Dok su tulipani u Amsterdamu postali simbol tržišta, razglednica i uređenog savršenstva, moji prvi tulipani rasli su daleko od svega toga, u avliji gdje je ljubav bila duboka, čista i postojana. Cvjetali su i u našem dvorištu.

Tamo, u skromnosti svakodnevnice, majka ih je sadila svake godine. Sa istom nježnošću kojom je okretala lice suncu, cvjetala je i rasla ljubav moje majke prema cvijeću. Bila je to strast, postojana, bez velikih riječi, ali s mnogo odanosti. Za nju, tulipan nije bio luksuz, niti tržišni proizvod. Bio je tihi saveznik promjena. Cvijet koji se povlači u zemlju, nestaje, a onda se ponovo vraća – kao nada, kao majka koja čeka dijete da se vrati s puta, kao život koji nikada ne odustaje. Gledala sam ih kako rastu u redovima, pod prozorom, i mislila: tako izgleda upornost – šarena, nježna, ali nikada pokolebana.

Njena bašta nije bila samo vrt. Bila je prostor duše, neposredne i iskrene. Njena ljubav prema cvijeću bila je odraz nje same, njene unutarnje harmonije, senzibilnosti i samosvijesti. Bašta koju je godinama uređivala, bila je dio nje, kreacija koja je odražavala njenu ličnost. Imala je upečatljiv, neobičan ukus, pomalo dječji u svojoj jednostavnoj radosti, voljela je sve što je bilo vedro i veselo. Cvijeće je bilo poput nje same; raznovrsno, i uvijek puno života. Čak su i dezeni na njezinim haljinama bili u cvijeću.

S vremenom sam shvatila da je njena bašta bila puno više od ukrasa; ona je bila simbol svega što nam se događa. Naša bašta bila je utjelovljenje sreće, ljubavi, velikodušnosti, ali i prolaznosti. Mama je znala reći da ljepota često nosi sa sobom i čežnju. Da su ljepota, bol i osjećaji uvijek nekako isprepleteni poput latica cvijeta, u neprekidnom kruženju života.

I zato, ova lala, neka bude i za nju – za moju majku, moju Fatimu, tihu baštovanku ljubavi.

Tako, dok je ljepota u mom životu bila pojam prožet čežnjom, isto se moglo reći i za cvijeće. Uvijek je nešto raslo sa mnom – i u meni. Svaka bašta bila je slika mog odrastanja, mijenjala se zajedno sa mnom. U djetinjstvu, u urednim lijehama, rasli su luk, boranija, peršun – jednostavne stvari, korisne, neupadljive, ali potrebne. Kasnije, kad je u meni počelo da niče nešto drugo, zemlja je odjednom znala samo za cvijeće. Kao da je potreba za ljepotom potisnula potrebu za korisnim. A iza svega – majčine ruke. Nježne, neumorne, vjerne zemlji. Nije samo čuvala baštu, čuvala je ravnotežu svijeta. Čuvala takvom ljubavlju kojoj se ime ne izgovara, ali ostavlja trag u svakom listu koji zna gdje da raste. U toj tišini zemlje pronalazila je mir, možda i smisao. Često bi, prije nego što sunce „počne da prži“, kako je govorila, provodila jutra sadeći cvijeće i uređujući baštu. Prolazila bi stazom kroz avliju s osmijehom, zastajkujući kraj lala koje su se u proljeće razlivale u bojama, koje je ona odabrala. Tvrde, suhe lukovice spuštala bi u zemlju još prethodne jeseni, pažljivo ih prekrivajući tankim slojem zemlje. Ponekad bi zaboravila na njih, ne vraćajući se da provjeri jesu li nikle. Ali, nikada nije sumnjala. Nadala se i znala je. Bašta će ponovo procvjetati bojama u kojima je uvijek nalazila ljepotu i zadovoljstvo.

