Daleki jedan starac trune sad pod zemljom u gnjilopotočkom groblju ispod Trešnjevika, tu pod jednom divljom trešnjom zapadno i nešto gore. Na njegovom grobu, uraslom u sitnu gnjilopotočku travu, u zvonič i poneku ćumpicu sjeruše.

Kažu mi: „Piši o Amsterdamu.“ Ali, kako pisati o ljubavi, kada se o ljubavi šuti kao o najljepšoj tajni koju samo srce razumije? Neke se ljubavi ne izgovaraju naglas. One ostaju u nama, bilo da su naš ponos ili naš grijeh. A Amsterdam, on pripada toj tajni.

Smrkavalo se. U strani povrh nas pojaviše se osvjetljenja na prozorima raštrkanih seoskih kuća, kojih se konture jedva nazirahu u prvom sumraku, i u voćnjacima, koji su ih pritijesnili sa svih strana.

Aerodromom, koji je nastao onamo gdje nikada i nije trebao da nastane, na dolačkim, lužačkim i pečičkim opljačkanim  poljima, livadama i njivama, na koje je dovedena i voda iz Bistrice za plavljenje, a koje su prehranjivale porodice iz tih naselja,  poslednjih godina njegovog postojanja raspolagala je vojska naše ondašnje države. 

drvena čizma nizozemske duše

„Svi se mi moramo vratiti zavičaju“-rekao je jednom jedan veliki pjesnik. A svaki zavičaj je na neki svoj način mio, nečim obilježen, za srce prirastao.

Dok su tulipani u Amsterdamu postali simbol tržišta, razglednica i uređenog savršenstva, moji prvi tulipani rasli su daleko od svega toga, u avliji gdje je ljubav bila duboka, čista i postojana. Cvjetali su i u našem dvorištu.