Probijao se lagano, korak po korak, kroz granje i šipražje šume u kojoj nikada nije bio prije toga, pridržavajući se što je mogao opreznije i pažljivije za žilavije grane i omladove.

Zaobilazeći veća debla, pazeći uzgred da se ne odlomi neki njihov krhki dio i padne na njega, povremeno je zastajkivao da uzme daha. Padina na kojoj se neznano i neobjašnjivo obreo tog kasnog julskog popodneva bila je prošarana pored raznog niskog rastinja koje je ispunjalo prostor između velikih stabala i nešto visočijim trnjem, načičkanim plodovima šipurka i trnjina kao grožđem, što je još više otežavalo i onako nasumično kretanje.

Povremeno bi proklizao, uz uzdah koji bi se oteo bez pitanja. Graške znoja kupile su se na čelu i povremeno su padale na tlo. Čistio ih je papirnatim maramicama koje je našao u jednom od džepova prsluka.

Busola, obična i geološka mapa su mu bile ostale u rancu koji je odložio na natkrivenom stepeništu jedne napuštene kuće pored same ceste, jer mu i nijesu trebale, pošto je samo htio da pređe na drugu stranu, kojih dvadesetak metara dalje, da bi pobolje osmotrio stijenu za koju mu se učinilo da je zanimljiva. Jedino je ponio rudarski čekić od kojeg se nikada nije odvajao, jer bez njega i nije mogao biti valjan bilo kakav istraživački rad i trud.

Odvalio je parče stijene izvježbanim pokretom, toliko da ga može staviti u jedan od brojnih džepova svojih pantalona. Odmah je uvidio da se radi o ,,serpentinu“, ukrasnom kamenu zelenkaste boje, prošaranom žilicama, upravo kao venama; znao je da može da bude i tamnosmeđ, pa je pomnije započeo pretragu tog prostora.

Inače, prate ga razne legende, a dvije su mu odmah pale na um - najprije ona o tome da je riječ o fosilirizanoj koži ,,vatrene zmije“ koja je bila čuvar ulaza u pećinu punu blaga i zlata. Vjeruje se da će onaj ko pronađe ,,serpentin“ pronaći i dragulje, kao i ostale vrijednosti koje je neko sklonio i sakrio. Prisjetio se i one druge o tome da se Adam kad je okusio jabuku sa Drveta znanja zagrcnuo i da je odmah ispljunuo parče, a ono se pretvorilo u takav kamen. Otuda i vjerovanje da je ,,serpentin“ i kamen znanja, ali postoje i oni koji smatraju da je prilično nezgodan mineral i da može lasno donijeti i zlo.

Bilo mu je drago da je iz prve nabasao baš na ,,serpentin“ i pripadao je krugu onih stručnjaka koji su tvrdili da ga ima u izobilju i na našim prostorima, naročito onamo gdje su dosta dostupni zraci sunca, a gdje je malo vode. Zbog toga je i nepogodan za razvitak biljnog svijeta, pogotovo zbog toga što je zastupljenost kalcijuma svega dva do tri odsto, ali zato uspijeva onaj kojeg ima i na krečnjačkim površinama.

U tom trenutku zaokupljenosti tim kamenom vrijeme se zbrkalo i poremetilo, sekunde i minute su se pomiješale i nije imao zdravorazumsko pojašnjenje o tome koja ga je to sila bacila ili dovela u taj nepoznati čestar kroz koji se na jedvite jade probijao. Nije bio pretjerani uživalac bilo koje vrste alkohola ili nečeg sličnog, mada je nosio sa sobom manju bočicu sa domaćom rakijom da se, ako ustreba, okrijepi, ali samo gutljajem, ili da mu bude pri ruci za bilo šta drugo; međutim, i ona mu je ostala u rancu.

