Smrkavalo se. U strani povrh nas pojaviše se osvjetljenja na prozorima raštrkanih seoskih kuća, kojih se konture jedva nazirahu u prvom sumraku, i u voćnjacima, koji su ih pritijesnili sa svih strana.
A mi pognule glave, uvukli ih u ramena i ovratnike kaputa pa promičemo uskom prtinom ka Bojovićima. Gledamo ispred sebe, i kao da su nam vratovi prirasli za zavrnute ovratnike sleđenih kaputa. Ruke smo stisli u dnu džepova, a laktove pribili uz tijelo. Idemo naviše strmim i vijugavim seoskim putem i odupiremo se vjetru, koji nas u naletima zasipa snijegom.
S obje strane puta proteže se grubo spleten plot, koji ponegdje ustupi malo prostora nekom gustom trnu. Iza njega na livadi pokoja divlja kruška i cer sa žutim smežuranim lišćem, koje se oglasi hukom, kad dune vjetar. Žurimo. Sa sklada na sklad, naviše, poprijeko... pored trnja, koje nas hvata za odijelo, pored jazova, nad kojima se nadnose vrbe s tankim, gustim prutićima, kao s dugačkom kosom. Nad putem se nadnijele gole i crne grane voća. Grebu me po kapi. U strani više puta objesio grane drijen...
Noć. Prolazimo pored kuća. Jedna se žena sagnula pred kućom i stavlja drva u naručje. U kući plače dijete. S plačom se miješa nečiji glas. Netko ga tješi, ali uzalud. „Eto majka, eto.“- kaže ona užurbano i unosi drva u kuću. Zebu ruke. Premeštam ih u druge džepove. Uzalud. A noge kao da su bose, bride.
Prolazimo povrh neke kuće. Sa strehe vise dugačke i oštre sablje leda. Pred kućom se jedva primjećuje stan. Kao da je potonuo pod teretom debela bijela plašta. Ostala su samo vrata i nekoliko dasaka zabodenih u snijeg. Uz sam put pružio se jedva primjetan drvored šljiva. Na snijeg pod niskim prozorom pada svijetlo.
Seljak sa sijenom gubi se u tami staje. U susret nam polako trči pas. Skreće s prtine. Stoji oprezno. Prati nas pogledom nepovjerenja, dok prolazimo. Još jedna kuća ispod puta, pored koje smo imali da prođemo. „Dobro veče“- rekosmo nekom seljaku kroz zube, hladno. „Dobra vi sreća“, odvrati on i odmah dodade: „Da prenoćimo! Vratite se! Vidite li?...“ Zahvalismo mu onako žureći se i rekosmo mu, da ne možemo.
Još malo smo išli prtinom. Do jednog panja. Odatle je netko vukao drva- vidi se trag. Tek sad vidim, kolik je snijeg. S mukom se pomjeram. Koljenima ga guram. Ona bole od naprezanja. Dobro se vidi. Vjerovatno se za oblacima krije mjesec.
Milimo livadama prošaranim trnjem i divljakama. Malo ukoso vidi se previjsko brdo. Čudnovato i zagonetno. Onamo iza potok izmiješale se tamne bukove šume... On ide mojim stopama. Kad malo prestane vjetar, zajauče. Zlorječica se ko zmija probija uskom pitomom dolinom.
Mećava. Kao da se poplašio snijeg i u vihorima prelijeće preko nas. Stišava se u smetovima. Spotičemo se o grane na dnu snijega. Nasrćemo na njih i lomimo ih. One pucketaju. Bolno. Padamo ponegdje, u džepove nam pored ruku ulazi snijeg i topi se.
Zamorili smo se. Ubrzano i jako dišemo. Pokušavam da zakopčam dugme na kaputu. Ukočena i crvena površina prstiju slabo prijenja. Kao neko rakljasto drvo, jedva vraćam ruku u džep. Prolzimo pored sijena u ružno sapletenim kotarima. Često zastajemo, da bi smo se odmorili, ako se tako može reći. Idemo ukoso uza stranu.
Bjelina i drveće. Kovitla se opao list po glatkoj površini. Šušti sjetno. Opet mećava. On jadikuje: „Čekaj, ne mogu više!“ Okrećem se i čekam ga. On se zadihano pomjera mojim stopama. Oklizne se. Pada bočno u snijeg. Bijesan je. Diže se odupirući se laktovima. Ispod kačketa vidim rastuženo lice bez izraza. Podsjeća na sasvim drugoga, čovjeka, što si ga sreo poslije bitke; izmoren je, s usnama suvim od gladi. Postajasmo malo, pa opet koračaj! Pronalazi put.
Prošlo je gotovo dva sata u noći. Već smo sasvim blizu Brda. Nema više od 50. koraka. Mislimo, jer ovo nije hod. Konačno stižemo. Idemo naniže. Lagano se spuštamo. Posrnuh i upadoh gotovo sav u nešto duboko. Izvukoh se iz šanca!... Šanac... Zaista šanac... rat... Ova mi riječ izaziva bujicu uspomena.
Oči se mute od sjećanja. Da. Tako je bilo, nije tome davno...
Vraća se zbjeg. Ja s majkom. Umorni. Ona nosi u jednoj ruci kotao, neopran, s ohlađenim ostatkom hrane. A drugom pridržava sestru, nejaku, od neke tri godine. O lijevo rame obješena obramnica. Šareno tkana. Sjećam se: majka je osvanjivala nad razbojem. I imala je pogrbljena leđa od neprespavanih noći. Od bdjenja. Od života.
Granate izrezale bedra livada nepokošenih. U uvojku trave, orumenjene jaukom, možda je neko zaklan- a to je bilo ovog rata. A onoga prvog: „Hej, sine, bila je tu kula nizamska. Tvrda. A, mi je, bogme, jedno veče trešnjevim topovima srušismo. Kao da je bila od hartije. I nađosmo baruta i svega, jatagana... meteriz i danas postoji...“
Neopaženo se stišavalo sve. I mećava. Samo što se pahuljice meko krune s obrisa smeta. Mirni smo i mi. Ssvim mirni. Ispod nas zagrgoljio potok, i njiha se osamljen hrast nasred livade u najluđem ritmu. On nije miran.
Miladin Ćulafić
Preuzeto iz 40. broja časopisa „Nova Sloboda“
