Juče je održana Naučna konferencija “170 godina vojne reforme crnogorske vojske (1854- 2024)”. Konferencija na kojoj je, u četiri sesije, svoje radove izložilo 18. učesnika, održana je u rektoratu Univerziteta Crne Gore i kasarni Vojska Crne Gore u Danilovgradu.

Na poziv organizatora, u radu konferencije je učestvovao i predstavnik NVO “Spona” iz Berana.

Otvarajući konferenciju, naučni savjetnik dr Radenko Šćekić- direktor Istorijskog instituta Crne Gore,  kazao je da temu konferencije, predstavlja crnogorska vojska, njen istorijat, stvaranje i transformisanje: od narodne, vojske plemena i nahija, do njenog reformisanja u uređenu vojničku formaciju.

Vijekovima se oružani otpor na našim prostorima, organizovao u okviru plemena, knežine, nahije. Često su to bile organizovane hajdučke i uskočke družine, koje su u formi gerilskog ratovanja odlazile u pohode i uskakale na teritoriju Osmanlijskog carstva, Dubrovačke ili Mletačke republike. Gorštaci sa prostora Brda, Hercegovine i nahijske Crne Gore su često predstavljali i udarne neregularne formacije u službi Mletačke republike u ratovima protiv Osmanlijskog carstva”, istakao je Šćekić.

Prema njegovim navodima, reorganizacijom državne vlasti za vrijeme Petra II Petrovića Njegoša iz 1831 i 1837 godine, upostavljena je stalna oružana formacija Gvardija i Perjanici, koje su između ostalog imali i vojno-policijsku ulogu.

Vojnim reformama knjaza Danila 1854. postavljene su osnove za vojno ustrojstvo dotadašnjih neregularnih formacija. Mora se priznati, da taj proces nije išao tako brzo, jer i u narednim decenijama kroz arhivska dokumenta, nailazimo na elemente vojnog organizovanja na plemenskoj osnovi. Očigledno je, da to nisu mogle biti brze i korjenite promjene koje bi bitnije poremetile tradicionalne vojne formacije, zasnovane na plemenskom ustrojstvu. Godine 1871. uslijedila je radikalnija vojna reorganizacija.  Nakon sticanja nezavisnosti 1878., svaka crnogorska kapetanija oformila je svoj rezervni bataljon”, naglasio je direktor Istorijskog instituta.

Godine 1882., nastavio je Šćekić, upućeno je prvih 14 mladića na oficirske škole, posebno u Rusiju i Italiju. Do 1886. oficirsko obrazovanje završilo je njih 10 i to su bili prvi školovani oficiri.  Septembra 1895. u Podgorici je otvorena prva stalna pješadinska podoficirska škola a prvi podoficiri su nosili čin desečar.

Krajem 1896. u Cetinju je počela sa radom artiljerijska škola - prva crnogorska oficirska škola. Od 1906. Crnogorska vojska je dobila prve sistematizorane propise, a Zakon o organizaciji vojske je usvojen 1910. godine.

Od osnivanja 1869. unutrašnji crnogorski (brzojavni) telegrafski sistem, vitalan za protok vojno-odbrambenih informacija, bio je u nadležnosti Ministarstva vojnog.  Od 1913. Crnogorska žandarmerija je bila posebna vojno-policijska jedinica. Svi između 18 i 62 godine su bili vojni obveznici. Regrutovanje se obavljalo tri puta godišnje.  Uoči Prvog balkanskog rata Kraljevina Crna Gora je postrojila 55.000 vojnika. Ovo su samo neki od bitnijih datuma crnogorskih vojnih reformi u doba Knjaževine i kraljevine Crne Gore”, kazao je Šćekić, naglašavajući da ovaj, kao i naredni naučni skupovi u organizaciji Istorijskog instituta, tokom ove godine, su u skladu sa obilježavanjem Jubileja pet decenija postojanja UCG.

Istorijski institut UCG, kao najstarija naučna ustanova u državi, ovim i sličnim naučnim skupovima tokom ove godine, će nastojati da da doprinos, kako razvoju istorijske nauke tako i rasvetljavanju brojnih spornih pitanja iz naše bliže ili dalje prošlosti”, zaključio je dr Radenko Šćekić otvarajući Naučnu konferenciju “170 godina vojne reforme crnogorske vojske (1854-2024)”

Organizatori konferencije bili su Istorijski institut i Ministarstvo odbrne Crne Gore.

K. I.

Obraćanje Saše Radunovića

                                    CRNA GORA OD NEUTRALNOSTI DO ČLANSTVA U NATO

Petog juna 2017., Crna Gora je postala 29. punopravna članica NATO saveza. Samim tim, Vojska Crne Gore, uprkos tome što je po broju vojnika i kompletnog osoblja jedna od manje brojnih, postala je partner nekim od vodećih armija na svijetu.