Pokušavao je da sve poveže u jednu cjelinu ne bi li u njoj pronašao pukotinu koja bi mu i nagovijestila kako se obreo u tako nepristupačnom predjelu, ali bezuspješno. Jednostavno - vrijeme od uzimanja uzorka ,,serpentina“ do provlačenja kroz nepoznatu prašumu je bilo neuhvatljivo, neshvatljivo i sasvim neobjašnjivo! Nepoznata mu je bila i udaljenost od početnog mjesta.

A da nije u svijetu snova podsjećali su ga povremeni ubodi trnja, naročito po rukama. Kao iskusan istraživač kamenog svijeta po našim planinama i brdima, ostao je pribran i miran, tako da nije bilo mjesta za paniku, ali je i osjećao izvjesnu nelagodu zbog trenutne nemogućnosti da se za dana dočepa ceste ili bilo kakvog drugog puta, a kad se  izbije na njih onda je sve lako, jer svi drumovi, staze i bogaze vode nekuda, sve imaju svoj početak, ali i kraj..

Nije mu bilo pravo što su odjednom bez ikakvog pitanja i bez bilo kakve najave iskrsle slike iz njegovog djetinjstva, odrastanja i onog dijela mladosti koji je obuhvatao i završetak studija - duga nestvarna ljeta u Lušcu, u Beranama, uz obavezni obilazak limskih i bistričkih plaža, pa u Andrijevici, igranje ,,glava“, ispucavanja lopte po zidu i na goliće pored prve zgrade u izgradnji, dio gimnazijskog učenja na Cetinju, pa boravci u  Rožajama, u Novom Pazaru, svugdje onamo gdje su službovali njegovi roditelji Vešo i Vjera, prosvjetni radnici, a on se, zajedno sa svojom sestrom Vesnom, prilagođivao novoj sredini i novom društvu, uz pramenove iz magle beogradskog studentskog života; sve je to najednom isplovilo iz njegove podsvijesti i zajedrilo poput nekog broda po pučini predvečerja.

Iskrsle su i mnoge druge slike sa raznih mjesta koja je pohodio, javili su se i likovi drugova, drugarica, prijatelja, prijateljica, i onih živih, ali i onih za koje je znao da više zemljom ne hode.

- Pa živ sam živcijat, a ovamo se sve premotava kao filmska traka - pomislio je - i to skoro cijeli život! Kao na tacni...

Noć je odjednom pala kao pozorišna zavjesa, ali je srećom mjesečina zasijala punim i uistinu raskošnim sjajem, upravo kao svijetlo koje bljesne kad se predstava okonča, a baš onako kao da je naručena. Srebrni zraci su se u rjeđem dijelu šume raspoređivali kao ulična rasvjeta, što je umnogome olakšavalo dalje puzanje, provlačenje  i hodanje.

Bez sata, mobilnog telefona, izgubio je pojam o vremenu i o prostoru, jasno mu je bilo da postoje samo dva načina da prebrodi noć - da izabere povoljno mjesto, sjedne, nasloni se na neko deblo, na dijelu gdje je vidno nebo, gdje nema toliko ugljendioksida i da zaspi, jer nije bilo, na svu sreću, prohladno, kao što to zna da bude u brdima i u šumi kasno naveče, naprotiv imao je osjećaj da je u nekakvom parku ili da nastavi da korača i da se spusta naniže, pošto staza ili neki potok moraju biti dolje.

I to premišljanje mu je bilo nejasno, opet nije mogao da odredi koliko je trajalo, ako ga je uopšte i bilo, kao ni to da li je odmarao, sjedio ili hodao, kad mu se odjednom, niže, na nekoj zaravni, na nekom proplanku, iznenada ukazala neka građevina, nalik na prvi pogled na neki hram, na neku crkvu. Prikazali su se i ljudi ispred nje; ličilo je na to da su u nekom kolu, a i jeste u pitanju bila neka okretna igra, a u njemu je  bilo  muškaraca, žena, starijih, ali i momaka i djevojaka različito obučenih, dosta njih i u narodnoj nošnji, tako da je pomislio i da je riječ i o nekom folkornom društvu koje se priključilo narodu.

