Obraćanje prvog dobitnika Priznanja „Ivangrad“ - Adema Ada Softića 26.12.2013. godine

Poštovani prijatelji,

Prije svega Vi koji ste osmislili i organizovali sve ovo, kao i Vi koji ste večeras došli da svojim prisustvom uveličate ovu malu proslavu, želim od srca da Vam se zahvalim za ovaj nesvakidašnji novogodišnji poklon.

Evo, na kraju ove 2013. godine koja je bila krcata događajima i emocijama, i meni lično mnogo toga lijepog donijela ali i odnijela, kao šlag na tortu stiže i ovo priznanje kojim ste mi ukazali izuzetno veliku čast.

Svega 43 godine koliko je ovaj grad nosio ime IVANGRAD bile su godine kojih ćemo se svi sa nostalgijom i poštovanjem sjećati a naročito oni koji su kao ja rođeni i najljepše godine svoje mladosti proveli u ovom gradu pod tim imenom, pa mi je u toliko draže što ste baš meni odlučili da dodijelite ovo priznanje koje nosi naziv IVANGRAD.

Ono što ja radim, odnosno što pokušavam da uradim u ovom vremenu opšteg otuđenja, udaljavanja ljudi jednih od drugih, pucanja veza po svim šavovima i ekspanzije podjela po svim mogućim i nemogućim osnovama, samo je očajnički vapaj za vremenima kad se ovdje u ovom gradu ljepše i srećnije živjelo i pokušaj da se to vrijeme otrgne od zaborava i makar djelimično reinkarnira.

Društvena mreža Fejsbuk je takav medij koji omogućava istovremenu komunikaciju, razmjenu informacija i emocija hiljadama ljudi širom zemljine kugle pa je to bila prilika i mjesto gdje sam mogao da složim u albume svoju kolekciju fotografija, prvo privatnih a onda, krajem 2011, u susret stopedesetogodišnjici našeg grada, u tu čast, postavim na svoj zid i podijelim sa svima i jednu pozamašnu kolekciju fotografija iz prošlosti Berana - Ivangrada za koje sam smatrao da će svima onima koji vole ovaj grad biti drago da ih vide. Ispostavilo se da takvih ljudi ima mnogo više nego što sam i mogao da zamislim. Berane - Ivangrad su upoznali i zavoljeli čak i oni moji prijatelji koji nikad prije nisu ni čuli za njega niti su znali gdje se on nalazi. Jednostavno, u poplavi hladnih, ružnih, mrzovoljnih i vulgarnih postova pokazala se ispravnom ona narodna da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara a naročito lijepa fotografija koja govori više od hiljadu riječi. Fotografija je zaustavljeni trenutak, svjedočanstvo o prolaznosti, vječnost u jednom otisku oka. Zbirka fotografija koju ja pravim na Fejsbuk profilu je zbirka zajedničkih uspomena svih nas, na vrijeme i ljude koji su činili ovaj grad gradom sa velikim G. Trudim se da podsjetim i opomenem da ovaj grad u vremenima opšte materijalizacije ne smije da izgubi svoj duh koji je imao decenijama i koji ga je uvijek činio gradom u pravom smislu te riječi.

U vremenu kompjutera i interneta kad se čitava zemljina kugla pretvorila u jedan veliki grad, umjesto da se ljudi zbližavaju, druže i uljepšaju jedni drugima ovo malo vremena koje nam je dato da ga zajedno provedemo, sve više se dijele i razdvajaju, zatvaraju u svoje atare praveći od svake tarabe granicu i postavljajući rampe tamo gdje ih nikada nije bilo. U besomučnoj trci za materijalnim ljudi nisu svjesni prolaznosti i sata koji nam svima neumitno otkucava i ne znaju da su najčvršća vrata ona koja su širom otvorena i da je vrijeme majstorsko rešeto i najpravedniji sudija.

