Beranska gimnazija, roditeljski, zaštitnički, rođački i prijateljski naklonjena prema svima bez izuzetka, čak i prema onima koji je nijesu previše voljeli, jer su bile puke neznalice i ponavljači, nosi na svojim plećima sto jedanaest ljeta, junački prkoseći vremenu, suncu, kišama, snjegovima i vjetrovima.

Tokom zimskog i ljetnjeg raspusta, zaogrnuta  snijegom-pamukom, a za vrijeme vrućina jarom koja isijava iznad njenog krova, obavijajući ga kao nekakva izmaglica, sanjari ušuškana u okruženju velikih lipa sa raskošnim krošnjama i borova, okrenutim ka Jasikovcu i Smiljevici.

Otuda, iza tih silnih brda sunce stidljivo pomalja čelo, započinjući tako svoje sličuganje po plavetnilu, zastajkujući prividno na sred nebesa, da bi na kraju dana iznenada skliznulo iza prvih visova prelijepe Bjelasice, upravo kao mališan kad završi svoj poslednji spust sankama ili sličugama za taj dan.

Zgrada gimnazije je nastala ljeta 1930. - og  na mjestu stare, duge, jednospratne građevine sa deset prozora, četvoro vrata sa čeone južne strane i s krovom prekrivenim šindrom od osam redova, a s južne  je imala nastrešnicu gotovo cijelom dužinom; taj prostor je korišten kao drvljenik. Na toj strani je ostavljen jedan prozor zbog svjetlosti. U stvari, spojene su dvije ružne, neugledne i neuslovne građevine, u kojoj su se prije nalazile turske škole, iptiadija i ruždija, i bila je okrenuta u pravcu sjeveroistok-zapad.

Novu, uistinu krasnu, u pravom evropskom maniru, osmislila je arhitekta Anka Zečević. Ona je bila  supruga diplomiranog građevinskog inženjera Ivana, koji je rođen 1894. godine u Veruši. U Beograd je zbog školovanja stigao 1907. godine, a maturirao je u Drugoj beogradskoj gimnaziji; učestvovao je u balkanskim ratovima u redovima srpske vojske, a zanimljivo je da je njegov rođeni brat Radivoje u istom ratu bio pripadnik Ljevorečkog bataljona Crne Gore i odlikovan je Zlatnom Obilića medaljom. Ivan Zečević je, između ostalog, tvorac putnog pravca Kolašin-Jablan. Beograđanka Anka je studije završila mjesec dana nakon udaje za Ivana.

Prvi gimnazijski predavači  bili su Ivo Ipšić, koji je predavao kaligrafiju, zoologiju i higijenu, Kosta Kostić je đake uvodio u tajne srpskog jezika, a ujedno je bio i upravnik; Miho Domandžić je predavao crtanje, geografiju i matematiku i, konačno, Prokopije Panto Pajković Veković, prvi predavač iz beranskog kraja, predavao je vjeronauku.

Zanimljivo je i to da je prvi upravnik gimnazije poslije 1945. godine bio  Mihailo-Baćo Pajković, Pantov rođak, geograf i profesor čuvene Pedagoške akademije sa Cetinja.

Jedna od posebnih odlika ove značajne beranske obrazovne ustanove, jeste ta da su u njoj službovali mnogi vrsni i stručni predavači, koji su ostavili poseban trag, onaj koji se ne smije nikako zaboraviti. Nesebično su brinuli da njihovi učenice i učenice dobiju znanje, ali su bili brižni i za sve ostalo, upravo kao da su im rod rođeni.

Duga je niska takvih predavača, a biću ličan i spomenuću samo one koji su mi predavali, pa makar i jedno polugođe ili su, pak, zamjenjivali nekog na određeno vrijeme, a koji su to, naravno, i zaslužili. Ne zbog toga jer su me ocjenjivali visokom ili dobrom ocjenom, nego samo zbog toga što su poštovali posao kojim su se bavili, predajući mu se cijelim svojim bićem, nedovoljno nagrađeni zbog toga, a  s puno brige za nas i oko toga kako da nam najbolje prenesu svoje znanje.

Gotovo svako od njih zaslužuje posebnu priču, ali nije naodmet da ih odslikam sasvim kratko, tek toliko da shvatite njihov odnos prema nastavi i nama, bez nekih posebnih detaljnijih osvrta na njihovu cjelokupnu ličnost i radni opus. To je, ujedno, i jedan od načina da budu otrgnuti od zaborava, ali i da posluže kao primjer budućim generacijama predavača.

Rada Zonjić, docnije udata za profesora francuskog jezika, zamjenika upravnika škole Rajka Bogojevića, bila je jedna, uistinu, prava gospođa, vedra, nasmijana, sa iscrpnim poznavanjem srpskog jezika koji nam je i predavala. Ulivala nam je želju da čitamo i čitamo. Jedva smo čekali njena predavanja, pa čak i ispitivanja, a pored urođene otmenosti krasila ju je i pravičnost u ocjenjivanju. Posebno je cijenila one koji su voljeli da čitaju štiva mimo uobičajene lektire. Uživala je kad bi shvatila da neko razmjenjuje knjige s drugovima i s drugaricama, kad neko odlazi redovno u Gradsku biblioteku.