U ono vrijeme, nedjelje su bile predviđene za porodične posjete i prijatelje. Nama djeci, to je bio dan kada smo sebi dopuštali malo duže ostajanje u krevetu, ili bolje rečeno, kada nam je malo bilo dopušteno da ljenčarimo. Jednog jutra, čujem majku kako razgovara s nekim. Najljepšim i najljubaznijim riječima blagoslovila je nekoga. U sebi se pitam: “Ko je to sada došao na kafu, tako rano ujutro?“ Njezin monolog traje, ali odgovor ne čujem. Zastanem i provirim kroz vrata. U dnevnoj sobi nema nikoga, prozor je širom otvoren. Pogledam vani, a ona je, ogrnuta svojim pletenim bordo prslukom, nagnuta nad lalama, kao da s njima vodi razgovor. Obujem se i izlazim u, još uvijek hladnu i rosnu, baštu. Pitam je: „Majko, je li sve u redu s tobom?“ Ona odgovara: „Ulazi u kuću, što ti znaš o ljepoti duše i cvijeta.“ Kažem: „Ali, one su tu još od jeseni, naravno da će izrasti.“ „Nije važna vještina sađenja, niti uticaj vremenskih prilika, već ono što osjećaš dok to činiš,“ odgovara, ne podižući pogled. Nije razumjela ljude koji nijesu u stanju uživati u cvijeću. Inače,ne mogu reći da, kao dijete, nijesam voljela njene lale, ali uvijek sam se nekako bojala kada bi počele venuti. Svaka prolaznost i odlazak teško su mi padali, čak i smrt cvijeta, kad latice potamne, uvenu, smežuraju se, a prašnik iznutra strši poput bodljikavog žohara.

Bilo je neko čudno vrijeme. Ne samo zbog gubitka majke, nego i zbog navikavanja na činjenicu da nas neće više dočekati. Mislila sam da će biti lakše. No, bilo je dana kada sam se osjećala drugačije nego inače. Svi se katkad osjećamo tako. I kada nam je najteže, svi pronalazimo isto utočište, samo što svako putuje drugim putem. Slušala sam kako kuća diše. Kako svi spavaju. Bilo je tiho, a ona više nije bila tu. Obično, kada neko ode, na njegovo mjesto dođe neko drugi, ali ona je bila nezamjenjiva. Prvo proljeće bez nje. To prvo proljeće bilo je najteže. Jer prvi put je uvijek najteži – bilo da je riječ o gubitku, promjeni, nečemu što nije isto. Gubitak majke je, naravno, bol koji nikad ne prestane. Na početku sve djeluje nestvarno, kao da ne vjeruješ. Kasnije, s vremenom, naučiš smjestiti tu tugu. Naučiš kako da se srce smiri, da se prihvati ono sudbinsko koje nas ne može mimoići. Treptaji su postali mirniji, a nekad izglobljeni trenuci sada su se nečujno vratili u svoje ležište – u našu svijest i dušu.

Ali tog proljeća nijesam se najbolje snalazila. Hladnoća je bila zubata, kao da je sunce zaboravilo da treba da grane. Cvrkut ptica u rano jutro vraćali su mi sjećanja na djetinjstvo: buđenje u čistoj postelji, miris toplog doručka koji je dopirao iz kuhinje, kroz vrata koja je mama uvijek ostavljala širom otvorena, kako bi nas miris natjerao da ustanemo. Znala je uvijek kako da nas probudi – vrata spavaće sobe i kuhinje otvorila bi još ujutro, znajući da ni ona sama nije imala sreće kad bi pokušala riječima. Uhvatila sam sebe kako mislim na majčine lale. Od straha da ne povrijedim sestre, jer su i one bile ranjive na svaki spomen majke, odlučila sam šutjeti.

Jednog jutra, s nekom vrstom strepnje, da ne „poremetim majčinu brižnost“, nesigurno sam kročila u baštu. Nijesam mogla vjerovati. Prve lale već su izvirile iz zemlje, male, uspravne, lisnate čahure koje su se okrenule prema suncu. Iako nijesam znala da li su suze bile od radosti ili tuge, potekle su mi same od sebe. Osjetila sam bol u duši – onu tupu, gustu tišinu koja uvijek stiže nezvana. Dok sam ih gledala, pred očima mi iskrsnu mama, i činilo mi se kao da je čujem kako mi šapće: Ljubav ne mora uvijek biti bolna. Nekad može biti samo ljubav – ljepota sama od sebe.

Svjesno ili nesvjesno, odlučila sam izbjegavati rano proljeće. Željela sam pronaći trenutak koji neće nositi bol ali, prevarila sam se. U našoj bašti posađeno je previše uspomena da bi se tako lako zaboravile. Sljedeći put kad sam došla, sadila sam petunije – njene petunije. Kao da mi je ostavila neizgovoreni amanet: da čuvam tu baštu, svaki njen kutak. Svaki cvijet u njoj nosi djelić mog života – sjećanja na djetinjstvo, porodicu, prijatelje i posebna mjesta koja nikad ne odlaze iz srca.

