„Svi se mi moramo vratiti zavičaju“-rekao je jednom jedan veliki pjesnik. A svaki zavičaj je na neki svoj način mio, nečim obilježen, za srce prirastao.
Ima tako mjesta koja svoju dugu istoriju pamte, goni ih na to neki biljeg, sačuvani spomenici i prepune arhive. Ako bi neki istoričar slučajno htio nešto da sazna o mojim Crljevinama, uzalud bi preturao arhivsku građu. Tamo ni pomena nema o nama. Ali je zato prepuna ivangradska sudska arhiva i u njoj, po ko zna koji put, zapisana je lađa kao pravi dokaz o postanku Crljevina. I kad nešto dublje raazmišljam o njoj, nijesam načisto da li je ona postala prije nas ili mi prije nje. Tek, lađu pominjemo od kada pamtimo jedno za drugo.
Za praznik bio sam u zavičaju. A biti u njemu znači najvećim dijelom slušati priče o lađi, o natovarenoj dževi koja je išla od sjevera prema jugu ili od juga prema sjeveru. Svejedno od kuda- lađa je morala preći. Biti u zavičaj, znači biti usamljen i pomalo tužan i pored svega što te okružuje. Biti u zavičaju, znači naći se u dva vremena istovremeno. I pored primjetne urbanizcije sela osjećam kako je toga starinskog ostalo svuda. Kao nekakav prah pada i taloži se po svemu postojećem. To starinsko u Prljevinama nije ostalo okamenjeno na fasadama i stubovima, već nešto živo i opšteprisutno od njega zadržalo se u zaraslim voznicima, puteljcima i plandištima. Crljevine, i ne samo one, hrle kroz ta dva vremena u neki novi, čini se, nebeski prostor.
U suton sam stigao na lađu. Lađa je skoro pri raspadanju. Lim se raspojasao, struk mu ojedrao. Udara s brda u brdo.
Napokon sam u zavičaju. I vidim: život je ušao u neke druge, meni nepoznate oblike. Puteljak trnjem, baskijama i bodljikavom žicom ograđen. Odjednom misao stane. Nema ništa što bi kao zalogaj vruće pogače jurnulo u usta. Uzalud očekujem da mi uvo zapljusne sutonsko blejanje ovaca. Umjesto toga pored vrzione bačena kesa „tetrapak“ mlijeka, malo dalje „karneks“ pašteta, a gore, sa brda, kulja u suton pjesma sa gramofona: „Živote, živote...“
Noć se uveliko zalijepila za selo. A noću sve to izgleda drugačije, bliskije. U snovima se vraćam djetinjstvu. A ono puno: gudžanja, čobanovanja, bacanja kamena s ramena, kupanja u bistrom Limu, veselih večeri u Donjem Zaostru, momačke pjesme koje gase lampu i „moravca“ sa Mićove i Piljove violine.
Jutro je. Pijem kafu sa stricom Punišom. On, koji me redovno dočekuje i ispraća, započinje priču. Daleki svijet djetinjstva počinje da mi izmiče.
-Ne valja vam rabota. Vi odoste u bijeli svijet, dođete s uštapa na mijenu, ne stignemo ni cijele da vas vidimo, pa odete. A mi po starom: za stopu zemlje, za šaku trave, za pregršt šljiva- na sud. Čini nam se da nam to uzeto uskrati sve ono za čim smo godinama žudjeli...
-Sjedim na Brijegu sam. Skupljam očima Crljevine. Za trenutak osjetim miris mrkog seljačkog hljeba u ustima, a u ušima pjesmu koja odjekuje uz Lim i niz Lim. Daleko je to. Po okutnjicamase razmiljeli starci i starice. Izgledaju mi kao fosili za trenutak oživljeni, a onda opet zamrli. Okolo njih sve požutjelo, natrulo. Kakvo li klapanje, pomislih.
Život u kojem nema strepnje, nespokoja, besmislen je. A može li biti spokojan pod nebesima koja se tako hladno nadnose nad njima?
Svi ćemo mi otići u daleke krajeve, zaboravićemo trave, vrzine, nebesa. Ostaće oni da se tuže zbog toga i toga puta, te i te vrzine. Tražiće da se otvore novi putevi, a stari neka zarastaju. Govoriće sudu da je tuda dževa prolazila, zaklinjaće se u sve što imaju, u djecu rasturenu po bijelom svijetu. Danima to traje, godinama. Potresno, umobolno, stravično.
Dođu mi tako neke tuge nejasne i teške. Probadaju sjećanje, pa mi krivo. Krivo mi na druga i brata, sada prosvetitelja u zavičaju, koji puca iz „tetejca“ kada njegova strana dobije parnicu. Žao mi što ga ne vidjeh. Da se izgrlimo i ispričamo, zavirimo u prazninu naših starca i oživimo odlaske u „bijeli svijet“.
Sjećam se kako sam ja otišao. Nedaleko od Ivangrada popeo sam se na karoseriju dotrajalog i tandrčavog kamiona šofera Milića.
Imao sam na sebi crveni džemper što su ga setre plele za vrijeme dugih noći, pantalone od šajaka kupljene kod Fika, bijele vunene čarape i opanke „piroćance“. S karoserije sam gledao kako izmiče, prosto bježi, predivo njiva, polja, voćnjaka, šuma, krša i ljudi istakaćenih od rada.
A tamo negdje pored Lima ostaše naše majke. One koje nikad nijesu bile dalje od „begluka“. One iste majke koje su bolećivo čuvale novac koji su zarađivale za pregršt trešanja i trpale nam ga tako nesebično u njedra kad smo odlazili u svijet, govoreći nam: „Pazi da ti to neko ne ukrade. Ne znaš ti kakvih zijanćera ima na ovom svijetu“. A kad smo se vraćali, bile su još smežuranije, bleđe. „Pritisle godine“, govorile su. Kako mi je samo žao tih starica koje nikada nijesu vidjele more, koje neprestano sumnjaju u naše priče da je ono mnogo duboko i mnogo slano. One toliko malo znaju, a znaju sve. Znaju ono najstvarnije. A ostale su tu pored Lima ili negdje gore u brdima. Ne žive drugo do za nas. Cijeli ovaj svijet pun je takvih majki. Skoro me je stid pri pomisli da sam tu, na Brijegu, sam i tuđ u zavičaju.
Pomisliš li nekad kako smo bosi trčali po neograđenim livadama ti koji pucaš iz „tetejca“, krišom na lepernicu hvatali klenove iz Lima, šutirali krpenjaču po Lukavici? Sjećaš se da smo u dugim vunjenim čarapama i kratkim pantalonama od uzine završili osmoljetku kod Jakše i Lozni, otišli u svijet i zaboravili da nas čekaju? Sjetiš li se da su na svako pismo preplakali, suzama se radovali. A ti pišeš da ćeš sestrama kupiti „singericu“ kada škole izučiš, znaš one je nijesu učile zbog tebe.
Dođe mi to da ti kažem. Ne samo tebi nego i onima koje kao i tebe ne vidjeh u zavičaju. Da se noću trznete u krevetu, u ko zna kojem kraju. Da vam bude teško u sebi, da poželite sjutradan da otputujete zavičaju. Radi onih vrzina, umuklog „dobrojutra“ u ustima, priča o dževi, parničenja, lađe.
Znaš, lađe više nema. Nju je ove jeseni odnio Lim. Ostao je samo puteljak koji zarasta kao brazgotina na koži.
Dođi u zavičaj radi prepoznavanja.
N. Šćekić
Objavljeno 1991. godine