Druga istinska gospođa bila je Lepa Šekularac, čija je majka, Stanika, rodom iz Prizrena, bila sekretar Druge osmogodišnje škole, a otac Mileta učitelj. Predavala nam je hemiju, a iako je djelovala strogo, sve je to bilo samo zbog jednog cilja - da savladamo gradivo onako kako i treba. I ona je, kao i uostalom skoro sve profesorice, nastavnice i učiteljice, vodila i te kako računa o garderobi, pa su izgledale kao da su sašle sa modnih magazina tog vremena, vremena plisiranih suknji, cipela i tašni od prave kože, kostima i zimskih kaputa.

Milo Bošković mi je predavao malo, ali sasvim dovoljno da shvatim njegovu veličinu i kao čovjeka i kao pjesnika-pisca. Nema veze što sam i na pismenom i na usmenom iz srpskog jezika dobijao, kako je on to slikovito govorio ,,peticu veliku kao vrata“! Mogla je to biti i dvojka ili trojka, ali je on bio takav kakav jeste - pravičan prema svima, tih, ali ne samo zbog bolesti koja ga je oprhvala, nego po prirodi, bio je blagorodan.

Srpski jezik mi je predavao i Miloš Vulević, čija mi je supruga Beba predavala muzičko vaspitanje tokom školovanja u osmogodišnjoj školi. I on je bio načetog zdravlja. Bio je, van svake sumnje, istinski stručnjak i poznavalac književnosti i lingvistike, i sam docnije pisac, a takođe i pravičan u ocjenjivanju. Da li da spomenem, a da ne zazvuči onako kako ne treba, da sam i kod njega imao čiste petice i na usmenom i na pismenom. Znatno kasnije njegov sin Boško-Bole trenirao je kod mene atletiku i bacao je uspješno koplje...

Vojo Nedić, inače, Pečičanin, veoma kratko mi je predavao srpski jezik, nekog je, koliko me sjećanje služi, zamjenjivao. Njegova supruga Rabija je bila učiteljica jednu godinu mojem bratu Srbu u Lušcu, u koji smo stigli iz Berana. Sjećam se njegovog upita đacima ,,Tri pitanja, molim“, koji je postavljao sjedeći na slobodnoj klupi, sa prepletenim šakama na koljenima, uz posebno pomjeranje palčevima. Bio je, sve u svemu, dobrodušan, i odličan poznavalac gramatike. Njegov sin Predrag Prešo bio je jedno vrijeme sa nama na studijama u Beogradu, na Zvezdari.

Momčilo Zika Tomičić, em mi je bio komšija, a em i sestrić mojeg oca - naime, Zikina majka bila mu je rođena sestra od strica. Bio je među prvim beranskim padobrancima, volio je loptanje i da svira na harmonici na drvenoj klupi kod bunara, ispod veoma starog oraha komišanca. Predavao mi je fiziku, koju sam morao znati kao da ga nikad nijesam sreo u životu. Bio je dobrodušan, vesele naravi i odmjeren u odnosu prema đacima. Oženio je Daru Babović sa Luga, nastavnicu ruskog jezika, pridružujući se brojnim lužačkim i beranskim prosvetarskim brakovima.

Veselin Venco Vuković bio je još jedan Lužačanin. Nasmijan, gospodskog držanja, učio nas je tajnama geografije, ne zahtijevajući previše, ali tražeći osnovno znanje i poznavanje rijeka, potoka, brda i planina, nizija i visoravni. I on je volio loptanje, a išao je pješke na posao iz gornjeg dijela Lušca glavnim nekadašnjim Gornjoselskim putem, koji se iz Berana izvijao pored stare pilane, uz lužačko brdo, preko prve velike zaravni, pa se zatim propinjao ka Ovsinama i Barama. Vencova supruga je postala  Desa Novović, profesorica sociologije, rodom iz Cecuna kod Andrijevice...

Geografiju mi je predavao i Jakup Ramusović, čiji su sinovci,  koji su se docnije preselili u Beograd, a najviše Suljo, igrali sa nama razne igre, kao i loptanja u strmom sokaku koji se spustao pravo na zaravan pored Lima, gdje su subotom prodavali tovarna drva. Zapamtio sam njegov masivni ukrašeni zlatni prsten koji je svjetlucao dok nam je pokazivao na šupljine i strmine naše domovine. Njegova supruga Bedra bila je sekretar gimnazije.

Danilo Dašo Jolić je bio zaljubljenik u umjetnost i predavao mi je istoriju likovne umjetnosti. I sam slikar osnovao je likovnu sekciju i davao je veliki podstrek onim za koje bi ocijenio da su predodređeni za slikanje i crtanje. Štampao je i prvu skriptu za istoriju umjetnosti u kojoj smo saznali za tajne pećine Altamire u Španiji i njene zidne crteže raznih životinja, kao i o mnogima slikarima i crtačima. Kad sam ga posjetio poslije mnogo i mnogo godina u njegovom toplom domu na Lisijevom polju, nedaleko od Berana, odmah me prepoznao. Nije mu bilo teško da u poznim godinama napiše nešto o mojem crtanju i crtežima za moju samostalnu izložbu. U međuvremenu je završio i studije prava i još više proširio svoje ionako visoko obrazovanje, a ono opšte posjedavao je odavno.

