Bijeg iz prazne svakodnevice

Živimo u vremenu koje slavi svako uživanje, kad se preko noći rađaju lokalni i svjetski heroji. Kad je svako svakom rival u utakmici za slavom, bogatstvom, ugledom.

Realnost savremenog života je nadrealna, opsjednuta izobiljem, ekskluzivnošću, vječnim životom. Lako se prelazi preko važnih stvari, prebrzo se živi, još brže zaboravlja. Nikome ništa nije po volji.

Nervozno se mijenjaju mjesta i uloge u pokušaju da se pronađe sklad i uravnoteženost. Svuda oko nas velika buka i žagor, a rijetko gdje tihe i blage riječi, koje su uvijek imale svoj značaj i vrijednost. U takvim okolnostima, ljudi traže utjehu u svakoj, a pogotovu u kolektivnim zabavama i ludostima. I baš otuda što se ovakve prilike ne ukazuju često, karneval  kao odomaćen i prepoznatljiv nizozemski lokalni sociokulturni fenomen, zaslužuje posebnu pažnju.

Karneval, vječita tajna igra pod maskama, plesa, traganja, zanosa, zavođenja; izlazak iz okvira svakodnevnice, kada čovjek, makar na trenutak, zaštićen maskom i odorom koju nosi, može biti neko drugi. To svojevrsno ludovanje i maskiranje pruža mogućnost čovjeku da sebe vidi u nekom drugom izdanju, da bude neko drugi.

Jer, priznajući iskreno, svi imamo idole, uzore i omiljene figure. Zaštitni znak karnevala je maska. Kao sinonim zavjera, preljuba i spletki, ona je istovremeno i „čarobni štapić“ koji svakom omogućava da se zabavlja na način koji mu odgovara, rušeći, pri tom, mnoge granice tradicionalnog i dozvoljenog.

Uvijek nezadovoljan sobom, i razapet između svoga realnog Ja i onog još neotkrivenog ili neostvarenog, čovjek pokušava na razne načine da pobjegne iz sopstvene kože. Karneval pruža šansu onima koji nastoje da se izgube u takvim zabavama kako bi nakon toga pronašli sami sebe. U tom svojevrsnom ludovanju, ruše se svi mostovi koje trijezan na lažima gradi; to je romansa iza koje čuči ogoljeno, osujećeno i poharano biće.

Gdje god postoji ljudsko društvo, postoje i neobuzdane zabave, igre, performansi. Ljude privlače zajedničke proslave koje su stvorene da bi tijelom, duhom i glasom izrazili svu svoju složenost, različitost i ranjivost. Karneval u velikoj mjeri zavisi od kulture naroda, od načina na koji ljudi doživljavaju tu vrstu zabave, a koji se manifestuje, prije svega,  u njihovom temperamentu.

Sloboda koja je čovjeku potrebna zapravo je izvor oslobađanja od stega, kako zakonskih, tako i religioznih. A ono za čim čovjek najčešće žudi je predah, bijeg od uštogljenosti, trenutak u kojem se, makar nakratko, spajaju duša i tijelo, oslobođeni od nesigurnosti, kao čovjekovog stalnog pratioca. Karneval možemo poistovijetiti sa životom i životnom igrom kojoj treba dati apsolutnu moć nad surovom istinom i nemilosrdnom stvarnošću. Kroz svijet muzike, plesa, maski, kostima, veselje će ispuniti svaki kutak duše koja nastoji pobjeći iz svijeta prazne svakodnevnice.

Niko ne može tačno odrediti vrijeme nastanka karnevala, ali je jasno da se prvi tragovi javljaju u staroj Grčkoj, Egiptu, Veneciji. Etimologija riječi karneval nosi svoje značenje od latinske riječi carne + vale, što znači „zbogom mesu“. Prema drugom tumačenju, karneval je iskrivljena latinska riječ za brodska kola, carrus navalis, što bi bila referenca za tradicionalne parade tokom festivala. Kako god, karneval ima svoje pagansko značenje po kojem se, nošenjem strasnih maski, istjeruju zli duhovi zime i time otvaraju vrata dobrim duhovima ljeta. Iako se karneval spominje 1092. godine, prvi dokumentarni izvori nošenja maski u Veneciji potiču iz 13. vijeka.

