Koliko je tek stranica teksta ispisano povodom ovovremenog negativnog i nepovratnog uticaja mašine na čovjeka.
Kolliko je izrečeno humanističko kulturoloških analiza i upozorenja po kojima se pod uticajem pametnih tehnologija, velikih baza podataka, algoritama i čipova, mijenja paradigma epohe. Nažalost stiče se utisak da to previše u edukativnoj ravni i ne zanima sveukupnu javnost. Čovjek postaje svjesni digitalni podanik - dobrovoljac u mnogim novotehnološkim eksperimentima. Pobjeda digitalnih oligarha i tehnika nad logosom više je nego očita. Naravno, u svim ovim ubrzanim procesima nije imun ni fenomen igre, njena ontologija i filozofija smisla.
Igra, taj poredak pra - autentičnosti koja u razlici bilježi smisao postojanja danas je pod uticajem mašinskog svijeta izložena raznim izazovima i opasnostima.
Praksa ne opovrgava zabrinutost. Naprotiv. Konačno, i kao kolokvij i pitanje - da li je čip i zašto (ne) savršen?
Može li implementiran u i oko čovjeka, izračunati i izraziti njegovu suštinu, njegovo bivstvo. Gdje, kako i koliko pomaže, ako i gdje i zašto odmaže ljudskoj suštini. I suštinski kakvu kvalitativno vrjednosnu nam pomoć, izuzmemo li mantre o efikasnosti, čip donosi? Dijalog kojeg nema. Umjesto argumentum najšire inkluzije, živi se od spektakl iluzije.
Čip, ime kontrole i nadzora nad čovjekom? Homo mašina. A šta je između namjere i posledice, benefita i štete?
Između ostalog o ovom fenomenu nam govori - upozorava ovogodišnje 2026. god. Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Jos preciznije, meč između Hrvatske i Portugala, na kojoj je čip - senzor ugrađen u fudbalsku loptu registrovao njen kontakt sa kosom ( ! ) fudbalera, što je bio i dokaz - razlog za poništavanje gola Hrvatskoj, a time i uticaja na mogući ishod meča u njenu korist.
Tek i ovim povodom otvorila su se sa razlogom mnoga pojavna široka pitanja mašinocentričnog svijeta. Makar i na kratko otvorena.
Lopta jeste okrugla, ali pokazalo se da čip, ili odluke na njemu, nijesu baš savršene. A ljudski, sudijski faktor podlegao je radikalnom čip nalazu - pritisku odbijajući da prihvati i tumači ono sto se definiše igrom i prostorom, njenim konkretnim duhom i kontekstom, ne narušavajući pri tom dominantnost osnovnih pravila fudbalske igre. Konačno, dodir lopte i kose nije promijenio kretanje - putanju lopte, što i jeste sustina FIFINOG pravila, odnosno čip tehnologije, ovoga puta očito loše tumačene, sve do nivoa kafkijanske krivice.
Naime, riječ je gdje je granica između preciznih nalaza i tehnoloških inovacija, i onih koji obesmišljavaju ontologiju i prirodu igre, njenu magiju spontanost, lucidnost, intuitivnost i nepredvidivost igre koju, pokazalo se, može obesmisliti senzor ugrađen u fudbalsku loptu.
Tek, procesi automatizacije i tehno intervencije široko i duboko integrisani, ipak ne mogu do kraja biti linearno postavljeni.
Duh igre, ne samo kao sportski fenomen, već kao civilizacijsko - kulturološka dimenzija samo - potvrde čovjeka, mora imati održivi balans između jasnih pravila i duha slobode igre, koja ne može biti oktroisana perifernim, senzorskim nano titrajima laboratorijskih mikroskopa, pod čijim uvećalima se ne vidi ono najbitnije - igra i u njoj čovjek. Kako na terenu, tako i emocijama na tribinama.
U konkretnom tematu - povodu, igra gubi tamo gdje čip za dlaku pobjeđuje.
Mr Željko Rutović