Sa matematikom sam kuburio od ranih školskih dana zbog nemarnosti i lošeg pedagoškog stava jedne učiteljice, koja se ubrzo odselila iz Berana, a dolaskom nove promijenilo se nabolje. Tokom gimnazijskog školovanja trudio sam se da znam onoliko koliko i treba. Međutim, kad mi je jednu godinu predavao dobri Đoko Aković iz Luga, sa desne obale Lima, matematika mi je postala draga, znao sam i više od onoga što mi je bilo neophodno. Tako sam počeo da dobijao visoke ocjene, kao i na pismenim zadacima. Jedan od razloga zbog toga je bio taj što je profesor Aković bio vrsni predavač, pa sam sve brzo shvatao i prihvatao i zato što nije bilo one poslovične strogosti koja ti ubije volju za tu vrstu nauke. Dok je većina đaka zlopupotrebljavala njegovu dobrotu i mirnoću praveći razne nestašluke na časovima, bio sam miran upravo tada i otud i sve to. Na časovima strogih predavača isti ti su bili mirni kao djevojčice, upravo kako zna da bude često i izvan škole, u običnom životu.

Dobrodušni i izuzetno tihi Vladimir Martinović predavao mi je ruski jezik. Prije toga, jedno vrijeme je službovao u Drugoj osnovnoj školi i družio se sa mojim roditeljima. Sjećam se tog razdoblja kao da je bilo juče - moj brat Srbo je dobio za odlično učenje knjigu ,,Trnova truba“ od Veljka Martinovića, držao sam je u ruci i silazio sam niz stepenice iz pravca ulaza u fiskulturnu salu. Sustigao sam Vlada, pošto je on ionako sporo hodao i naravno javio mu se. Pogladio me po kosi i zagledao se u knjigu. ,,Pa to je knjiga od mojeg rođenog brata Veljka koji živi i radi na Cetinju. Iako ste vas trojica odrasli u raznim gradskim ulicama, ipak ćete shvatiti i razumjeti te priče, jer volite i selo i prirodu“! Njegova kćerka, dobra i vječito nasmijana Spomenka, studirala je sa nama u Beogradu i bila je i na Zvezdari. Njegova supruga Zeka bila je učiteljica, a sin Bato se od ranog ljeta do Preobraženja nije micao sa limske plaže u blizini. Jednom prilikom, kad sam putovao čuvenim vozom od Bijelog Polja prema Beogradu u kupeu sa mnom je sjedio, pored ostalih, i jedan Cetinjanin. Kad se predstavio kao Martinović pomislio sam da je iz Bajica. Međutim, rekao mi je da mu je otac iz Kralja ispod Komova. Kad sam ga upitao da se slučajno ne zove Veljko, nije krio veliko iznenađenje.

Po mnogim navodima Dušan Veljić, Dolačanin, koji se nastanio u Beranama, profesor muzike i muzičkog vaspitanja, prvi je iz našeg kraja koji je završio studije na Muzičkoj akademiji. Bio je tih, nasmijan i dobar, a i oni koje nije zanimala pretjerano muzika morali su da nauče note, a ponekada i da zapjevaju. Bilo je vrijeme festivala, raznih putujućih muzičkih priredbi, mnoge su održavane na stadionu malih sportova u samom jezgru Berana, pa smo skidali melodije koje su nam se dopale, a to je godilo dobrodušnom Duju.

I Savo Zonjić je bio prijatelj mojeg oca, rodom ispod predivnih Komova. Ocjenjivao me iz matematike onom ocjenom koja mi je bila i dovoljna, ne zamarajući me pretjerano sabiranjem, oduzimanjem, dijeljenjem, decimalima, ali, onda kad bi se uvjerio da znam. I on kao i Đoko nije bio strog kao većina matematičara i zato su ga đaci cijenili. Kod Sava sam se i jedan dio ljeta pripremao da se ne okliznem iz matematičkog znanja kod onih strogih predavača, a, bogami, i ,,tankih“ po ponašanju i pedagoškom stavu.

Još jedan predavač rodom ispod Komova, ali sa druge, one zapadne strane, iz Bara Kraljskih, a porijeklom iz Kralja, bio je tada mlađani Dragan Lekić, koji je od OTO - a, opštetehničkog obrazovanja, pokušao da napravi ozbiljniji predmet, pa smo stvarali, majstorisali. koristeći razne materijale, najviše šper ploču i drvo, šegajući malenim tankim šegama, rastegnutim između metalnih držača, ponajviše u radionici u dvorištu. Njegova supruga je, u međuvremenu postala, Milanka Anđić, profesorica matematike, tako da su se pridružili onim učiteljsko-nastavničko-profesorskim, beranskim brakovima...