Opredjeljenjem za članstvom u Alijansi, Crna Gora je iskazala volju i spremnost da, u granicama mogućnosti, doprinese kolektivnoj bezbjednosti svih članica Saveza koji čine, danas već, trideset i dvije zemlje Evrope i Sjeverne Amerike.

Uprkos NATO bombardovanju bivše Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine, čiji je član bila Crna Gora, nakon demokrastkih promjena u Srbiji iskazanih na izborima održanim 24. septembra i petooktobarskim promjenama 2000. godine, novoizbrano rukovodstvo Srbije i bivše SRJ, sa tadašnjom vladajućom koalicijom u Crnoj Gori, jasno je demonstriralo opredjeljenje da želi da pripada zajednici država zapadne civilizacije.

Samim tim, pitanje opredijeljenosti republičkih i tadašnjeg državnog rukovodstva prema članstvu bivše SRJ u EU i NATO nije se ni postavljalo, a podrška javnosti prema članstvu u tom periodu je bila i najveća.

Za članstvo u EU su se izjašnjavali svi politički značajni faktori, a podrška građana je bila skoro nepodijeljena. Podrška javnosti članstvu u NATO tih godina bila je nešto manja u odnosu na članstvo u EU, ali, prema tadašnjim javno objvljenim anketama, kao i zalaganjima vodećih političkih činilaca kako u Crnoj Gori, tako i u Srbiji, bila je većinska.

Potpisivanjem Beogradskog sporazuma, a potom i formiranjem Državne zajednice Srbija i Crna Gora, rukovodstvo Zajednice je i započelo prve korake u približavanju NATO savezu, pa je u junu 2003. godine Državna zajednica Srbija i Crna Gora prijavila se za NATO -ov program Partnerstvo za mir.

Nakon referenduma održanog 21. maja, Skupština Crne Gore je proglasila nezavisnost 3. juna 2006. godine, a ubrzo nakon toga otvorila stalnu misiju pri NATO-u u Briselu, da bi se, iste godine, na Samitu NATO-a u Rigi, pridružila Partnerstvu za mir.

Put od neutralnosti, koji je Crna Gora kao članica bivših SFRJ i SRJ prethodno uživala decenijama, do punopravne članice NATO-a, nije bio lak. Zahtijevao je političku odluku države, potom usvajanje strateških dokumenata koji će prepoznati tu namjeru, dati odgovore o svrsishodnosti članstva i sprovesti neophodne reforme kako bi država I svi njeni segmenti, a posebno Vojska, ispunila uslove za članstvo u Alijansi.

Najznačajniji i najteži uslov koji je treblo ostvariti predstavljalo je podizanje podrške građana atlantskom putu Crne Gore i njenom punopravnom članstvu u NATO.

Kaka su brojni građani imali još svježa sjećanja na bombardovanje bivše SRJ, uz to I povrijeđenost dijela javnosti ostvarenim rezultatima referenduma za koje su optuživali neke od vodećih zemalja članica NATO-a, a, potom, tradicionalnu privrženost velikog dijela javnosti politici Rusije, trebalo je podići procenat podrške građana i sprovesti reforme kako bi država dobila poziv za članstvo u NATO, što je predstavljalo izazov.

Proces započet 2003. godine, kao dio bivše SRJ, kroz članstvo u Partnerstvu za mir, koje je obnovljeno odmah nakon referenduma, nastavljen je u novembru 2007., kada je Crna Gora je potpisala tranzitni sporazum sa NATO-om, omogućavajući tako trupama Alijanse da se kreću širom zemlje.

Sljedeći korak u saradnji predstavljao je “Intenzivirani dijalog sa NATO” koji je Crna Gora potpisala u aprilu 2008. godine, a “Individualni akcioni plan partnerstva” je usvojila samo par mjeseci kasnije. U septembru iste godine, pozvana je da se pridruži Jadranskoj povelji zemalja kandidata za NATO.

Nastavljajući realizaciju zahtijevanih reformi, a najveći dio se odnosio na funkcionisanje kompletnog sistema odbrane zemlje, osim izražene želje vladajuće političke vrhuške, glavni posao na reformi nosila je Vojska Crne Gore i Ministarstvo odbrane koji su radili na obimnom poslu prilagođavanju standardima NATO-a, kojih je, ukupno, bilo oko 1.150.

Krajem 2008. godine Crna Gora je aplicirala za “Akcioni plan za članstvo” koji je odobren u decembru 2009. godine. Prethodno, te godine, u maju mjesecu, Crna Gora je započela i punopravno članstvo sa Jadranskom poveljom kandidata za NATO.

