Kako su drugi prošli, ne znam, a nas ovdje ništa nije mimoišlo...što se onoga lošega tiče. Eto, neko se dosjetio, da kod nas pravi one seljačke radne zadruge. Ono što Bog nije rekao. Jadna ti majka, kad nas pomiješaše!
Kad se onih ovaca sjetim...Nijesu ovce, no galje! Mrčava. Sto osamdeset ovaca – sedmoro jagnjadi! A znaš li ti, šta je ovca? Ovca, to ti je: mlijeko, jagnje, prsluk, ćilim, rod zemljin...Ne samo što čovjek štetuje – štetu možeš da nadoknadiš – nego: ogriješi se čovjek. Kvari se čovjek...
A s druge strane, sprovodili smo tu veliku strogost: bio u svatovima i slomio zadružni omlad da tjera konja – tri mjeseca u zatvor... A kroz čuveni voćnjak ne možeš da prođeš od trnja. Pìtōm i rodilja, za dan kosili, za petnaest đenuli – a to nije sijeno no truladina. A nezagrađeno pa od sijena ostane ostože i kapulja.
A osam litara rakije pekosmo za dan i po, dvije litre za noć. A šljivu smo bacali u kacu bez dna i obruča, Brigadire, napiši trudodane. Ono smoka što je pokupljeno – kosili Lisu planinu pa pojeli. Garov nam jednom, dok smo ručali na livadi, uskoči u kantu s mlijekom – iskoči bijel.
Tri dana sam orao ovu njivicu i četvrti dođe Vukota s volovima i Lajo s konjima. Vodi Maša volove a ja sa onim prutom po nogama...Posvađaj se pa svako svojoj kući – oj javore goro moja! Ma kakva kosidba – važno je da dobro zamiriše na meso Kojova dolina... A desilo se i ovo: uzeli mi konja u zadrugu, pa ga ja tražim, da povedem ženu doktoru. Ne može, veli, to je sada kolski konj...
Da li je to moguće?
Negdje u prostranim šumama što pokrivaju planinsku kosu između dva sela, sretnu se dva čovjeka, jedan iz ovog sela, drugi iz onog tamo, bace sjekire, jedan sjedne na panj, drugi na kamen – i dobro se izrazgovaraju.
- Zamisli – prisjeti se jedan – šta mi priča onaj naš Nȉka Jovović. Pitam ga za Rajka Ostojića, i on živi tamo u Beogradu. I, zamisli šta mi kaže... baš da te pitam, ti si pametan čovjek, šta misliš, da li je to moguće...kaže mi: Rijetko se viđamo; stanujemo u is-toj zgra-di, ali se ne vi-đamo... Šta misliš, tako ti Boga: da li je to moguće...ili on, možda, laže...ili nešto s njim nije u redu...ili, možda, stvarno...
Tu njegove krivice nema
Znam ja, zašto je međed udario šapom Magu. Bogami je ona kriva! Znam ja nju dobro. Pa znam, i to kako je bilo. Sretnu se oni gore u šumi; međed, ništa, samo pogleda, ide svojim putem, a Maga, budala, umjesto da i ona ide svojim – nadadne dreku. Dreku, pa dreku... A njemu bude krivo: što drečiš, šta sam ti uradio, ženo...E, kad oćeš da drečiš – evo ti razlog...Siguran sam da je bilo tako. Nije je ni ubio, ni pojeo... a nije joj ni što drugo učinio...
Miladin Ćulafić
Preuzeto iz 38. broja „Nove Slobode“
