U Londonu će, mlada arhitektica Rebeka, braniti doktorsku disertaciju o crnogorskoj spomeničkoj arhitekturi, s posebnom osvrtom na beranski Jasikovac.
Na brdu Jasikovac u Beranama svinuo je 1977. impozantan spomenik slobode, djelo vrhunskog poslenika spomeničke arhitekture, profesora Bogdana Bogdanovića.
Spomenik je, u prisustvu više hiljada građanki i građana, 15. septembra 1977. na Dan oslobođenja Berana, otkrio Đoko Pajković- istaknuti crnogorski revolucionar, jedan od organizatora ustanka u Vasojevićima protiv fašističkog okupatora, narodni heroj; bio je predsjednik Izvršnog vijeća (Vlade) Crne Gore i predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore...
Početkom sedamdesetih godina, sinula je ideja o izgradnji spomenika na Jasikovcu, ispod kojeg, kako je pjevao Radonja Vešović, od iskona s čergama proljeće mili uz Lim a ljeto nizvodno splavari...
Na jednom od prvih sastanaka, posvećenom izgradnji spomenika, održanom u ivangradskom hotelu „Berane", kojem je prisustvovao i Budislav Šoškić- tadašnji predsjednik Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore, podrobno je razgovarano o budućem Bogdanovićevom djelu na Jasikovcu. Istaknuti crnogorski arhitekta, rođen u Vasojevićima, Radosav Zeković, angažovan na izgradnji spomenika, slikovito je objasnio autorovu zamisao. Postavio je na sto jedan bokal i oko njega poređao desetak čaša; bokal je predstavljao kupolu, a čaše, mermerne gromade na kojima je ispisana istorija.
Autor niza sjajnih spomenika širom Jugoslavije, pa i onog „kamenog cvijeta" u Jasenovcu, arhitekta Bogdanović, kazao je da nigde i ni u kojoj prilici do sada nije imao mogućnosti da sagradi spomenik toliko posvećen riječima. Znao je da naše društvo mora imati svoja sakralizovana mjesta đe se odaje počast palim junacima ili mučenicima i de se bilježe događaji od suštinske važnosti.
-Kad su obeležena na pravi način, takva mesta postaju materijalni tragovi „zadržane", videne, odnosno shvaćene istorije. I to ne samo istorije političke i vojničke već i istorije ideja i shvatanja, morala i pogleda na svet - pričao mi je Bogdan Bogdanović 1974. godine.
-Jedna civilizacija, neki „civilizacijski model", jedno društvo koje bi se odreklo ovakvih obeležja, opredelilo bi se, istim faktom, i za aistoričnost...
Bogdan Bogdanović (1922 - 2010), profesor Arhitektonskog fakulteta, gradonačelnik Beograda kad je bio glavni grad Jugoslavije; sin Milana Bogdanovića, pisca, književnog kritičara, upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu...
Ratnih devedesetih, Bogdan se usprotivio politici Slobodana Miloševića, pa je od 1993. živio u Beču kao politički emigrant, đe je i umro, 2010. godine.
Prateći godinama raznovrsna ispoljavanja duhovnog imperativa našeg čovjeka da ostavi svoje znamenove o proteklim događajima, Bogdanović se uvjerio da se naša revolucija ni jednog trenutka nije odrekla kompleksnog istorijskog iskaza. Sasvim prirodno da jedan takav iskaz traži i posebna sredstva izražavanja, jednu posebnu arhitekturu, i jednu posebnu umjetnost, koju možemo nazvati memorijalnom, ili čak i sakralnom, jer ona to u suštini i jeste. Okrenuta duhovnim vrijednostima, njen je zadatak da ih iskaže i ovjekovječi.
-Dosad sam se uvek trudio da svaki spomenički kompleks koji radim, izgradim kao poseban slučaj, posebnu „ličnost", nešto što treba da pripada samo jednom području, jednom vidu zajedničke istorijske ideje naših naroda- kaže autor spomenika na Jasikovcu.