Svoj doprinos operacijama NATO-a, Crna Gora je počela da daje 2010. godine, kada je u Avganistanu rasporedila svoju prvu grupu vojnika, ali i učestvovanjem u multinacionalnim snagama u Liberiji i Somaliji.

Završni pregovori o pristupanju Crne Gore NATO savezu počeli su u februaru 2016. i završeni u maju iste godine, omogućavajući Crnoj Gori da preuzme status „posmatrača“ do ratifikacije od strane vlada ostalih članica, kao i od strane crnogorskog parlamenta.

Većinom glasova poslanika tadašnjeg saziva Skupštine Crne Gore, 28. aprila 2017. Ratifikovan je Sporazum o pristupanju NATO savezu, a ratifikacija Protokola o pristupanju Crne Gore NATO-u od strane svake države članice završena je ratifikacijom Španije.

Crna Gora je zvanično postala članica NATO-a petog juna 2017. godine.

Članstvom u NATO ostvaren je jedan od dva proklamovana spoljnopolitička prioriteta Crne Gore zacrtani nakon obnove nezavisnosti, dok je process pridruživanja EU još otvoren.

Da bi obavila neophodne reforme, a usljed oštre podijeljenosti građana izazvane nekim od već pomenutih razloga, ali i raznih uticaja sa strane, Crnoj Gori je bio otežan put do punopravnog članstva.

Nosioce tog procesa su predstavljali politički subjekti koji su od 2006. do prijema u članstvo predstavljale vladajuću koaliciju čiji je stožer bila Demokratska partija socijalista.

No, sve te partije zalagale da se do članstva dođe putem glasanja poslanika Skupštine Crne Gore, a ne putem referenduma.

Pored partija tadašnje vladajuće koalicije, u kampanji upoznavanja građana sa funkcionisanjem NATO saveza, učestvovalo je i nekoliko nevladinih organizacija koje su smatrale da je za Crnu Goru bolje da postane članica Alijanse.

Uz njih, tada opoziciona partija Pokret za promjene (PzP) je od svog osnivanja bio za članstvo u NATO, ali se zalagao da odluku o tome donesu građani na referendumu, dok je nekada najjača opoziciona partija- SNP iznosila dvosmisleno mišljenje, uz naglasak da se i ona zalaže da se eventualna odluka o pristupanju NATO-u donese na referendumu. 

Najveće zagovornike da Crna Gora ne treba da bude članica NATO-a i da je ostvarena saradnja sa Alijansom sasvim dovoljan okvir predstavljala je Nova srpska demokratija i većina članica koalicija koje je ta partija predvodila (osim Pokreta za promjene).

Uz neodređeno mišljenje SNP-a po tom pitanju, politički oponenti članstva Crne Gore u NATO imali su najveću podršku od neformalne grupe građana koja je pokrenula kampanju “Ne u NATO”.

Glavni argument za protivljenje članstvu predstavljalo je sjećanje na NATO bombardovanje bivše Savezne Republike Jugoslavije 1999. i žrtve, posebno civilne, kojih je bilo i na teritoriji Crne Gore, a među kojima su posebno mjesto zauzimale pogibije djece u bombardovanju Murine.

Mada je kampanja trajala desetak godina, interesantno je da, prema anketama, podrška članstvu Crne Gore u NATO nikada nije dostigla nivo podrške koju je u period 2001- 2003. godine imala bivša Državna zajednica Srbija i Crna Gora.

Jer, sve ankete po ovom pitanju objavljene nakon obnavljanja nezavisnosti Crne Gore, pokazivale su oštru podijeljenost društva.

Primjera radi, anketa CATI-ja iz 2008. dala je sljedeće rezultate: 44% bi glasalo protiv, 40% bi glasalo za, dok je 8% nesigurno. Prema anketi objavljenoj u oktobru 2009. godine, 31,2% stanovništva Crne Gore podržavalo je članstvo u NATO, dok se 44% protivilo tome.

Anketa Ipsosa u martu 2014. pokazala je da 46% podržava članstvo u odnosu na 42% koji su bili protiv.

Istraživanje Centra za demokratiju i ljudska prava iz jula 2015. godine pokazalo je da 36,6 odsto građana podržava članstvo, a 37,3 odsto je bilo protiv, dok je anketa Ipsos-a iz decembra te godine pokazala podršku 47%, građana, a 39% je bilo protiv, dok je preostalih 14% bilo neodlučno.

Saša Radunović

Glavni i odgovorni urednik Portala Espona i časopisa “Nova Sloboda”.

Izvršni direktor NVO “Spona”