drvena čizma nizozemske duše

…No, dok su klompe tih godina tiho napuštale blatnjave puteve nizozemskih sela i ulazile u izloge turističkih radnji, ja sam, na drugoj strani Evrope, živjela svoje djetinjstvo, okružena potpuno drugačijim prizorima, mirisima i navikama. Tamo, u toplini svog grada, umjesto drvenih cipela, čulo se kucanje nanula o kamene ulice. Na njima su odrasle I žene i djevojke, a svaki korak imao je svoj zvuk – zvuk ljeta, bašti, avlija i prašnjavih mahala mog djetinjstva.

Oko džamije u haremskoj mahali nalazio se vakufski prostor koji nije bio samo mjesto za molitvu, već i za svakodnevni dijalog, razmjenu iskustava, solidarnosti i poruka. Uz džamiju su stajali vakufska kuća I mali dućani, a kroz taj prostor prolazili su životi: klanjale su se dženaze, čuvala su se sjećanja na one koji su otišli, dok su oni koji su ostajali pronalazili svoje utočište.

Hareme, najstarije naselje moga grada, disalo je ritmom zanata i sokaka u kojima je svaki zvuk imao svoje mjesto. Sve je tu mirisalo na drvo, tkaninu i kafu iz obližnjih kafana. Malezići i Mišo Perutkić bili su poznati limari; čekići su im od ranog jutra odzvanjali dok su oblikovali krovove, korita i dimnjake. Dućan Dragiše Drljevića bio je mali svijet za sebe – tu su se prodavali materijali i tkanine, a u njegovoj unutrašnjosti nalazila se krojačnica, gdje su majstori šili odijela, kostime i haljine, uz tihe udarce igala starih mašina.

Svoje mjesto u mahali imao je i Abid Zejnilović, koji je držao dućan, u koji su seljaci donosili pšenicu i kukuruz, a iz kojeg su odlazili s čistim zrnom, spremnim za zimu. Tu se žito pažljivo čistilo od korijena, slamke i nečistoća, odvajalo zrno od klasova, kako bi hrana iz zemlje bila spremna za dugotrajno čuvanje i nove izazove zime.

Naselje je imalo i osnovnu školu, a kada bi se veče spustilo niz obalu Lima, život bi se selio u kafanu Vlada Obradovića, gdje su se prelamale vijesti, trgovalo riječima i planovima.

Ipak, mještane su najviše privlačili majstori obuće, koji su pravili cipele i nanule od bukovog drveta. U njihovim rukama, grubi komadi drveta pretvarali su se u nešto što nosi tuđi korak. Delija Duraković, pravio je nanule, a Mijo Lazarević i Ćerim Bakija izrađivali su cipele. Bili su cijenjeni majstori, a najveću popularnost donijele su im tada vrlo tražene „šimi“ cipele. Ćerim je svoju obućarsku vještinu prenio na sina Iska, koji i danas, u maloj radnji u tržnom centru, čuva tradiciju svoga oca.

Hareme je bilo više od naselja – bilo je duša grada, mjesto gdje se život stvarao rukama, mirisao na drvo, željezo i svježe skuhanu kafu. A kad bi stiglo ljeto, taj miris doma miješao se s novim glasovima i koracima koji su stizali izdaleka. Ljetnji mjeseci i školski raspust oduvijek su bili željno iščekivani, jer se tada u našem gradu skupi svijeta sa svih strana bivše Jugoslavije, i šire. Naš grad bi tada oživio novim ljudima, koji su svojim dolaskom donosili i različite dijalekte, podsjećajući na različite krajeve. A sa njima su stizali i novi trendovi, koje mi ranije nijesmo poznavali.

Kao i uvijek, u oči su upadale i pažnju privlačite popularne, zgodne djevojke. Sestra od strica ovoga ili onoga, koja je došla iz Beograda, Sarajeva, Prištine, Zagreba. I gotovo svi smo imali neku rodicu koja nam je dolazila u posjetu na par dana, možda mjesec, ili čitavo ljeto ukoliko bi našla simpatiju. I svakog ljeta, bila je jedna nova koja je „vladala“ I bila izazov mnogim popularnim momcima. Mi, koji smo rasli na ulicama grada, tih mjeseci bili smo na „intenzivnom kursu škole života“. Kao djeca, slušali smo i upijali dogodovštine i dešavanja iz velikih gradova, ili tamo negdje sa Zapada. No, upravo na toj našoj provinicijskoj ulici i nekadašnjem lijepom cvijetnom parku, dešavala se najljepša životna škola. Bez ocjena i domaćih zadataka, nije bilo niti jednog izostanka. Jedino umor, ili nedjeljno „generalno čišćenje kuće“, koje je majka blagovremeno najavila, moglo nas je na vrijeme poslati doma.

Ljetnji raspust, onaj opojni trenutak između škole i slobode, postao je prava parada mode. Svi trendovi i „komadi“ iz Trsta, Beograda, Sarajeva, pa i malo udaljenijih gradova, ponosno su koračali našim gradom i glavnom ulicom. I dok je svakog ljeta dolazio neki novi trend, nijedan od njih nije ostavio takav trag kao klompe. Zvuk koji su one proizvodile bio je nezaboravan. Odjekivao je od jedne do druge strane ulice, a mogao se čuti i kad bi zapeo na putu prema mostu.

