Ovo nije osvrt o šestoj tituli osvojenoj na Vimbldonu. Ni o Đokovićevom 20 grend slem peharu. Ni o broju nedjelja koje je proveo na prvoj poziciji ATP liste. Ni o njegovom pozitivnom skoru u međusobnim duelima sa najvećim rivalima: Rodžerom Federerom i Rafaelom Nadalom. Ovo su redovi posvećeni ČOVJEKU poniklom na prostoru ovog regiona, kako prostor bivše Jugoslavije, ružno, oslovljavaju oni koji pripadaju sloju koji sebe naziva džet setom i koji su oličenje uspjeha krupnog kapitala.

Ovo je tekst posvećen borbi čovjeka- Balkanca, kako bi neki od nas koji pripadaju „običnom puku“, kazali za sebe, da dokaže drugima da vrijedi bar onoliko, koliko vrijede oni koji pripadaju takozvanom džet setu. Kojima je programirano mjesto da budu „najveći“. I da budu oličenje spektakla. Ovo je osvrt na Novaka Đokovića. Na njegovu brobu sa onima i protiv onih koji ogromnim novcem „stvaraju“ najveće.

Kada je u ovom mediju jedan od saradnika 2017. godine napisao da je Novak Đoković najveći teniser u istoriji tog sporta, potpisnik ovih redova je bio sumnjičav. Bilo je to u periodu nakon Đokovićevog prvog osvojenog Roland Garosa, kada se nalazio u periodu krize igre i rezultata koje je od njega očekivala javnost. I pogriješio sam.

Već tada je Đoković bio najveći! Jer je za protivnike imao ne samo igrače sa druge strane mreže, već i kompletnu industriju koja stoji iza tenisa, inače sporta koji je izabran od strane kapitala da se njim bave samo „izabrani“. I da oni priređuju spektakl. Protiv njega su, skoro uvijek, i pune tribine terena na kojima se održavaju teniski turniri.

A, to su, kako teniseri, tako i gledaoci, opet, oni koji pripadaju „spektaklu“ i džet setu. I sve ih je Đoković, voljom, znanjem, inatom, ali i kulturom i dostojanstvom, pobjeđivao i pobijedio.

Danas, kada se po broju grend slem pehara izjednačio sa „izabranima“, Federerom i Nadalom, kada je bolji od njih u međusobnim duelima, kada je igrač sa najvećim brojem nadjelja na prvom mjestu na ATP listi, jedini osvajač svih masters turnira... pojava i rezultati Đokovića se mogu uporediti samo sa pojavom još dva sportska velikana. Dijegom Armandom Maradonom i Kasijus Klejom- Mohamedom Alijem!

U nizu velikih rola, Maradoninu karijeru obilježila je jedna fudbalska utakmica, Argentina- Engleska, 1986. godine, na Svjetskom prvenstvu odigranom u Meksiku, nepunih pet godina nakon rata zbog Foklandskih ostrva između te dvije države. 

U javnosti obje zemlje, ta utakmica je predstavljala „nastavak“ rata, samo drugim sredstvima, fudbalskom loptom umjesto puškama, sirotinje rasle po favelama Buenos Airesa i predstavnika krupnog kapitala skoncentrisanog na Londonskoj berzi.

Zahvaljujući postignutom najljepšem golu XX vijeka, a još više golu koji koji je dobio ime „Božja ruka“, koje je dao jedan od najvećih fudbalera svijeta, pobijedili su Argentinci. A Maradona je sa ta dva poteza, ovjekovječio sebe za sva vremena.

Poput Maradone, neke od sportskih rola i onih van njih, bokserska pojava Kasijusa Kleja 1960. godine i njegov trijumf na Olimpijskim igrama u Rimu, a onda njegov prelazak na islam, odbijanje da učestvuje u ratu u Vijetnamu i bokserski triler sa Džo Frejzerom, koji je svoj vrhunac doživio u Manili, do pojave Đokovića, predstavljali su obilježje još jedne velike sportske karijere.

Jer, odbijajući da se odazove na poziv za regrutaciju kako bi učestvovao u ratu u Vijetnamu, Ali je to obrazložio uvjerenjem „da je ovo vrijeme i doba kada takvo zlo mora da prestane“.

„Nemam problema sa Vijetnamcima. Oni me nikad nijesu nazvali crnčugom. Neću da putujem 16.000 kilometara da bih pomogao u ubijanju i paljenju drugih ljudi samo da bih pomogao dominaciju belih robovlasnika nad tamnim ljudima širom svijeta“, kazao je tada Ali.

I službenim rezultatom izgubio titulu, koju je kasnije, pobjedom u ringu, vratio u svoje vlasništvo. Zaradio je tada i višegodišnju zabranu bavljenja boksom. Ipak, tim gestom Ali je postao junak „običnih ljudi“. I junak najširih narodnih slojeva u svijetu.