Od majke se nijesam mogla osloboditi. Niti sam to željela. Njena bašta je postala nešto više od zemlje. Postala je amanet. Nježna molba da nastavim gdje je ona stala. Da ne zaboravim koliko je ljubavi utkano u te cvjetove. Koliko je pažnje, topline, i blagih dodira njenih prstiju bilo u svakom komadiću te zemlje! Često, dok sadim lukovice, ili sjeme nekog drugog cvijeta, imam osjećaj da stoji iza mene. Ne kao sjenka tuge, već kao dah prisutnosti. Kao nježni podsjetnik: „Ne gledaj iza sebe. Uvijek samo ispred, u ono što voliš.“

Majka je sestre od milja znala zvati „Ružo“. Mene – nikada. Sve moje sestre bile su njene ruže, nježne, obasjane suncem, simboli ljepote koju je čuvala, koje su rasle u njenim nježnim, ali snažnim rukama. Njih tri su bile pitomije, umilnije, bile su po njenoj mjeri, ispunjavajući njen osjećaj zadovoljstva. A ja, ja sam bila, nekako, na svoju ruku. Ali, instinktivno sam osjećala da je ona, negdje duboko u duši, bila zadovoljna zbog toga. No, ipak nijesam bila „ruža“. Moje ime nikada nije bilo povezano s tim cvijetom koji je nosio njezinu ljubav. Bila sam „divlji tulipan“, s koferima po svijetu. Možda je znala, možda je osjećala da nijesam bila stvorena za istu mirnu oazu kao sestre. Možda je znala da je moje srce nomadsko, da neću ostati na jednom mjestu. Uvijek s koferima, uvijek u pokretu, uvijek na točkovima, kao da sam bila stvorena da putujem, da tražim, da ne stanem. I nije mi smetalo što nijesam bila njezina ruža. Biti divljintulipan – imalo je svoju čar.

Tulipan nije ruža. Niti pokušava biti. Ruža je ona koja zasija, ona koja se daje, ona koju svi vole, jer zna da je savršena. Tulipan nije tu da bi ga svi obožavali. On nije onaj koji će se truditi da zablista, da pokaže sve što ima. On je ono što jeste. I to je sve. I možda je u tome njegova snaga. Jer, nije mu stalo do toga što drugi misle. On nije rođen da bi bio vrijedan divljenja, da bi bio upadljiv, da bi stajao u centru pažnje. Njegova snaga je u jasnoći. U tome što je, uprkos svemu, svoj.

On nije vezan za korijenje kao drugo cvijeće. Ne uklapa se u klasičan okvir; ne treba mu opstajanje na istom mjestu. I, kao što su tulipani nekada putovali iz Azije u Nizozemsku, tako sam i ja putovala kroz svoj vlastiti svijet, bez straha, bez potrebe da stanem. Svjetovi su se mijenjali, a moj korak ostajao postojan, uvijek na putu, uvijek spreman za dalje. Biti majčin divlji tulipan, značilo je – nositi njenu ljubav u obliku slobode. I, iako nijesam bila „ruža“, uvijek sam osjećala njenu nježnost, njenu snagu, njenu podršku. Jer, možda, upravo u toj divljoj slobodi tulipan nosi najdublju, najčistiju ljubav, onu koja ne mora biti vezana za zemlju da bi bila istinska. Majka je, očito, vidjela ono što ja tada nijesam mogla osjetiti: da ta neukrotivost nije samo nesputanost, već i snaga da ostanem vjerna sebi, bez obzira na sve.

Jednom, mnogo kasnije, kad su godine već iscrtale svoje puteve u meni,sjela sam do nje i tiho izgovorila ono što sam dugo nosila u sebi. Rekla sam joj da sam, možda, bila previše divlja. Svoja. Da sam, možda, trebala više slušati, manje „lutati“. Pitala sam je da li bi voljela da sam bila mirnija, staloženija, da sam ostala u okvirima, kakve je ona jednom zamišljala. Tada mi je, u tišini jedne nizozemske večeri, s pogledom koji je znao sve, rekla: „Da si bila drugačija, ne bi bila svoja. Tada bi iznevjerila sebe.“ Zastala je na tren, pogledala me onako kako samo ona zna, i dodala: „Tvoj dan je ljepši nego nečija godina.“

Taj trenutak, ta tišina, ta ljubav, izgovorena kao amanet, ostaju s tobom zuvijek.