Jezdimir Jezdo Ćulafić mi je predavao fiziku - sređene i uvijek začešljane i zalizane frizure poput nekog izvođača tvist muzike, u tamnom odijelu s kravatom, izgledao je kao da će da zapjeva neki hit, a ne da predaje o zakonitistima fizike. Sa posebnim i zdravim smislom za humor, onim našim pravim, unosio je živost i smijeh u učionicu. Zahvaljujući njemu i Ziki Tomičiću zavolio sam još više taj predmet, jer smo moja braća i ja ranije napravili i skice za teleskop, dali mu naziv i gutali matematičko-fizičke časopise. Njegov sin Ljubo trenirao je kod mene atletiku zajedno sa svojim drugovima Dejanom, Ivicom, Slađom, Zoranom i ostalim.

Lužačanin Uroš Bukumira, padobranac i jedriličar, predavao mi je logiku. Govorio je tiho i cijenio je znanje i marljivost, pa ga je i nagrađivao visokim ocjenama. Inače, za Lužac se govorilo, u figurativnom značenju, uoči Drugog svjetskog rata - ,,trides' kuća, trides' ministara“. I uistinu, ne samo tada, nego i poslije rata mogao se podičiti velikim brojem školovanih i intelektualaca, a među njima je bilo i dosta učitelja, nastavnika i profesora.

Milo, Mileta i Milka Knežević  bili su iz Budimlje. Milo mi je jedno vrijeme bio i razredni starješina, pravi pedagog koji je cijenio nečije znanje i rad, a uz to i svoga posla, a razne poznate ličnosti, vojskovođe i vladari dobijali su posebno značenje zahvaljujući njegovim zanimljivom predavanjima. Imao je običaj da pita nešto starije đake, koje je vjerovatno vidio da negdje puše po ulici ili u nekom budžaku - ,,Pušiš li?“. Ovaj bi pokunjeno priznavao svoj tada nepristojan i zabranjen čin na javnom mjestu za mlade - ,,Pušim“. Milo bi mu naglašeno napomenuo - ,,Puši, ali kupuj“! To je značilo u prenesenom značenju da ne puši, jer odakle đaku para da kupuje škatule cigareta. Vidjeli smo se poslednji put na prozivci povodom godišnjice mature.

Mileta i Milka su bili supružnici. Mileta mi je predavao predvojničku obuku, proizvod novog društva. Branili smo otadžbinu od raznih neprijatelja, a da bi bili još spremniji Mileta nas je vodio na gađanje iz malokalibarske, ali i puške M-48, pravo  u Sušicu iza manastira Đurđevi Stupovi ili na Balabandu, ispod zgrade u kojoj se nalazila i prva radio-stanica, gdje smo ciljali u mete postavljene ispod brda na njegovoj istočnoj strani.  Milka mi je predavala OTO, bila je ćutljiva, ali i pravična, iako si zbog njenog predmeta mogao i da pokvariš konačni uspjeh u učenju.

Zvezdana Osmajlić, rodom iz Srbije, a iz beranskog predgrađa Luge, predavala mi je sociologiju. Bila je tiha, usresređena na to da ulije đacima znanje, odlično je predavala, a ispitivala je bez nekog reda, ne po redosledu u dnevniku. Zato je bila i omiljena i vazda je bila vedrog duha i nasmiješena. Njen suprug Vule takođe je predavao u gimnaziji i to istoriju. Njihov sin i kćerke studirali su docnije u Beogradu i bili su sa nama na Zvezdari.

Andrijevčanin Mihailo Miško Vukićević mi je predavao fizičko vaspitanje. Omalen, hitar, napravio je ozbiljan predmet od fizičkog - morali smo da nosimo bijele triko majice, crne šortseve, patike; radili smo na krugovima, u parteru, na konju s hvataljakama, jer nam je mnogima  bio uzor proslavljeni Ivan Cerar, trudili smo se da  prekobitom preskačemo kozlić, da se rvamo, boksujemo, skačemo udalj na zaletištu kod radionice, skačemo uvis u sali gdje je danas zbornica, preko kanapa zategnutog na krajevima olovnim utegama i doskačemo na tanku staru strunjaču, da sprintamo na šljunkovitoj stazi pored bolničke ograde, da igramo lopte, košarke i rukomet. Nije se odvajao od sveske u kojoj je zapisivao sve naše rezultate.  

Ruski jezik mi je predavao i mladi profesor Miloš Nedović iz Prijeloga, podbjelasičkog sela, u kojem se nalazi poznati Samograd. Nije previše tražio od đaka, samo osnovne činjenice, ali je cijenio ako neko zna da recituje Jesenjina i bila mu je sigurna ocjena više u odnosu na poznavanje gramatike. Ne sjećam se da je povisio glas na nekog, pa iako su pojedini shvatali već tada da im taj jezik neće mnogo biti potreban, sem čitanja i stručnog usavršavanja u tehnici, jedva su čekali dobroćudnog i mirnog profesora Nedovića.