Otuda ne čudi da su se prve srednjovjekovne proslave karnevala održavale upravo u gradovima Italije. Kada se na ovoj otvorenoj fešti stavi maska i počne zabava, nastaje svojevrsni povratak u srednjovjekovnu Veneciju, kada su se ljudi veselili na karnevalima i balovima, na kojima je sve bilo dozvoljeno, osim jednog – da se skine maska i otkrije identitet onoga koji je nosi. Venecijanske dame su ih nosile, koliko da bi sačuvale svoju skromnost, toliko da bi i odigrale svoju igru zavođenja.

Svojom paradom i maskenbalom, karneval u Veneciji, svake godine privlači mnogo posjetilaca. Venecija, sama po sebi izazovna i raskošna, u vrijeme karnevala prihvaćala je u svoj zagrljaj hiljade stranaca i turista, željnih da u gradu pod maskama dožive i uživaju u tradicionalnoj  zabavi.

Koliko god to neobično zvučalo, karneval je od davnina bio vjerski praznik kojim, tokom njegovog trajanja, započinje slavljenje katoličkog posta. Na ovaj način narod sebi dozvoljava izlazak iz okvira pristojnosti, svakodnevnice, obaveza, tmurnog života. U istoriji čovječanstva, različite religije imale su svoje karnevalske tradicije, kojih su se vjerno pridržavale i nijesu odstupale od pravila.

Nekad se  s razlgom pitam kako je moguće da je kruta katolička crkva bez inkvizicije prešla preko masovnog veselja, alkoholizma, podvala, prostačenja i seksualnosti koje eksplodiraju za vrijeme karnevala. Gledajući iz ove perspektive, očito da je crkva vodila računa o čistoj ljudskoj prirodi i logici: čovjek nije samo homo sapiens (čovjek razuma) i homo faber (čovjek rada), već i homo ludens (čovjek igre). U čovjekovoj je prirodi da se šali, igra, pjeva, pije, ali i da vodi ljubav, što se u crkvenim krugovima smatra grijehom.

Kako bi razdoblje posta i apsolutne čistoće uopšte imalo svrhe, potrebno je ljudima dozvoliti sve ono što vjera zabranjuje. Tek nakon toga, vjernik je spreman na post kojim se treba odreći užitka i, svakako, pokajati se. Jer, kada je riječ o grijehu, onda ga tokom karnevala nikad ne manjka. Nije čudo da u danima fešte i karnevalske groznice mnogi parovi unaprijed prave dogovore do koje granice mogu ići u svojim slobodnim „podvizima“...

...To me itekako podsjeća na naše karnevale, pogotovo one u Kotoru i Herceg Novom. U svojoj tradiciji, a i danas, sačuvali su jaku simboliku narodne filozofije i duha našeg mentaliteta. Na jadranskoj obali, gdje se stari gradovi, poput Kotora i Herceg Novog, nižu kao biseri razasuti na plavetnilu zaliva, karneval nije samo običaj – on je most između prošlosti i sadašnjosti, smijeh koji se prenosi kroz vjekove. U srcu te tradicije kuca duh naroda koji je naučio da se i kroz suze i oluje može smijati, ispričati priča i poslati poruka.

Kotor, sa svojim uskim kaldrmisanim ulicama i zidinama koje su gledale na svjetove što su dolazili i odlazili, što mirišu na more i staro vino, svake godine postaje pozornica za spektakl koji je i teatralan i istinski ljudski. Između kamenih fasada što pamte šapat prošlih vijekova, zavijore se boje maski i čuje grmljavina bubnjeva. Lica nestaju pod slojevima boje, krzna i perja, a iz njih izbijaju osmijesi – sloboda u svom najjednostavnijem obliku. Karneval u Kotoru čuva staru, gotovo mitsku praksu „drmača“ – spoj igre i rituala, gdje se granice između svetog i profanog brišu u plesu, poviku i zvuku. Glasna muzika i zvižduci razbijaju jadranski zrak, miješajući se sa mirisom mora i dimom baklji.

U toj buci rađaju se nove priče, stare legende oživljavaju, a svi zajedno plešu na rubu ozbiljnog i šašavog. Groteskne i dramatične maske podsjećaju na zlo i ludilo, ali i na hrabrost zajednice da mu se u lice nasmije. Na kraju večeri, dok se u zraku širi miris sagorjelog drveta i pepela, spaljuje se „Pust“ – simbol zime i svega teškog, otpuštanje bola i priprema za novi početak.