Kako se primicao sve mu se više činilo da svi bez izuzetka gledaju upravo u njega, a uzgred su mu i mahali tako ga pozivajući da im se pridruži. To mahanje nekih od njih shvatio je samo tako i nikako drugačije. Pomislio je da je u pitanju neka svadba, zasigurno neki veseli i radosni skup, čim se igralo, a vjerovatno je tu bilo i svirke i pjesme, koja, doduše, nije dopirala do njega. Laknulo mu je očas, kao da prije toga nije muku mučio i borio se svim silama da se izmigolji iz čestara; dobio je novu snagu, tako da je sada ostatak spusta bio lagan, koraci su bili ujednačeni, a dah ravnomjeran, kao i rad srca.

Međutim, kad se očas spustio do kola i gužve, začudila ga je tišina, bez uobičajenog žamora i žagora; ništa mu nije bilo jasno, iako mu se učinilo da su mu neki muškarci i žene poznati, pa je makar očekivao da će ga nešto i zapitati ili, jednostavno, pozdraviti. Tu se opet najednom presjeklo sjećanje, a kao kroz izmaglicu  je shvatio da se to desilo upravo onda kad se i uhvatio u kolo, a u trenutku kad je htio da zapita svoje saigrače sa desne i lijeve strane, zašto je mukla tišina, a igra se i da su mu mnogo poznati.

Ono čega se poslije sjetio jeste to da se, a ni sam ne zna kako, obreo u dvorištu neke krčme, u vrijeme kad se već trebalo razdaniti. Otškrinuo je vrata i zapahnuo ga je miris rakije, vina i duvanskog dima. Unutra je bilo nekoliko ranih gostiju, koji su ispijali prvu kafu i čokanj ,,šljive“.

- Čekali smo te - obratio mu se debeli, pomalo zamašćeni, brkati krčmar - evo kafe, pokazao je na  obližnji sto, a tu ti je i ranac.

Toplota koja se razlijevala prostorijom sada mu je godila, tako i toliko da i nije premišljao odakle sad u krčmi, odakle tu ona, odakle sve to? Potpuno se opustio, rasterećen, oslobođen od svih briga. Izvadio je iz džepa ,,serpentin“, a iz pregrade ranca ,,verde berano“, manji divno oblikovani kamen, vulkanskog porijekla, iz beranskog kraja, sa Bjelasice, iz rijeke Bistrice.

Stavio ih je ispred sebe i uživao je dok ih je okretao i zagledivao  naspram škiljave kafanske svjetlosti. Prije nekoliko godina je ozvaničio naziv tog dotle bezimenog vulkanita, tako da je postao ,,Zeleni Beranac“, ,,Verde Berano“! Napisao je zapažanje o tome, obrazložio znalački, a i sasvim jasno, sve to; neki poznavaoci ukrasnog kamena su počeli da spominju i upotrebljavaju taj naziv, tako da je beranski krajolik preko kamena ušao u neke stručne časopise.

I tu je najednom nastao opet prekid, onakav kao što je bio onaj u nekom malenom kinu usled pucanja filmske trake - uglavnom, jutro je uzelo maha i rastrčalo se na sve strane kad se našao najednom kraj ceste, sa rancem na leđima. Unaokolo nije bilo ničeg, što se tiče bilo kakve kuće, kućice, barake, a kamo li bilo kakve krčme, sem urušenih zidina neke građevine, kuće, šumarskog doma ili kafane, teško je to bilo zaista odrediti, zaraslih odavno u bršljan i livadice  pored okružene drvećem, šipražjem i ničim drugim.

Počeo je da razmišlja o tome da je sve to samo sanjao, da je jednostavno bio zalegao ispod nekog drveta pored puta, možda i pored tih zidina na tom proplanku i da ga je onako umornog savladao jaki san i ništa više. Međutim, ogrebotine po dlanovima, nadlakticama, poderane pantalone na nekoliko mjesta, ali iznad svega i upečatljive slike svega onoga što ga je bilo spopalo od tog popodneva do jutra, a nije imalo bilo kakve veze sa bilo kojim snom, raspršile su same po sebi takva pojašnjenja.

