitala odakle su. Potvrdili su ono što sam već naslućivala. U tom trenutku mala igra postala je spona između nas – zabava smijeha i znatiželje.

Dobih zadatak, a s njim i novu igru. Vojnici su me zamolili za jednu uslugu – da im nabavim garderobu od naših momaka kako bi mogli izaći u grad. Nije mi trebalo dva puta reći. Uletjeh u mušku spavaonicu, kao da ulazim u tajni svijet, i, od oka, pokupih tri košulje, tri para farmerica, cipele i patike. Sa osmijehom koji nosi dječji ponos, pripremih ih za izlazak. Bio je to trenutak sitne pobune, ali i velikog veselja – trenutak kad osmijeh i podvig imaju veću težinu od svega ostalog.

Sljedećeg dana, kao da nikad nijesam kročila u mušku spavaonicu, vratih stvari na njihova mjesta. Momci su me, s osmijehom punim topline i zahvalnosti, pitali što želim zauzvrat. Rekoh: vojnički kaiš, opasač. Dobih ga, ali dobih i ime: “Zrno”. Na unutrašnjem dijelu kaiša ispisali su svoja imena i posvetu: "Zrnu za uspomenu". Ta jednostavna gesta stvorila je priču koja još uvijek traje – priču o povjerenju i trenucima koji se čuvaju u srcu, i koji se pamte.

A onda je došao trenutak koji se ne zaboravlja – finale rukometa muškaraca. Ne sjećam se više ni protiv koga smo igrali – Rudar iz Pljevalja ili FAP iz Priboja – ali to nije ni važno. Važno je bilo ono što se događalo i osjećalo na terenu i u zraku. Stadion je pulsirao, tribine su bile more glasova, srca su udarala kao bubnjevi što odjekuju kroz planine. Posljednje minute razvukle su se u vječnost; svaka sekunda trajala je kao cijela godina. Činilo se da sve stoji u mjestu, zarobljeni u tom jednom trenutku, kao da je vrijeme zaboravilo da teče. Taj trenutak zaustavio je cijeli svijet.

Naši su izgubili loptu. Protivnici su krenuli u odlučujući napad. Mile Davidović juri. Njegovo srce kucalo je brže od svih naših srca zajedno, a tribine su vrištale kao jedno. U trenutku kad protivnički igrač podiže loptu za šut – Mile snažno podrigne. Zvuk koji je napravio – nepredvidiv, silovit, gotovo nadrealan – natjera stadion da utihne. Sve je stalo. Protivnički igrač ostade zapanjen, ne znajući što se događa. I tada, Mile hvata loptu, kreće u kontra-napad. Svaki njegov korak bio je ispunjen odlučnošću. U jednom elegantnom skoku, trenutak pretvara u legendu: gol koji će se pamtiti.  

Stadion je eksplodirao. Vrisak, smijeh, suze, zagrljaji. Zlato. Trenutak koji je prestao biti samo igra – trenutak koji je postao priča. Priča koju ćemo nositi zauvijek.

Povratak kući bio je nastavak naše priče, ispunjen smijehom i prisjećanjem dogodovština. Hodala sam pored majke, opisujući svaki detalj svoje “krađe” garderobe, smijući se kao da ponovo živim te trenutke – sitne, neponovljive kapljice sreće što se slijevaju iz srca. Majka mi je opalila čvrgu, s prijekornim osmijehom u glasu, komentirajući kako moja glava nije naročito mudra, ali da je srce – očito  –  preveliko i ludo da ikada stane.

Tata je stajao nasuprot, smijući se radosno, oči mu blistale – ne samo od ponosa na moju mladalačku ludost, nego i na ono što je prepoznao kao mnogo više: čin solidarnosti, gestu što je povezala srca vojnika i nas, djece. Trenutak u kojem su nestale granice i ostala samo toplina ljudskog srca.

I danas, nakon svih godina, vraćam se tim danima kao da ih ponovo živim. Ne pamtim samo pobjede i medalje – pamtim duh koji smo nosili, snagu što nas je spajala i učila da budemo više od pojedinaca. Pamtim osmijehe, ponos, puls srca grada što je disao za sport, prijateljstvo i san. Naučila sam da sreća ne leži u tome koliko traje, nego koliko si bio živ dok je trajala. U tom jednom dahu ostaje vječnost – mladost što je trajala, igre što su nas oblikovale, srca što se nikada nijesu umorila od vjerovanja.

Te igre, ti dani, naučili su nas više nego što je ikada mogao bilo koji profesor. Bile su škola života – mjesto gdje se vjerovalo, pripadalo, borilo. Gdje pobjeda nije bila samo rezultat, nego potvrda vjere u sebe. Zato danas znam: smisao života nije u trci za titulama, trofejima ili vremenom, nego u pripadnosti koja grije, u ruci koja podiže, u tragu što ostaje.

MOSI igre nijesu bile samo nadmetanje. Bile su srce naroda, žar mladosti, škola karaktera. One su bile život u svom najčišćem obliku. U njima je živjela istina: vrijednost se ne osvaja, nego živi. Svijet postaje bolji onda kada dajemo više nego što primamo. Jer ono što nosimo u sebi  – to je zlato koje nikada ne gubi sjaj.

Mevlija Meca Islamović                                                                       

Autorica je rođena Beranka. Živi i radi u Holandiji

Preuzeto iz 36. broja časopisa Nova Sloboda