...Od grada do grada, od sela do sela, karneval ima svoja pravila, protokole i određene zakone. Kod nas je pravilo da u paru idu princ i ađutant, dok su princeza i žena ađutanta pratilje. One nemaju, ukoliko ne žele, oficijelnu obavezu nastupa prije i tokom karnevala. Ali, mene nijesu mogli vezati; nije bilo opcije nepojavljivanja, jer odrasla sam u okruženju gdje su muzika i pjesma simbol ljubavi, slobode, druženja, igre... Zapravo, to možemo nazvati i nekim kulturnim uzdizanjem.

Muzika i pjesma su samo pokazatelj da čovjek bez toga ne može, čak i u situaciji kada je brižan ili u problemima. Veselje uz muziku je eliksir i lijek za dušu. U stvari, najljepše ljubavne pjesme, sevdalinke, naše starogradske pjesme napisane su iz duše koja pati, koja voli, koja čezne i žali. Naša česta okupljanja u krugovima familije, prijatelja, komšija, završavala su se pjesmom i igrom, jer nam nijesu bile potrebne neke posebne prilike za pjesmu, igru, radost i kolektivno veselje. Od običnog posijela, obične kafe, do svadbe, dijelili smo radost, ljepotu, sreću, ljubav.

To je na neki način bio i kompliment, kako onima koji su bili gosti, tako i domaćinu. To je gest kojim jedni drugima iskazuju da je posjeta na obostranu radost, da je neko dobrodošao, da žele veče provesti u veselju. I, ne samo to. Sjećam se momenata kada sam još bila dijete – vraćajući se odnekud svojoj kući sa tatom i mamom, otac Rasim i ja išli smo ulicom zagrljeni pjevajući. O tome i danas pričaju naši prijatelji i poznanici iz grada.

Doduše, oni koji su me znali i imali priliku da čuju moje pjevačke kvalitete, kažu da me nije baš lijepo slušati. Dakle, da je bilo do mene i da su mi dozvolili, stala bih ispred Joopa i sama napravila feštu onako kako ja znam. No, nije mi moglo bit’...

Prvi dan karnevala u našem gradu počinje svečanom povorkom. Očekivano, karnevalske povorke neraskidivo su povezane sa karnevalom. Zapravo, nema karnevala bez povorki. Pojavljuju se u svim oblicima i veličinama: od velikih do malih, od prekrasnih kola do grupa koje trče za vojnim kamionima; od traktora s ravnim kolicima, do zaprežnih kola i bicikla.

Svako na svoj  način izražava maštovitu kreativnost u povorci. Ljudi u grupama, većim, manjim, po dvoje, pojedinci. I svako nosi poruku princu. Jedno veliko šarenilo; nastup vrijedan pažnje i komplimenta.

Počinje karnevalski defile: svečana muzika, lijepo ukrašena kola, kao i ljudi koji hodaju oko kola. Najčešće idu u formi jedni s drugima, kao znak raspoznavanja, tj. pripadanja. Učesnici, kao i karnavalske povorke, vrlo su pažljivi u odabiru svojih kostima i maski. Neovisno što su iz godine u godinu akteri ove manifestacije, svako nastoji da iznenadi publiku svojim novim izgledom.

Posebna pažnja poklanja se detaljima kostimografije: dodacima, nakitu, usklađivanju uzoraka na kostimima, maskama... Pripreme uglavnom počinju već u oktobru odabirom ideje za kostime, a onda i odgovarajućeg materijala. Oni vještiji i kreativniji nalaze posebne tkanine i modele u kojima će što bolje i autentičnije istaknuti svoj karakter, trenutno rasploženje, neko svoje drugo ja, nešto što je trenutno u trendu. Pripreme se najčešce vrše u nekoj kancelariji, koju firma izdvoji za takvu namjenu (u večernjim satima), ili u kućnoj atmosferi sa prijateljima. U svakom slučaju, nastoji se ispoštovati karnevalska tradicija.

