Bilo je to ono vrijeme u kome se oskudijevalo za pravničkim kadrom, posebno za onima koji su posjedovali znanje i vještinu obavljanja sudijskog poziva.
A kada je riječ o Rožajama, taj problem je višestruko bio izraženiji. Pošto je oblast pravosuđa tada bila u nadležnosti lokalne vlasti, a da bi se kako tako obezbijedile sudije u toj varosici, u nedostatku sopstvenih, na sudijska mjesta upošljavani su ljudi sa strane.
Mada je u tom jednopartijskom vremenu važio imperativ, da pored pravničke naobrazbe sudije trebaju biti i članovi državne partije, u rožajskom slučaju, na to se toliko nije gledalo. Umjesto toga, vodilo se računa da se za sudije biraju pošteni ljudi, ljudi bez lične i porodične mrlje, posebno oni koji su važili za ljude sa profesionalnim autoritetom.
Nakon što je negdje sedamdesetih prošloga vijeka napustena praksa tzv. sudskih dana a sto je značilo da su sudije beranskog Opštinskog suda, odredjenim danima, za rožajske potrebe zakazivale i održavale sudjenja u Rožajama, tada je zakonom osnovan rožajski Opštinski sud.
Kako se pamti, prvi predsjednik toga suda bio je Branko Veljić, vrsni predratni pravnik iz Berana. Za sudije su izabrani novopazarac Zuhdija Fetahović, i bjelopoljac Asim Šukurica.
Mada se radilo o početku rada te pravosudne institucije, iskusni predsjednik sa takodje iskusnim sudijama, za kratko vrijeme uspjeli su da i pored nedostatka tradicije, taj sud bude svrstan u red najuspješnijih sudova u Republici.
O stvaranju novog pravosudnog kolektiva i drugim pojedinostima koje do današnjih dana održavaju trend najboljeg, biće riječi u posebnim zapisima.
Za ovu priliku, vezuje me jedno reklo bi se ozbiljno ali donekle i humorističko sjećanje o zanimljivo domisljatom načinu dokazivanja koje je na jednom sudjenju primijenio stari sudija Zuhdija Fetahovic.
Ne zna se da li je tako postupio iz stvarnog ubedjenja ili je nešto tako atipično učinio iz njemu znanog manira da kako-tako dodje do sudijske istine, ali svakako, rijec je o efektnom epilogu i stvarnom dogadjaju vrijednom pamcenja.
Izvjesnom čovjeku iz rožajskog kraja, sudilo se za šumsku kradju, što je taj grčevito poricao. Pisac ovih redova na sudjenju je imao ulogu Opstinskog javnog tuzioca pa podpomognut uvjerljivim svjedočenjem lokalnog šumara, arugmentovano je doveo u sumnju iskaz šumokradice.
Atmosfera na sudjenju pretvorila se u ozbiljni sudsko protokolarni dijalog koji je sudiju očigledno doveo u izvjesnu nevjericu ili pak dilemu kako dokučiti sudsku pravdu. U toj sudski zagrijanoj prilici, šumokradica je u izvjesnoj mjeri promijenio boju lica, izgedajući malo crveniji nego što se to vidjelo na početku sudjenja.
Kako to iskusnom sudiji nije promaklo, u jednom momentu, nenadano, sudija iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadi špiglo, (džepno ogledalo koje je na poledjini imalo neku fotografiju sa metalnim bočnim ramom i žičanim preklapajućim naslonjačem). Primače špiglo neposredno pred lice šumokradice, pa mu se panično obrati: "vidiš li kako si pocrvenio, vidiš, ti ne govoriš istinu, priznaj šta je istina !".
Zatečen takvim dokazivanjem, očigledno misleći da je sudski razotkriven, šumokradica tiho progovori: "pa sta ću sudija, morao sam otići u šumu, nemam čime porodicu da odhranim, oborio sam to stablo, neću više nikad". Kao da su svi odahnuli, sudjenje dobi drugačiji tok a po dobijenom priznanju i kajanju, uslijedila je blaza sankcija sa kojom bi zadovoljena sudska i ljudska pravda.
Časnog sudije vise nema, nema ni šumokradice ali je ostalo sjećanje na to vrijeme i samo na jednoj, možda naivnoj, na izgled humorističnoj sudijskoj vještini kojom je ipak dosegnuta pravda.
Ovaj zapis posvecujem onima od kojih sam učio, nezaboravnim - predsjedniku tadašnjeg rožajskog Opstinškog suda Branku Veljiću, Zuhdiji Fetahoviću i Asimu Šukurici, sudijama istoga suda.
Velija Murić
Autor je advokat