I u tom momentu, osjećala sam kao da su sve moje godine putovanja, svi oni koraci u nepoznato, svi trenuci, kada nijesam slušala ni sebe ni druge, odjednom dobili smisao. Možda nije bilo lako, možda nije bilo razumljivo, ali bilo je moje. Bilo je tačno ono što mi je trebalo da postanem ovo što jesam. Sjećam se tih njenih riječi sada, dok i dalje lutam, dok tražim još i više od života. I shvaćam, nijesam bila neukrotiva zbog svijeta oko sebe, već zbog nje. Jer, nikada ne bih bila svoja da nisam slijedila taj hiroviti put koji mi je ona, bez riječi, omogućila.

Nijesam znala da od nje tražim odobrenje. Nijesam ni shvaćala da pokušavam opravdati sebe za sve ono što sam bila, sve što sam postajala. Možda sam u njenom pogledu tražila razumijevanje za svoje izbore, željela vidjeti odraz sebe onakve kakva jesam. No, ona nikada nije tražila da budem drugačija. Nikada nije tražila da budem mirnija, kao što su, možda, drugi očekivali. Nijesam mogla biti u bilo čemu drugačija, a da bih je, kao takva, učinila ponosnom. Njezin ponos bio je upravo u mojoj autentičnosti, u mojoj hrabrosti da budem nepokorna, da ne zatomim tu strast, da ne izgubim sebe na tom putu.

I tada, duboko u srcu, shvatila sam – možda sam lutala, možda sam tražila, bila sam onaj divlji tulipan što cvjeta sam na svom putu. Ali, nijesam iznevjerila sebe. 

Možda je majka oduvijek znala da je najvažnije ostati vjeran svojoj unutarnjoj snazi, da ne podlegnem ničemu što bi me htjelo preoblikovati u nešto drugo, tuđe, pitomije – nešto što nije moje. Odrasla sam uz njene riječi, osjećajući kako je njena ljubav bila korijen iz kojeg sam crpila nevidljivu snagu – neizgovorenu, a ipak snažnu, koja je čeznula da sačuvam „svoj komad“ autentičnog postojanja. Nijesam bila „smirena“. Nijesam bila „mirna“. Ali bila sam – svoja.

Moje su misli, vremenom, postale slobodnije, a putovanja sve dugotrajnija. Ponekad bih zastajala, pitajući se kako bi izgledao moj život da sam poslušala sve savjete koje mi je majka, kao djetetu, davala. Da sam ostala odmjerenija, tradicionalnija, da sam se „ukopala“ u ono što su drugi očekivali od mene. Ali, tih trenutaka nijesam imala. I, iskreno, bila sam joj zahvalna na tome. Zahvalna i samoj sebi!

Njene riječi bile su mi oslonac u trenucima emocionalnih preispitivanja – kad bih se pitala jesam li izabrala pravi put, ili kada bi me dotakla distanca između mene i svijeta koji je izgledao kao da zna što radi. Možda nijesam imala ono što su drugi nazivali stabilnošću, ili se samo činilo da je imaju.

Tada bih se sjetila njene snage, njene nepokolebljive vjere u mene. „Tada bi iznevjerila sebe“, šaptala bih u sebi, i osjećala kako se u meni ponovo budi onaj divlji tulipan – nepokolebljiv, neukrotiv, nemiran, usmjeren prema svjetlu. Ne prema onome što se vidi, nego prema onome što se duboko osjeća.

I znala sam da nije samo ona vjerovala u mene. Ja sam, takođe, morala vjerovati. Morala sam vjerovati u tu svoju uzbuđenost, nezrelost, u svoje lutanje, u taj neuhvatljivi dio sebe koji mi je omogućio da ostanem postojana, da budem iskrena prema svojim željama i snovima. Iako su svi govorili da trebam stati, da trebam odabrati onaj pravi put, ona je uvijek bila tu da me podsjeti da je istinski put onaj koji vodi prema srcu, i da se ne bojim nepoznatog.

S vremenom sam naučila da ljubav, prava ljubav, nije ona koja nas veže, nego ona koja nas oslobađa. Oslobađa nas da rastemo, da se razvijamo, da budemo buntovni, hrabri, svoji. Ona nije bila tu da me zadrži na jednom mjestu. Niti je bila tu da me odgoji u nešto što nijesam bila. Majka je bila moj korijen, moj temelj, ali je dopuštala da rastem u svom vlastitom ritmu. I, iako je moje srce često bilo lutajuće, ona nije očekivala da se smirim. Samo se tiho molila da ostanem ono što jesam.

Mevlija Meca Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena Nizozemska”