Osim neobičnih i interesantnih lutki različitih konstrukcija i šarenila, učesnici karnevalske povorke imaju svoj šaljivi slogan, ili ironično-sarkastičnu sentencu koja se može povezati sa aktuelnim događajima, kako u regionu, tako i u zemlji. Uobičajeno je da se tokom karnevala na ironično-podrugljiv način ismijava vladajuća ili lokalna vlast, jednako i koliko i sam princ. Sve je dozvoljeno, i sve je moguće.

Opisat ću još jednu sretnu zgodu. Prijateljica Linda i ja smo odlučile da učestvujemo u povorci. Vukli smo manju prikolicu u kojoj su smještena njena djeca, sa dosta bombona, koje smo u završnici bacali na posmatrače. U mom stilu i kreaciji pripreme za povorku, imala sam jedan zanimljiv slogan koji smo nosile okačene oko vrata.

Obučena kao princeza, plave haljine sa perikom plavuše, tadašnje princeze, današnje kraljice Maxime (takođe strankinja, Argentinka), nosila sam, koliko istinit toliko i provokativan, slogan - wie had ooit gedacht, allochtoontje aan de macht, ili u prijevodu: Ko je mogao očekivati da će stranac biti na vlasti. Nestrpljivo sam očekivala reakcije prisutnih. Oduševila me je njihova iskrenost. Jedni su me podržavali osmijehom i uzvicima, drugi radikalno uzvikivali: „To se neće nikada dogoditi“.

Priznajem, više mi se svidjela njihova odbrana ponosa koju, iz svojih skromnih razloga, nikada posebno ne ističu. Ali, u tom trenutku se pojavio zdravi patriotizam. Lijepo je bilo vidjeti različite reakcije, utisnute u mimiku ili glasno izgovorene riječi, bilo da su tumačene kao humor, duhovitost, neodobravanje, ljutnja, ili moja smjelost. Primijetila sam i nešto što ranije, možda, nikad nijesam. Ovaj narod lijepim, neposrednim i pristojnim načinom, ne ističući posebnost pripadanja svojoj naciji i državi, jako drži do svoje tradicije i svoje autentičnosti.

Otvoreni i druželjubivi prema svakome ko ne remeti njihov mir, spokojstvo i slobodu, ovaj narod i nema nekog posebnog razloga za samoisticanje u bilo kojem obliku. Skromnost je velika vrlina ove zemlje. Oni koji me znaju i koji su me prepoznali, kratkim uzvikom i divnim osmijehom su dobacili: „Tipično u njenom stilu!“. Kako god, hodala sam ponosna, nasmijana i sretna da sam dio tog naroda, te tradicije, da sam uspjela izazvati reakciju. Za one koji me nijesu prepoznali, a možda i zamjerili, maska me je spasila. Konačno, pod maskom se lakše živi...

...Naši karnevali nijesu savršeni, ali su puni života, truda i duha zajedništva. Oni su ogledalo naroda koji kroz tradiciju, bunt i radost čuva svoje korijene – baš kao što čuvamo sjećanja, običaje i priče koje nas grade.

Za razliku od Nizozemske, gdje karneval traje pet dana u znaku raskalašenog ludila, na našim prostorima on živi duže – često cijelu sedmicu ili više. To nije samo pijanstvo i razuzdana zabava, već mozaik starih običaja i novih izraza. Alkohol jeste prisutan, ali nikada u prvom planu. Kod nas je karneval prije svega praznik identiteta i kulture: na ulicama se miješaju generacije, a svaki kostim, svaka maska i svaka pjesma nose svoju priču i svrhu. Nema bijega u pijanstvo, već je to oslobađanje kroz slavlje, kroz smijeh i poštovanje prema prošlosti, kao i prema ljudima koji je čuvaju.

Ta razlika govori mnogo o samim kulturama: dok se nizozemski karneval doživljava prvenstveno kao društveni ventil i raskalašena zabava, kod nas je on trenutak bliskosti sa dubokim korijenima, mjesto gdje se rađaju nove priče koje će sjutra postati dio folklora.

Karneval je i sve ono sto masa ne vidi, ono što se dešava iza kulisa. Onaj stari i izvorni dio koji je tijesno vezan za ovu tradiciju i ovaj narod. Za mene, kao stranca, karneval je bio samo parada pijanstva i razuzdanosti.