Tišinu je razbila buka motora - plavkasti ,,FAP“ je jurio drumom, a onda se začula škripa kočnica. Kroz prozor se namolio vozač, ispostavilo se poznanik i zemljak:

- Upadaj, Vele.

Poslije uobičajene priče, naš rođak, ujedno neko vrijeme i cimer u studentskom domu na Zvezdari u Beogradu, Vesko Vele, diplomirani inženjer geologije, dugogodišnji istraživač ukrasnog kamena, ukratko je pojasnio svojem saputniku kako je popio kafu u kafani pored puta, kako se odmorio, izbjegavajući da ispriča onaj prvi dio priče.

Iako je vozač znao da je Vesko ozbiljan, smjeran, istinit, ipak se  na spomen krčme trgnuo, nešto ga više zagledavši, naravno onoliko koliko mu je to vožnja dozvoljavala, jer je dobro znao da u tom dijelu ne postoji nijedna kafana, sem ruševina neke sad bezimene krčme, čije su počađale grede strčale na sve strane.

Sve bi to ostalo nepoznanica, nešto između sna i nečeg uistinu doživljenog, nešto što bi ostalo zarobljeno u njegovom sjećanju, da nije iznenada odlučio da tu  dogodovštinu ispriča  upravo nama; jedne večeri sjedjeći po običaju u dnevnoj sobi, zavaljen u fotelji, tek što je bio pristigao u Berane, u Lužac, ta priča je počela da izvire iz njegove nutrine.

Dao je tako sebi oduška, kao da se ispovijeda, nestala je ona tjeskoba koja ga je pritiskala zbog svega toga. Ostalo je da ljetos ili nekog narednog odemo zajedno u taj kraj, jer je dobro zapamtio mjesto, da ispitamo šta je bilo po srijedi, šta se to stvarno zbilo, jer je nešto čudno i čudnovato zasigurno bilo!

Te večeri smo se ispjevali starih šlagera, uz svirku usne harmonike, podsjećajući se tako i studentskih dana. Rekao nam je i da je u Vinči pronašao nalazište poludragog kamena, veoma traženog i cijenjenog, a mi smo zahtijevali da što brže napiše studiju, kao i članak o tome i da ih, naravno, i objavi.

Ljeto, doduše za sada kišovito, daleko od svojeg naziva, nimalo nalik na sebe, nezapamćeno uistinu, promiče, vrda, migolji, a, eto, nijesmo otišli da obiđemo to mjesto, a niti je Vele objavio bilo šta o svojem nalazištu u Vinči. Samo je jedan razlog zbog čega je tako sve ispalo - Vesko, naš dobri i mirni Vele, nedavno je usnuo u Gospodu, u Beogradu, gdje je i sahranjen. Teška bolest ga je slomila za kratko vrijeme, a u telefonskim razgovorima sa nama je redovno napominjao da jedva čeka da dođe u Lužac, u Berane, da vjeruje da će tako i biti, jer Vesko Pajković nije bio samo Beograđanin, Andrijevčanin, Pazarac, Rožajac, Cetinjanin, nego i Lužačanin, Beranac, i to ne obični, nego onaj ,,Verde Berano“!

A ko zna - možda je Vele i sad upravo u onom kolu ispred onog starostavnog hrama, na onom sakrivenom proplanku, u kolu koje je ugledao dok se spustao niz padinu zaboravljene šume, a eto, bilo mu je dozvoljeno da tada zbog nečega, na tren, vidi one poznate i nepoznate s kojima će vječno biti zajedno i to ne dugo nakon toga!

Samo, sad čuje sasvim jasno i razgovjetno  glasove, priče, razgovore, muziku  i pjesme, onako kako je to i uobičajeno u rajskom vrtu...

Milija Pajković

Iz knjige ,,Miris bagremovog cvijeta“