Zapravo, bila je to zvučna signalizacija da nešto novo dolazi u grad. A najviše od svega, tog ljeta, pamtim jednu vitku djevojku koja je poput zvijezde s drugog svijeta hodala tom istom ulicom. Kosa joj je bila kovrdžava, plavo ofarbana, a noge duge poput sjenke u večernjem svjetlu. Mini suknjica i klompe bio je njen potpis tog ljeta. Lokalci su je posmatrali s rezervom, šuteći i stežući usne, dok je ona marširala, ostavljajući za sobom jeku zvučnih klompi.

Dok se ona šepurila klompama po slobodi, nama su već bile servirane zabrane, vješto upakovane u fraze o skromnosti i „ženskom dostojanstvu“. Tako je minić postao novo zlatno pravilo za djevojke „sa strane“. A mi? Mi smo mogli samo maštati o tom komadu odjeće. Jer, kod nas je pravilo bilo jasno – „mala si za to“. A kada sam napokon bila „velika“, dočekala me mudra izjava: „To nije za pristojne djevojke“. Dakle, minić kod mene, jednostavno, nije imao šanse. I nije mi bilo jasno odakle ta majčina stroga uvjerenost o tome što je za pristojne djevojke. Kratki šorts? Nije bio problem. Ali minić? E, to je već bio kamen spoticanja. Ta njena stroga pravila često su se ponavljala. „Nije to za tebe, još nijesi dorasla“, govorila je. A i kad bih jednog dana bila „dorasla“, već je bilo jasno da za to više nije bilo mjesta. Možda je majka znala bolje, možda je imala pravo. No, ja sam tada gledala drugačije. Sve dok nijesu stigle klompe – moj novi, „pristojni“ trend. Držeći se stare izreke „bolje išta nego ništa”, pronašla sam radost u kratkom šortsu i bijelim klompama.

A moja majka? Ona je bila posebna vrsta žene. U momentima, kada je mislila da je „intervencija“ potrebna – glasna, stroga ali, nekako, uvijek pravedna. Nije marila za trendove, još manje za poglede sa strane. Bila je ta koja je znala sve: kada sam dovoljno velika, kada sam previše ponosna, kada sam pogriješila i kada sam prešutjela. Minić mi tada nije dozvolila, ali mi je zato dala držanje, samopouzdanje i svijest da se vrijednost žene ne mjeri dužinom suknje. Danas je volim baš zbog toga. Što me je tada sputavala, jer me je, zapravo, čuvala. Što nije popuštala, jer me je, u suštini, voljela.

Moje prve klompe bile su bijele. Imala sam dvanaest, ili trinaest godina. Donio ih je tetak Šeka Delić iz Italije. Tada je vozio veliki teretni kamion i krstario Evropom, praveći duge ture po dalekim cestama. Već nešto ranije, iz Italije mi je donio prve, prave farmerke – legendarne „Super Rifle“, koje su za nas bile više od komada odjeće. Te farmerke kao da su mi promijenile život. One su bile dokaz da postoji svijet izvan našeg, svijet u kojem pravila nijesu tako tvrda, i gdje moda nije grijeh, već sloboda. U njima se hodalo drugačije – s osjećajem da si bliže nečemu što ti je dugo bilo uskraćeno. Još se jasno sjećam velike etikete zalijepljene preko zadnjeg džepa, kao da je najavljivala novi početak, novu mene. Bila sam presretna što sam se, napokon, riješila onih bezličnih modela iz prodavnice „Majka i dijete“, koje mi je majka godinama birala – širokih, bez kroja, bez duha, poput nekog sjenovitog pokrivača. Ali, da joj prigovorim, to nikako nijesam smjela! Ni u pomisli!

Sve dok nije stigao moj dobri tetak Šeka. Onako, od oka, pogodio mi je i broj i stil. Uske, modernog kroja, salivene, kao da su rađene baš za mene! A na nogama su mi blistale bijele klompe, čiste i svježe, kao da su spremne da krenu u nove pustolovine. Farmerice su odmah nakon prvog pranja imale savršen oblik i izgledale su kao da su izašle iz stranica modnog časopisa. Ne pamtim da je ijedan komad odjeće iz mog djetinjstva ostavio na mene toliki dojam kao te farmerice i klompe. One su bile moj mali svijet slobode, moj stil, moj glas. S tim bijelim klompama i farmerkama kao da sam stekla pravo da hodam svijetom na svoj način. Nijesu to bile samo cipele i pantalone, bile su moj mali otpor majčinim pravilima i očekivanjima. Svaki korak u tim klompama bio je korak prema slobodi, prema vlastitom identitetu koji sam tek počinjala otkrivati.

No, sreća, kao i uvijek, nije trajala dugo. Početak školske godine donio je kraj te modne slobode. Preko farmerki morala se navući đačka kecelja. Obavezna. Uniformisana. Kao da se neko trudio da nam izbriše ličnost. U to vrijeme, bilo je dopušteno da se razlikuješ samo toliko koliko ti pristojnost dopušta, a da ti okolina ne zamjeri. Za mnoge, pa tako i za moju majku, farmerice koje su isticale obline i bile mimo mjere „pristojnosti“, značile su jedno – pripadnost čoporu.

Danas, kada klompe susrećem na svakom koraku, u različitim bojama i oblicima, u izlozima suvenirnica nizozemskih gradova ili u skrivenim šupama vrijednih ruku što još njeguju zemlju, nasmijem se tiho. Onako zbog sjećanja. Zbog šortsa, bijelih klompi i stava moje majke koji je bio zakon bez riječi. Vjerujem da bi danas, da me vidi u drvenim klompama negdje na nizozemskoj zemlji, možda samo klimnula glavom, bez komentara. I sve bi mi bilo jasno…

Mevlija Meca Islamović

Preuzeto iz knjige “U ogledalu uspomena Nizozemska”