Ali, iskreno rečeno, želiš li razumjeti ovaj narod i ovaj oblik zabave i veselja, onda se moraš pridružiti ovom svijetu, uživati s njim, biti pijan. Jednostavno, prepustiti se veselju, i doživjeti neopisivi osjećaj emotivnog, energetskog i blaženog zadovoljstva, meraka i zajedništva. Koliko god bili pod dejstvom alkohola, ovaj svijet ne poznaje neprijateljsku atmosferu, ružne riječi, ne zna za netrpeljivost.

Ovdje je i u pijanstvu presudna lijepa riječ opraštanja, koja rješava svako nerazumijevanje. Neće se čuti povišen ili glas protesta ukoliko treba duže čekati u redu za piće, za hranu, za upotrebu toaleta. Ne, oni čekaju uredno, uz veselo dobacivanje, uz igru i ples dok ne stignu do željenog mjesta. Ovom miroljubivom narodu ništa ne može pokvariti atmosferu. Dakle, sve što vam treba za ovu neobičnu manifestaciju jeste: da se lijepo dotjerate, opustite, da prihvatite tradiciju i manire karnevala, da se lijepo zabavite i u svemu uživate.

Vjerujte, ukoliko se izdignete preko tog figurativnog praga i pitanja – što je ovo, što se dešava sa ovim čudnim i „sumanutim“ ljudima, onda ćete shvatiti da je karnevalska zabava zaista jedan od najboljih načina za potpuno opuštanje. Ukoliko to ne učinite, tada nikad, ali nikad nećete shvatiti ovaj narod. I još nešto: nemojte se plašiti ako nikoga ne poznajete na ulici ili za barom. Dovoljno je da zajedno nazdravite i već ste poznanici, jer tu su svi samo zbog jedne stvari, a to je karneval, koji ima moć da svoje aktere na čudan način uvuče pod svoje okrilje.

On liči na stampedo koji budi usnule, nevine, grješne, zabludjele; otvara pojedincima široko tumačenje neke druge stvarnosti. Ono zbog čega se karneval razlikuje od svake slične manifestacije jeste činjenica da je na ovoj ludoj zabavi svako poželjan i prihvatljiv onako kako želi, sa svim svojim manama i vrlinama: s pjegama ili bez njih, plavi i tamni, crni, žuti i bijeli, bogati i siromašni, ugledni i prosjaci... U trenucima slavlja, svi su jednaki i ravnopravni.

A zar ne bismo mogli to isto reći i za naše karnevale, pogotovo onaj u Herceg Novom? U njegovim čarolijama prisustvovala sam nekoliko puta uživo. Taj trenutak duševnog zajedništva traje zadugo u našoj svijesti, zapravo, on je nezaboravan. Pojavi se i obasipa nas svojom svjetlošću kao kometa. Ali, za razliku od nje, on traje, postaje dio našeg iskustva i dragocjenog saznanja.

Saznanja o čemu? O tome da čovjeku treba veoma malo da bi imao mnogo. Snovidna atmosfera svakog karnevala, pa i našeg, u Kotoru, Herceg Novom i drugima, je podsticajna, olakšavajuća, koja neutrališe svaku tjeskobu, sa bilo koje strane da dolazi. To su trenuci, ali njihovo djejstvo, srećom, traje mnogo duže i stabilnije nego što možemo i zamisliti. Oni su živa tradicija, bunt i smijeh kroz vjekove. Takvo osjećanje prati me i kad sam u Nizozemskoj.         

Ono sto sam naučila, za sve ove godine boravka u ovoj lijepoj zemlji, među ovim dragim ljudima, jeste da ovaj svijet jako drži do svoje tradicije, da je ponosan na ono što jeste, iako to posebno ne ističe i ne glorifikuje. Pored toga što je karneval prerastao u „proizvodnju“ zabave, on je danas uvučen u uobičajeni tradicijsko-urbani folklor.

U Nizozemskoj je postao dominantna tema i priča, koja, priznajem, na pomalo opominjući način oslikava sve poznate karakteristike savremenog društva, u kojem niko nije zadovoljan svojim životom. Svako misli da bi mogao da živi onako kako želi. Upravo zbog te činjenice, karneval je nešto posebno, izuzetno i autentično. On je istovremeno i lokalni, ali i širi društveni fenomen. Kao takav fenomen, karneval živi da traje, prilagođavajući se vremenu i ljudima.

Mevlija Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena Nizozemska”