Noć. Ivangradska noć.

Vrijeme prvog sutona uopšte nije važno. Pričao mi je jedan prijatelj da je gledao „na sat“, pazio i sva čula upregao u tu svrhu, ali se suton prikrao i prekrio dolinu. A on nije znao tačno- u koliko sati.

Gdje ćeš, večeras? Hoćeš li izlaziti? Pitanja, pitanja. Odgovori, isti. Uvijek.

Popodnevne smjene nervozne. Jednom dječaku nije jasno- pale li se svijetla gradska sama, po navici ili to neko dira dugme. Sve na dugme.

Gdje si dušo, gdje si...

Otopliće, valjda

Februar. Predvečerje. Grudve. A beton izdržljiv.

Noć, počinje. Dobro se treba zagledati kako bi se uočile razlike od one prethodne. Eh, proklete nijanse. Varaju, varaju. Oči. A koga bi drugo? Makar, do proljeća.

-Prazno korzo?

-Nije. Lipe su tu.

-Ne zezaj. Ovakav pejzaž boli.

-Eh, šta mene sve boli, pa ne mogu ništa. Biće i šetalište puno. Otopliće, valjda.

Zaista, vidljivo je da samoća sama šeta gradom.

Kafane. Kafići. Hotel. Vazduh, svuda isti. Ipak, kiseonik je ugrožen. Nije to stvar unutrice. Spolja, spolja.

Mostovima, svaka čast! Nešto su, brate, mnogo lijepi, kad god ih gledaš. I kad cvokoću od studeni, rade to meraklijski. A voda, ispod, sve se nešto ljuti. Iz parka se ne čuje ništa. Isječen, pa je sav bezazlen. Noć, što otuda virucka, kao da krvari. Nije to ljubav. To je neko zaboravio krišku svoje tuga.

Pojaviće se

Vedro. Mjesec, mlad. Stasao za ženidbu. No se Danica negdje zaturila. Pojaviće se. Nebo je uvijek izazovno.

„Koje li je doba noći...“

Odjeknu od Jasikovca. Ili idu ili dolaze. Po glasu, seoski su to momci. Čime li ih to varoš mami u ponoć?

A, Limu se, stvarno, mora zavidjeti. Nek se radi šta se radi, njega baš briga. Huči li, huči. Huči, samo sebi neku znanu huku. Mnogi misle da to razumiju. Ni slučajno. Ko to zna šta voda zbori?!

-Idi, jadan, na spavanje!

-Išao bih ja, ali mi se ne spava.

-Ne, kad spavaš danju.

-Noć je, burazeru, podesnija za život.

-A kad svane? A kad svane?

Krenuće prvi radnički autobusi ka Rudešu. I, kafane će otvoriti svoja vrata. A dan kao dan, proći će. Pa, opet- noći.

I, sve tako.

Blagoje Korać

Tekst objavljen 1991. godine