Građani još oplakuju tragično nastradalu šesnaestogodišnju djevojku koja je poginula u saobraćajnoj nesreći na pisti beranskog aerodroma. Zato sam i čekao sa pisanjem teksta. Jer, ne želim da ijedno slovo djeluje kao da popujem. Bilo kome. Ili da glumim nekog stručnjaka kada to nisam.

Nemam ni želju da morališem. I zato, već na početku da se razumijemo, nikakva peticija građana, ničija eventualna ostavka, ni hapšenje mladića koji je usmrtio djevojčicu, ni bilo koja njegova i bilo koga drugog kazna, neće ožalošćenoj porodici vratiti u život maloljetnu djevojku. Njihovi životi su su zavijeni u crno.

Ono što je prelomilo da li da ponovo napišem slovo o bezbjednosti na beranskom aerodromu, jeste informacija da je aktuelni predsjednik Opštine održao sastanak sa predstavnicima Odjeljenja bezbjednosti u Beranama. I da su službenici Komunalne policije i Saobraćajne policije noć nakon tragičnog događaja proveli na aerodromskoj pisti koja je, po ko zna koji put, zatvorena za saobraćaj.

Kažem ponovo, jer sam o mogućnosti ovako tragičnog događaja pisao davno u ovom istom mediju, prije nešto više od pet godina. U maju 2019. godine. Ničim izazvan, osim što sam gledao kako se vozi po pisti beranskog aerodroma, vidio sam tada, kao što su to, mislim, vidjeli i brojni drugi građani, da će nastaviti krvavi niz na tom mjestu, sve dok se aerodrom ne ogradi I na taj način ne zaštiti.

Nakon tog teksta, bilo je onih koji su govorili da se bavim stvarima na koje ne mogu da utičem. Prihvatao sam to. Podsjećali su takvi i da nijesam ni stručan za tu problematiku. I tu kritiku sam prihvatao. Najbolje sam znao da nijesam stručan da govorim o saobraćajnoj kulturi. Ali i kao tolika neznalica kolika sam za tu oblast, znao sam, kao i bilo koji drugi građanin Berana, da, ukoliko se još neuzurpirani dio aerodrome ne ogradi, a nadležne službe ne budu kontrolisale režim kretanja po pisti, doći će i dolaziće do tragedija kakvu predstavlja gubitak života maloljetne djevojke. Nažalost, sve do prije par dana niko ništa nije preduzimao. A svi su vidjeli šta se dešava na pisti, pored koje smo šetali i trčali! Ili vozili automobile. Divljajući njom ili vozeći normalnom brzinom!

Zato me strah da će i sastanak predsjednika Premovića i načelnika Odjeljenja bezbjednosti predstavljati samo emotivnu reakciju na tragediju koja se dogodila prije nekoliko dana. I da će se za nedjelju- dvije sve vratiti na staro. Sve, osim djevojke koja se, nažalost, više nikad neće vratiti svojoj kući i životu koji je tek omirisala. Sve drugo će, ponavljam, strah me je, ubrzo se vratiti na isto.

Bar do novog obraćanja Majk Štajnmilera o otvoranju aerodrome na kojem će raditi 3.000 zaposlenih sa minimalnim platama od 1.500 eura i sve u tom stilu bla, bla, bla…

A tada će se dio onih koji danas ćute i kriju se, ili se služe izlizanim frazama, a koji nemaju viziju šta dalje raditi sa betoniranom poljanom, jer ovo u Beranama i nije aerodrom, laktati se ko će stati pred kamere i dati neku i nekakvu izjavu o mogućnosti otvaranja te vazdušne luke.

No, da ne griješim dušu, u takvim slučajevima najglasniji su, najviše se laktaju i najbrže se smještaju pred kamere i mikrofone oni, uslovno rečeno, na nižim funkcijama, bez kojih u sistemu ne možeš ništa da uradiš, a koji takvu svoju poziciju i koriste. Svega toga je autor ovih redova svjestan. Ali upravo zbog takvih i pišem ovaj tekst. Zbog takvih nekrofila!

Dakle, kada se dijele beneficije, tada su takvi hrabri i stručni. I nadležni da govore o potrebi mogućeg otvaranja beranskog aerodroma. No, kada dođe do tragedije, poput ove od prije nekoliko dana, onda se zaklanjaju iza nekakvih nadležnosti. Sa sve obrazloženjem da otvaranje aerodroma ili njegovo zatvaranje za saobraćaj, ili ograđivanje nije njihova nadležnost.

No, kao što sam već ne početku teksta napomenuo, motiv za pisanje ovog teksta nije u pitanju krivice  bilo koga za tragediju koja se desila. Bar ne samo o pitanju krivice. Jer, ima nešto što se zove moral. I da moralan čovjek ima i moralnu odgovornost. Pa radilo se to o onom običnom rekreativcu koji je šetao i šeta pored piste ili pripadniku saobraćajne i komunalne policije, preko načelnika Odjeljenja bezbjednosti i predsjednika Opštine, do predsjednika Vlade ili države.

Koliko nas je prije ove tragedije zahtijevalo preduzimanje nekakvih mjera na zaštiti piste i svega onog što nazivamo aerodromom? Koliko i ko će od onih koji su se laktali da daju izjave o mogućnosti otvaranja aerodrome sada se utrkivati da odgovore zašto se već decenijama ne smogne snage da se riješi pitanje saobraćajnog “divljanja” na pisti.

I zašto se nakon svakog tragičnog događaja na tom prostoru po nekoliko dana nalaze pripadnici policije, nakon kojih nestanu sa aerodroma. I tako stalno, sve do naredne tragedije! Koja ne bi smjela da predstavlja brojku i statistiku. Jer, svaka ta nesreća ima ime i prezime. Ime nečijeg djeteta. Nečijeg brata ili sestre.

Osim žala za još jednim izgubljenim mladim životom, danas, i ovih nekoliko prethodnih dana, osjećam gorak ukus u ustima kada vidim kako smo, izgleda, svi znali da će se tragedija ponoviti na aerodromskoj pisti, ali i da se niko, stručan ili ne, nije “sjetio” da zavapi prema nadležnima da se takvi događaji preduprijede.

Ne! Ćutali su mnogi. I rekreativci i vozači automobila i nadležni iz lokalne uprave i sa državnog nivoa. I preko mreža gledali snimke divljanja pojedinih “vozača” po pisti. Čekalo se da se desi nova tragedija.

Hoćemo li se na isti način, kao nekrofili, ponašati do naredne tragedije koja će uzeti nove mlade živote?

Saša Radunović