Dragomir Draga Petrić mi je predavao istoriju. I to na zanimljiv način, Imao je karakterističan stalni osmjeh i sav je isijavao dobrodušnošću. Omalen, a hitar uživljavao se u stare bitke prenoseći nam duh Kartagine, Rima, Helena, Aleksandra Makedonskog, ne zaboravljajući ni našeg velikog cara Dušana. Njegova supruga Jelica Jelka bila mi je tri godine učiteljica, dok sam učio u osnovnoj školi, koja se nalazila tada u gimnazijskoj zgradi.

Bučičanin Budo Mićović mi je predavao latinski jezik. Bio je prijatelj sa mojim ocem, predavali su jedno vrijeme i u istoj školi, ali i sa stricem Božidarom, koji je ranije predavao latinski i njemački jezik, takođe, u gimnaziji. Bio je dobrodušan, tih i omiljen kod đaka. Kad bi zazvonilo zvono oglašavajući završetak časa, volio je da kaže ,,acta est fabula“, što je značilo ,,predstava je završena“.

Mnogi iz moje generacije, ali i iz drugih, gotovo da su zaboravili  profesora iz Srbije koji je predavao istoriju i sociologiju. Bio je to Radenko Bogićević iz Arilja. Živo ga se sjećam jer je volio da mi se obraća, pošto je bio prijatelj sa jednim mojim  rođakom, Radomirom, takođe, prosvjetnim radnikom, koji je živio i predavao u Kragujevcu, a to je znao da i napomene i tokom časa i u drugim prilikama. Predavao je zanimljivo, sa dosta primjera i nije bio previše strog. Bio je srednjeg rasta, plavkaste rijetke kose i uvijek u kariranom sakou. Stanovao je u zgradi iznad Husove gvožđare. U međuvremenu je dodao svojem prezimenu Hadži, jer postao  hodočasnik do Jerusalima.

OTO nam je nešto malo predavao i Spasoje Miško Jokić, koji se potom odselio za Herceg Novi. Dobar, miran, vrijedan, vječito u plavom mantilu, pa nam je ostao svima u divnoj uspomeni. Sjećam se da smo pravili makete zgrada i kuća. Jedna od njegovih sestara, iako starija nekoliko godina od mene, bila je sa mnom u istom odjeljenju u osnovnoj školi, a druga Vesa, bila je poznata beranska frizerka za muškarce i žene koja je pekla zanat u čuvenoj brijačnici kod Duja Šebeka i u brijačkoj zadruzi u glavnoj ulici,

Milosav Stijović sa Police, sa Mašta, bio je  ćutljiv, namrgođen, pravi matematičar. Međutim, pokazalo se da je to samo maska, jer je, ipak, imao razumijevanja za iskonski strah učenika od tog strahobalnog predmeta, pa i nije bio previše strog u ocjenjivanju.

I, konačno, evo i priče o Slobodanu Tomoviću, profesoru, docnije i doktoru nauka, koji se đacima obraćao sa VI!  

Visok, zanimljiv, gorštačko-gradskih crta lica, izmiješanih tako kao da ih je neko odabirao i napravio pravi njihov srazmjer,  sa šeširom na glavi, u odijelu, s obaveznom kravatom, s jeseni u bijelom mantilu, zimi u tamnom dugom kaputu, uglancanih cipela, odisao je gospoštinom ma gdje se pojavio. Nije dozvoljavao sebi da makar na tren ne bude prikladno obučen i obuven. Predavao je filosofiju i logiku, i to u vrijeme kad su te predmete svim silama pokušavali da oboje u boju novog društva, koja je pod okriljem svojeg utopističkog učenja zgrtala bogatstva. Svim silama se opirao takvom pogledu na filosofsku nauku i nastojao je da sačuva njen izvorni oblik.

Profesor Tomović je rođen u Planinici kod Mateševa, u kolašinskom okrugu, u uglednom bratstvu,  koje je dalo serdara i bataljonsko starešinstvo, od oca Velimira, profesora književnosti i istorije koji je studije okončao u Beogradu i od majke Olge Vuković,  kćerke okružnog načelnika Berana Mila Vukovića. Ti Vukovići su stigli u beranski kraj otud od Lijeve Rijeke, a naselili su se mahom u Lušcu.

Učenje u osnovnoj školi je završio u Mateševu, a gimnazijsko u Kolašinu, Beranama i Nikšiću. Studije čiste filosofije je okončao na Filosofskom fakultetu u Beogradu, gdje je i doktorirao s temom o Njegoševoj filosofiji. Studirao je i bogoslovske nauke u vrijeme kad mu je osporeno pravo studija na Filosofskom fakultetu. Hapšen je više puta poslije Drugog svjetskog rata i osuđivan od strane redovnih, vojnih i disciplinskih sudova.

Predavao je u Peći, Smederevskoj Palanci, u Beranama i u Podgorici.

Profesor Tomović je bio vršnjak sa mojim ocem, ali i ne samo to - bili su prijatelji, a to je i bilo presudno, saznaćete, za jedan dio moje mladosti, one kad je trošite na studije i još mnogo toga.