U poplavi ružnog i lošeg, lijepo i dobro koje je ovdje decenijama egzistiralo ne smije da bude zaboravljeno i potisnuto u drugi plan. Ostavimo bar dio onog lijepog generacijama koje će u ovom gradu živjeti svoje mladosti, zaljubljivati se, voljeti, patiti, pjevati i sanjati svoje snove jer i oni imaju pravo na svoje snove i na ovaj grad, ništa manje nego što smo ga imali mi.

Ovo je grad u kojem su živjeli naši roditelji i roditelji naših roditelja ali i grad u kome treba da žive naša djeca i djeca naše djece. Zbog svih njih zajedno, onih prije nas kao i onih posle nas, treba da ga sačuvamo i vodimo računa da ga ne povrijedimo jer i gradovi imaju dušu i pamte. Ne postoji razlog zbog koga bi smjeli da toj djeci i ovom gradu uništimo budućnost uništavanjem njegove duše. Ovo je uvijek bio grad otvorenog srca a to je upravo ono što mu garantuje opstanak i budućnost...

Grad u kome živimo ne čine samo kuće, zgrade, ulice i mostovi. Grad su uvijek činili i čine ljudi koji mu u stvari daju život, pravu vrijednost i toplinu. Jedan od tih ljudi za koga sam mislio da nikad ne može da prođe bio je i moj otac koji je ipak, ove 2013. godine otišao od nas. Moj otac Safet Softić, sin beranskog muftije, rodio se 7. januara, na prvi dana Božića. Otišao je maja ove godine a 2 i po mjeseca posle njegove smrti rodio mi se unuk Milan Milošević, koji je igrom sudbine rođen 8. avgusta, na prvi dana Ramazanskog Bajrama. Ova simbolika mi je i dokaz više da ovdje treba da živimo zajedno i da je u tome naša budućnost.

14. februara na Dan zaljubljenih moji prijatelji i ja osnovali smo Udruženje građana "Beranda" sa namjerom da afirmišemo sve one vrijednosti i potencijale koji su ovdje godinama tonuli u zaborav i pokušamo da vratimo Beranama makar dio starog sjaja. Ako smo sa ovih nekoliko projekata napravili bar mali korak ka tom cilju mi smo prezadovoljni. Hvala i opštini Berane koja je u ovim projektima prepoznala vrijednost i značaj i nesebično nam pomogla u njihovoj realizaciji. Ovo priznanje doživljavam i kao potvrdu ispravnosti onoga što rade moji prijatelji iz "Berande" pa vam se i u njihovo ime najtoplije zahvaljujem.

Posebnu zahvalnost dugujem "Sponi" i njenim partnerima "Feniksu", "Viziji" i "Centru kreativnih vještina" koji su inicirali sve ovo i koji su baš u meni vidjeli onu kariku i kopču, sponu koja povezuje Ivangrad u najljepšem izdanju sa nekim budućim Beranama koje će, nadam se, prepoznati i ponosno čuvati u sebi onaj i onakav Ivangrad...

Koliko god to nekima izgledalao Don Kihotski ja ću na mom zidu i dalje jurišati na vjetrenjače uspomena i čuvati sjećanje na: kačamak iz "Rekorda", pekaru Boškovića, majstorsko oko Hama Hadrovića, zakucavanje Moma Nedića, gitaru i osmjeh Momana Šćekića, mavaši geri Šuja Božovića, ruksak Alja Beginog, moskvič Cvetka Balije, Miroslavov i Azipov kinoprojektor, šlauf Hipija Hadrovića, KUD Dušan Bošković, osmjeh Ljilje Čukić... Ali i izlizane revere Miška Radevića Lizavca i široki škrbavi osmjeh vječnog ivangradskog dječaka koji na žalost nije imao priliku da odraste, Senada Ramčevića Lera... To je moj dug prema ovom gradu, prema svojoj mladosti provedenoj u njemu i prema ljudima koje volim a koji odavno više nisu ovdje, bilo da žive negdje daleko od ovog grada ili su nepovratno otišli od nas...

I na kraju, svima Vama koji ste večeras ovdje, dugujem jedno veliko, iskreno i ljudsko hvala. Ovim gestom ste mi učinili veliku čast. Hvala Vam na tome i živjeli.