Sve je više povoda da se tada i zapitam – šta se to učini od našeg junačkog, mudrog i slobodarskog naroda, koji je sve svoje neprijatelje rastjerivao na buljuke, pa da mu se tako olako, a skoro svakodnevno, podmeću razne budalaštine, i to počev od lažne i nametnute istorije, pa sve dotle da mu se olako uništavaju prirodne ljepote kojima je bogato i izdašno darovan.
Tako, eto, između ostalog, rijeke mu nemilosrdno okivaju, uništavajući njihova vjekovna korita, a istinske planinske biserne dragulje stavljaju u cijevi, a sve zarad bogaćenja. Šume su poprilično iskasapljene, zbog istih pobuda, a o posleratnoj industrijalizaciji, koja nikakvog dobra nije donijela, sem određenoj grupi, a koja je po temelju uništila selo, izlišno je i napominjati...
Prostor cjelokupne Crne Gore je raj na zemlji, upravo kao da ga je slikao neki vanvremenski slikar, gdje i kamen i stijene, pored zelenila i vode, imaju svoju čudesnu i nestvarnu ljepotu...
Ataci na prekrasnu beransku dolinu, sastavni dio te ljepote i krasote, nažalost, nikako da prestanu, i neprestano joj se nanosi šteta. Međutim, ono što je za nevjericu, ona sve to trpi i pokušava da kako tako sačuva svoj sjaj i raskoš...
Upravo zbog toga osjećam potrebu da na vrijeme ukažem na mogućnost još jednog nemilosrdnog napada na nju, i to na lijevu stranu Lima, na njen podbjelasički dio, i to na potezu od Vinicke, pa preko Buča, Lušca, Doca, do Beransela i Zaostra, u vidu izgradnje trase autoputa Bar-Boljare. Naravno, to nikako ne znači da nijesam pristalica dobre putne mreže, pa i autoputa, taman posla, ali samo da se postavi i izgradi onamo gdje ne nanosi štetu i ne uništava okruženje.
Izgradnja autoputa preko zapadne komore srca beranske doline, značila bi i potpuno njeno odumiranje, jer sam siguran da niko od onih koji bi putovali njime od, za sada, Podgorice, pa do same granice, ne bi svraćao u nju, sa izuzetkom domaćeg življa. To bi značilo i gašenje turizma, uz potpuno smanjenje zanimanja za prelijepi beranski kraj, a, vjerovatno, i dalje raseljavanje njegovog stanovništva!
Nedavno saopštena udarna televizijska, štampana i elektronska vijest da stanovnici Buča, Lušca i Doca ne treba da brinu, da neće biti iseljavanja i da će imati mir, jer će trasa autoputa proći iznad tih naselja, ravna je nekom istupu u nekoj avangradnoj komediji, ali u kojoj su ruganje i sprdačina ispred šale i smijeha.
A, evo i zbog čega – prilikom moguće izgradnje autoputa iznad tih prigradskih naselja i sela, koja bi trajala najmanje šest ili sedam godina, njihovi stanovnici ne bi mogli uopšte da budu mirni, jer bi svakodnevno slušali eksplozije od miniranja! Pored toga, svi postojeći putevi u njima bili bi neprestano opterećeni, i na ivici potpunog uništenja, uz nesnosnu buku i tandrkanje kamiona, kao i raznih građevinskih mašina. Kao posljedica čestog miniranja, kamenje različitog oblika i veličine i obilna prašina, prekrili bi divna polja, livade, kao usjeve i bašte, uz moguće uništenje arheoloških nalaza i ostataka.
I niko ni da spomene – sa tih padina Bjelasice, koje obuhvataju i spomenute naseobine, a koje su predviđene za gradnju auto-puta, slijevaju se ponajbolje pitke vode u svijetu, dolje ka Limu, o čemu svjedoče izvori i brojni bunari. Presijecanjem te vodene žice koja vjekovima otiče nanijela bi se ogromna šteta, naročito u vrijeme kad svijet sve više oskudijeva u snadbijevanju pijaćom vodom. Niko, takođe, ne napominje da je Gnjionik u Docu, a preko kojeg je zamišljeno da vodi trasa, u stvari veliko prirodno skladiše pitke vode. O neposrednoj blizini starostavnog manastira Đurđevi Stupovi, koji je za naš narod znatno veće bogatstvo od autoputa, ne bih ništa napominjao. Da li se neko zapita šta bi se, između ostalog, desilo sa manastirskim vrelom, čiju vodu ubrajaju među najbolje u svijetu, a koja pristiže s Bjelasice kroz utrobu Lušca i Doca, u slučaju takvog rganja i tumbanja onog što je svojina prirode...?
Da li je potrebno naglasiti – pa kakav bi to bio život uz neprestanu buku, uz stalne izduvne štetne gasove iz vozila, a upravo sa te strane u beranski kraj pristiže zdravi planinski vazduh?
Ako se tome dodaju i već dosadni nasrtaji na nekadašnju aerodromsku pistu, koja se nalazi u blizini, uz već okončano bušenje tla bez pitanja, a da se navodno nanovo oživi, i da se tako i lako i olako izgubi, i to trajno, dio naše vjekovne teritorije, uz mogućnost pretvaranja i u NATO prćiju, uz mogući sasvim neometeni pregon opasnih materija i još ponečeg, to bi bio kraj za one koji su izabrali taj predio za svoje bitisanje, jer bi bili okupirani i sa istočne i sa zapadne strane, u središtu buke i neprestane svakodnevne opasnosti...
Zbog svega toga neophodna su dva moguća rješenja, što se tiče autoputa, a protiv obnove aerodroma sam napisao više članaka i kolumni, ako sam imao kome, a to sam i spomenuo i pojasnio i u mojem dokumentarnom filmu ,,Berane, varoš bez mane“, u trajanju od 35 minuta, koji sam snimio sa snimateljem i montažerom Dejanom Mutavdžićem iz Beograda!
Jedno je – njegovu trasu treba usmjeriti potpuno na desnu stranu Lima, kroz nenaseljeni dio, sve do granice sa Srbijom, što je i najkraća odrednica tog dijela puta.
Drugo je - umjesto autoputa, od postojeće putne mreže kroz beransku dolinu mogla bi se dograditi samo ,,brza cesta“, sa nekoliko kružnih tokova, koja bi se uklopila u autoputni pravac sa obje strane, tako da bi vozači i putnici i dalje svraćali u Berane.
U suprotnom zbiće se ono već poznato – svi prolaze, ali niko ne svraća!
Milija Pajković
Foto: Milija Pajković