Po dolasku u Berane nastanio se sa svojom suprugom Vukom, učiteljicom, u zgradi na lijevoj strani glavne ulice, gledano sa juga, ispod zgrade Suda. Ta zgrada se mogla nazvati profesorsko-slikarska, jer su u njoj pored njega živjeli i bračni par Čukić, Sadeta-Satka i Pavle, profesori, pa još jedan bračni par Čukić, Ljiljana i Uglješa, profesori, Uglješa i glumac u mjesnom pozorištu, Masličići, takođe bračni par, Sabaheta i Suad, profesori i slikari, Aljo Smailagić, nastavnik i slikar, profesor Mihailo Čukić, Aco Rafajlović, akademski slikar...

Na svakodnevnom putu do zgrade gimnazije i natrag koračao je lagano, kao da šeta, dostojanstveno, otpozdravljajući mlađim i pozdravljajući starije obaveznim skidanjem šešira, ponekada zastajkujući sa poznanicima i poznanicama, uz kratku čašu jutarnjeg razgovora.

 Kao što je bio poseban u mnogo čemu bio je takav i u ispitivanju učenika i učenica. Imao je običaj da prozove po trojicu istovremeno i da postavi pitanja.

Jednom, uoči prozivke, minut prije početka časa, jedan Milinko iz mojeg odjeljenja požalio se svom drugu Đuru da je sve naučio, ali samo nije Dejvida Hjuma. Taj Škotlanđanin  mu nešto nije pasao. Nadao se da neće biti tako loše sreće i da od toliko mislilaca profesor Tomović izabere baš njega.

Pošto je profesor ušao u učionicu, zapisao je sve što treba u dnevniku i prozvao je:

 - Neka ustanu Đuro Drljević, Slobo Đurkilić i Milinko Veljinić...

Nerado, ali i hitro đipila su sva trojica iz klupe, kao vojnici ispred oficira.

Đuro, zvani Đuza, bio je iz Harema, odnosno Prosina, beranskog predgrađa, i u školu je dolazio preko visećeg mosta, koji je bio u blizini. Posebna zabava za mnoge od nas je bila da se ljuljamo na njegovoj sredini, a naročito onda kad bi se tu našli i oni koji su imali strah od visine i vode.

Slobo je bio sa Police i sa drugom iz odjeljenja Markom Šćelem, Trifom, Šćepom i ostalim đacima pješačio je sa tog prostranstva, iz te žitnice, često koristeći svemoguće prečice.

Milinko je bio od Mojkovca i stanovao je u Beranama za vrijeme školske godine.

- Vi ćete mi  - obratio se Đuru - reći što znate o Imanuelu Kantu, o njegovom viđenju filosofije i možete izreći nešto biografskih podataka.

- Vi se spremite - pokazao je laganim pokretom glavom prema Slobu, da kažete nešto o Baruhu de Spinozi, o njegovom racionalizmu i o Dekartovom uticaju na njegovo učenje.

Milinko je drhtao u iščekivanju pitanja, upravo kao da ga je obuzela drhtavica, groznica, moleći se svim silama da ga ne dopadne ono o Dejvidu Hjumu, jer nije stigao da o njemu nauči ni slovo, računajući da ga neće zapasti, pogotovo, jer ga i niko nije ni spominjao.

Međutim, profesor mu se nije obratio tada, u prvom trenu, dok su Đuro i Slobo govorili ono što su znali, pa ga je i to dodatno uznemirilo.

Kad su ova dvojica završila i dobila odgovarajuće ocjene, profesor se odjednom zagledao u isprepadanog Milinka, upravo kao da ga prvi put vidi, kao da se prisjetio i da je i njega prozvao. Poćutao je jedno sigurno dva-tri minuta minuta, gledajući ga pravo u oči, dok je Milentije šarao očima koliko je mogao gore dolje i povremeno buljio u išvrljanu klupu ispred sebe.

- Dajte, Veljiniću, recite nam šta znate o Dejvidu Hjumu, ukratko, nešto iz biografije, ali me najviše zanima Vaš stav prema njegovom učenju?

Malo je nedostajalo da Milinko, sav iznenađen, padne ničice po uljavom patosu, baš onako kako padnu glumci vojnici u ratnim filmovima kad ih prešega mitraljeski rafal s ćorcima, samo je razlika bila u tome da se on odjednom osjetio kao da su ga zviznuli pravi meci. Rumen mu je navalila bez pitanja u glavu, uši su mu gorjele kao izviđačka logorska vatra i nije mogao da izgovori makar i jednu riječ. Kao da mu je neko iznenada i mučki zalijepio jezik za nepca. Kad se ipak kako tako povratio, promrljao je jedva čujno:

- Znate, ovaj, onaj, sve sam naučio, baš sve, al' mi je nešto zakočilo. Hjum je... Hjum je bio...

Tu je baš zakočio, ali nijesu i bubnjevi u njegovoj glavi koji su potmulo nastavljali da bubnjaju...