-Tako su sva moja dela različita, ali su iznutra povezana jednom istom armaturom. To je ono opredelenje autora da uvek na nov način pokušava da iskaže istu misao. Metaforički rečeno, revolucija je točak života. Čak i smrt, smrt borca, smrt junaka u tom kovitlacu života, samo je „noć života" trenutak posle koga, u jednom integralnom smislu, opet nastaje život, odnosno dolazi novo jutro...
Bogdanović ističe da je ovom shvatanju bliska, recimo, jedna homerovska slika svijeta i života; u Ilijadi smrt junaka nije čin ni mučan, ni mračan, već prirodan, gotovo bi se reklo vedar. Ideja života je do te mjere jaka u ovoj poeziji da potpuno rastura sjenke smrti...
Za nekog ko nije upućen u zanatske tajne memorijalnog graditeljstva, smatra Bogdanović, putevi nadahnuća često mogu izgledati sasvim slučajni, iako to nijesu.
Iz mnoštva znakova počelo je da se izdvaja nekoliko koji su se mogli uzeti u obzir. Bogdanović ukazuje i na druge teškoće. Valjalo je da se spomenik vidi iz grada i s raznih pristupnih puteva, ali istovremeno mora biti integralan dio onog „unutrašnjeg prostora".
I kao znak usklika, vinula se u visinu osamnaest metara visoka kupola, a oko nje ritualno poređano četrdeset granitnih blokova na kojima su majstori klesari ispisali istoriju Vasojevića, uklesali ornamentiku koja odražava crnogorsku nošnju i oružje.
Bogdan Bogdanović je dobro poznavao Crnu Goru, i to, kako kaže, ne samo onu koja se može vidjeti i saznati u vidnom polju duž asfaltnih puteva.
Na Jasikovcu kamena arhiva; kao sintagma, zbornik događaja koji su, kaže Bogdanović, postepeno doveli do Narodnooslobodilačkog rata, i do pobjede jedne velike humane ideje u tom ratu; dakle, dokument svoje vrste, zbir ispisa, koji započinje: Lim protiče, kamen pamti, a završava Njegoševom: Šta bi narod učilo viteštvu, da njegovih nije mučenika...
...A onomad, banuše u Berane, dvoje mladih arhitekata iz Londona, bračni par, Rebeka i Paul. Popeli se na Jasikovac, razgledali djelo znamenitog arhitekte.
Posjetili i Polimski muzej, odakle ih je direktorka Muzeja, Violeta Folić, uputila na mene. Tokom prijatnog susreta, razgovarali smo o Crnoj Gori, Vasojevićima, nastajanju spomenika na Jasikovcu i autoru.
-Pripremam doktorat na temu kako memorijalni objekti, odnosno partizanski spomenici u Crnoj Gori, imaju značaj u raznim „razmjerama" identiteta, od ličnog, do lokalnog, pa do transnacionalnog pamćenja - priča mi Londončanka Rebeka. -Interesuje me da li se taj značaj mijenja u kontekstu novih političkih i društvenih situacija. Koristiću primjere Bogdanovićevog spomenika na Jasikovcu, zatim Kane Radević na Barutani i Spomen-dom u Kolašinu...
U Londonu će, mlada arhitektica Rebeka, braniti doktorsku disertaciju o crnogorskoj spomeničkoj arhitekturi, s posebnom osvrtom na beranski Jasikovac.
-Biće to i nama u Beranama od koristi oko idejnog rješenja čitavog Jasikovca - naglašava direktorka Violeta. - Idejno rješenje obuhvata spomenik i parkovsku površinu cijelu...
Spomen-kompleks "Sloboda" na Jasikovcu konačno je od Uprave za zaštitu kulturnih dobara dobio status kulturnog dobra od nacionalnog značaja.
Slobodan Vuković
Preuzeto iz 38. broja časopisa „Nova Sloboda“