- Pa vidite, ipak nijeste sve naučili, jer bi znali makar nešto i o Hjumu. To je za sada jedinica, ali neće biti ako se sledećeg časa javite, otkočite i pokažete da znate o Hjumu onoliko koliko je i potrebno. Sjedite...

Milinko ne da je sjeo, nego se naprosto skljokao natrag na sjedište, tako da ga je čvornovati Vesko Odivić Gumica, koji je sjedio sa njim u istoj klupi morao čvrsto poprihvatiti da ne nastavi sklizavanje dalje, pravo ka patosu.

Na prvom narednom času  Milinko se javio da odgovara i pokazao je da je propisno nabubao o Hjumu, o tom Škotlanđaninu. Čak je negdje u nekom biografskom zapisu, jer onda nije bilo interneta, gugla i ostalih matraka, nego samo knjige, mozak i biblioteke, pronašao imena njegovih roditelja i naučio ih napamet. Tako je izbiflao da mu je majka Ketrin Falkoner, a otac Jozef.

- Vidite! - obratio mu se profesor - Naučili ste dosta o Hjumu i vaša jedinica je nestala kao da je nije ni bilo. Istopila se. Možda ste se i zapitali ,,šta će mi u životu tamo neki Hjum, pa i Aristotel, Platon i svi ostali redom, šta će mi filosofija, logika, psihologija, čemu to“? Zasigurno je da vam neće donijeti novac i ostala materijalna bogatstva, ali hoće sigurno ono drugo, a veoma značajno - ono duhovno..!

Časovi profesora Slobodana Tomovića su bili prave male svečanosti, pune njegovog znanja, ali i đačkog koliko je potrebno za peticu, pored neznanja i nemogućnosti pojedinaca da shvate bilo šta. Mnogo docnije, upravo takvi su znali da kažu i neku lošiju riječ ili više njih o tom razdoblju vježbanja našeg razuma...

Započeo je jednom tako čas, profesor je završio sa upisivanjem u dnevnik, pa i onih prisutnih i odsutnih, kada se začulo kucanje. Na vratima se pojavio đak iz jednog sela u okolini Berana, jak, krupan, nešto veće glave, više nalik na drvosječu nego na nekog koji prelistava knjige i to uspješno, a dobrodušan, nepokvaren i pošten.

- Profesore, izvinite što sam zakasnio. Sudario sam se s ,,Fapom“.

- U redu, sjedite. Vidim da je sve u redu. Nemate povreda?

- Nemam.

- Možete slobodno otići kući da se odmorite, a valjalo bi i da odete tu do bolnice da Vas pregledaju.

- Hvala Vam, ništa mi nije sigurno.

Kad je prošlo jedno petnaestak minuta profesor je počeo da se smije grohotom, sasvim opušteno, ali bez bilo kakve zluradosti ili podrugivanja: naime, naknadno mu je na osnovu rečenice učenika ,,sudario sam se sa ,,Fapom“ došla slika tog sudara đaka i ,,Fapa“, a  s obzirom na njegovu veličinu glave i snagu.

Inače, taj učenik je stizao na časove biciklom, koje je zaključavao u dvorištu svoje tetke koja je imala kuću u blizini zgrade gimnazije, kao i mnoge generacije iz tog sela, a ,,Fap“ ga je samo malo zakačio, jedva očešao i okrznuo, srećom bez bilo kakvih posledica, vjerovatno njegovom krivicom, zbog žurbe da stigne na vrijeme na čas. On je kasnije uspješno završio studije usred Beograda, postao inženjer; i sam je ponekada prepričavao taj događaj, smijući se, naravno...

Jednom je profesor Tomović prozvao jednu učenicu i postavio joj pitanje o Heraklitu, odnosno da pobolje objasni ono čuveno ,,Panta rei“, ,, sve teče, sve se mijenja“.

Ona sirota nabubala, inače, vrijedna i po prirodi, tiha, pa se uživjela u tu filosofsku kovanicu i kratko je odgovorila:

-,,Panta rei“, ,,panta rei“, ovaj, ...to je kad u jednu vodu ulazimo, a ne izlazimo...

Profesora je obuzeo onaj njegov prepoznatljivi smijeh, ali ne  upućen učenici, nego onako sam od sebe, opšteg opsega, jer su ga uvijek privlačili  takvi neubičajeni izlivi đačkog znanja, neznanja, pojašnjenja, opravdanja.

Naravno, učenica nije dobila jedinicu, nego prelaznu ocjenu, jer je uvidio da je sirota učila i da se mučila da nešto i shvati od tih zavrzlama. Inače, ona je bila jedno mirno i valjatno čeljade, iz jednog daljeg sela, kojoj ništa nije bilo teško da uradi i u kući i na imanju, a završila je i studije usred Beograda.

Kad je stiglo vrijeme mojeg maturiranja u čuvenoj beranskoj gimnaziji, odlučio sam se upravo za filosofiju, za profesora Slobodana Tomovića, s temom ,,Teorija točaka Ruđera Boškovića“, za  jedan istinski filosofski rad sa dosta primjese fizike. Da ne ispadne hvalisavo - dobio sam peticu. A koju godinu kasnije moj mlađi brat Mićo upravo je odbranio maturski rad, takođe sa peticom, kod profesora Tomovića, o filosofiji Karla Jaspersa. Iako sa društveno-jezičkog smjera, ipak je upisao studije ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, gdje i diplomirao sa čistom desetkom. A prije toga koju godinu kod Tomovića je odbranio maturski rad ,,Analitički i sintetički sudovi - Kant“ i naš bliski rođak, brat od strica, Dragić. 

Pošto se bližilo vrijeme upisa na studije, bilo je raznih predloga, najviše upućenih mojem ocu, počev od DIF-a. pa sve do likovne akademije i književnosti...

Profesor Slobodan Tomović je bio kratak i jasan:

- Milane, ako mene pitaš - saopštio je mojem ocu kad su se sreli na glavnoj ulici - Milija obavezno da  upiše studije čiste filosofije i to u Beogradu.

 I to je, na kraju, prevagnulo, uz i moju želju da se dalje filosofski obrazujem.

Zamišljao sam da će profesori na Filosofskom fakultetu biti kao i moj profesor koji je poštovao znanje, ali i đake, kojim se uvijek obraćao sa Vi, koji je bio strog samo kad je trebalo, i to ne isuviše, koji je bio oličenje znanja i dostojanstvenosti, pa sam se unaprijed tome radovao. Takva slika je bila potkrijepljena i prilikom polaganja prijemnog ispita nas oko tridesetak iz cijele zemlje. Sa ispitavačem sam najviše razgovarao o Njegošu i filosofiji u ,,Gorskom vijencu“ i u ,,Luči Mikrokozmi“, ali i o ,,Ilijadi“ i ubrzo sam iz prve postao student Filosofskog fakulteta u Beogradu.

Međutim, one druge studentske demonstracije uticale su da se početni zanos istanji, a još se više istanjio kad sam susreo, uz nekoliko časnih izuzetaka, profesore marksiste, lenjiniste, bivše priučene obavještajne oficire, pune revolucije, pune KPJ i SKJ, koji nijesu mogli da popamte naša imena i prezimena, posmatrajući nas kao da smo najobičniji brojevi.

Zanimljivo je da sam imao poteškoće sa onim istim profesorima s kojima je imao i profesor Tomović tokom svojih studija.

Nekako u isto vrijeme kad je on i doktorirao na tom Fakultetu sa temom o filosofiji u Njegoševim djelima, napustio sam te studije i nastavio druge - one na obližnjem Filološkom fakultetu.

U međuvremenu, izučavao sam filosofiju kao da sam na studijama, načitao se svih djela, i više nego od potrebne literature i nikome se, a da ne zazvuči hvalisavo, ne pomjeram s mjesta...

Kada sada, doduše rijetko, ponajčešće naveče, kada nema ni traga od onog čuvenog i nadaleko poznatog korzoa, koji je iščilio, otišao u zaborav, i koji se ugasio onako kao kad izuzetno jaka sijalica odjednom pregori, prođem beranskom glavnom ulicom, uvijek, htio to ili ne, bacim pogled na profesorko-slikarsku zgradu iz čijeg istočnog prizemlja bliješte svjetiljke prodavnica i kafića koje se stapaju sa onim uličnim!

Učini mi se tada da kroz prolaz koji iz dvorišta vodi na ulicu promakne sjenka visokog gospodina sa šeširom, dragog profesora Slobodana Tomovića, kako polagano lebdi nekim začaranim međuprostorom ka zgradi gimnazije da nam nesebično ulije ljubav prema filosofiji, psihologiji i logici, prema životu uopšte, a neshvatljivo je i nevjerovatno, pojave se i obrisi, ali ipak sa razgovjetnim likovima i ostalih dobrih profesora, profesorica, onih koji su svojim ponašanjem i znanjem to i zaslužili,  dolebde i sjene učenika i učenica koji su otišli iz ovog vidljivog svijeta, dolepršaju njihove duše kao lastavice, pretvorene u njihova zemaljska obličja, vazdušasta, paperjasta i providna, ali i sasvim jasna, svi izmiješani sa nama što još po zemlji hodimo, neko brojeći svoje korake, neko ne, pa sve to podsjeti i na nekakv veliki školski čas, i na onaj iz osnovne, osmogodišnje škole, ali i iz gimnazijske zgrade, kada je kiptilo na sve strane od neke razdraganosti, sreće i zadovoljstva sitnicama, ali od velike želje za pravim znanjem, podsjeti na vrijeme kada je Berane sa svojom širokom glavnom ulicom, sa svojim velikim srcem i toplom dušom, uveliko podsjećalo na one naslikane i nacrtane varošice sa božićnih i novogodišnjih čestitki, koje su ovlaš zasute  svečanim zlatnim  i srebrnastim prahom...

Milija Pajković

Iz knjige ,,Ispred platna“

Fotografija: privatni album

Obrada fotografije: Milija Pajković