Od tada, od Alija 70- tih i Maradone 80- tih godina pršlog vijeka, bez obzira na plejadu velikih, vrhunskih sportista, sve do pojave Đokovića u tenisu, više nije bilo takvih primjera iz svijeta sporta. Ni sudara između onih koji su, makar u javnosti, predstavljali građane malih, siromašnih zemalja i sportista koji su predstavljali oličenje „izabranih zemalja“ i krupnog kapitala.

A, onda je u finalu US Open teniskog turniru, 2011. godine, pri meč lopti Rodžera Federera, sijevnuo jedan forhend njegovog protivnika iz Srbije, koji je, osim što je donio rezultatski preokret, pokazao svijetu moć hrabrosti, inspiracije i dostajanstva „malih“ u duelima sa predstavnicima ogromnog kapitala.

Ponovilo se nešto slično i na Vimbldonu 2019. godine, kada je, ponovo, Đoković, boreći se protiv „izabranog“ spasao meč lopte Federera i pobijedio ga pred skoro 15.000 gledalaca. Treba li podsjećati, koji su u ogromnoj većini nekulturno, poput navijača na fudbalskim utakmicama, navijali protiv njega.

Između ta dva pomenuta detalja iz istorijskih mečeva dva velika protivnika- Đokovića i Federera, u tih osam godina, čini se, staje i teniska istorijska prekretnica. I svi razlozi, zbog kojih je, Novak Đoković najveći teniser svih vremena. Ostvarene pobjede i titule osvojene nakon toga, služe samo kao statistička potvrda Đokovićeve takmičarske veličine i neprikosnovenosti na terenu.

Jer, kao sinonim „običnih ljudi“, sirotinje iz favela Buenos Airesa i Rio de Ženeira, „arapskih četvrti“ Pariza i Londona“, azilantskih naselja Rima i Atine, predgrađa Moskve i Nju Delhija, građana Beograda, Podgorice, Sarajeva, Zagreba... Đoković se, pored velikana teniskog sporta, borio i protiv „probranih“ na tribinama teniskih terena i onih koji rukovode i finansiraju „bijeli sport“.

Mada se bavi izuzetno skupim sportom, predviđenim za elitu, zahvaljujući čemu je zaradio milione eura, Đoković je svojim ponašanjem i prkosom, postao problem jer, izgleda, nije se prodao.

Rođen u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslavije, tenisom je počeo da se bavi u bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, karijeru je započeo u bivšoj Državnoj zajednici Srbija i Crna Gora, slavu i titulu najboljeg na svijetu je osvojio kao državljanin Srbije. I kao rado viđen gost ogromne većine građana država „regiona“, nastalih raspadom nekada zajedničke nam zemlje.

Svoju nacionalnu crtu, možda upravo i iz inata onima koji ga milionima nijesu kupili, Đoković je, vjerovatno, i sa dozom prevelikog ponosa, isticao. I upravo tada, u vrijeme kada je ostvario najveće sportske uspjehe, u pomenutih osam godina, dok je vodio „ratove“ na terenu sa svojim velikim rivalima, a posebno onima koji se nalaze na tribinama tih teniskih zdanja, ističući sopstveni ponos, ušao je u rat sa onima koji svojim kapitalom određuju ko će vladati teniskim arenama.

I, dok su mu „probrani“ zviždali na US openu, Đoković je 2015. godine pozivao na pomoć i donirao svoj novac za oporavak poplavljenih područja u Srbiji, BiH i Hrvatskoj! Dok su sa tribina na Australian openu navijali za njegove protivnike,  Đoković se borio za povoljniji status slabije plaćenih tenisera, a na štetu onih najboljih, među kojima se i sam nalazi.

Dok su na Rolan Garosu prisutni slali ovacije prema Nadalu i skandirali protiv njega, Đoković je osnivao Humanitarnu organizaciju kojom je pomagao Srbiji i građanima sa prostora bivše SFRJ. Dok su mu zviždali na Vimbldonu, Đoković je ulagao milione eura u kupovinu respiratora koji su nedostajali bolnicama u Italiji za liječenje oboljelih od korona virusa. I ćutao o tome!

Dok  se širio novi talas nacionalizma, kako na prostoru bivše SFRJ, tako i u čitavoj Evropi, Đoković je javno poručivao da na Svjetskom fudbalskom prvenstvu u Rusiji navija za reprezentaciju Hrvatske.

Zato je Đoković najveći u istoriji tenisa. I zato što je pored novca i sportske slave koju ima, ostao samo čovjek. Čovjek sa emocijama. Koje ne krije. Ni na terenu, ni van njega.

U njegovom slučaju, stvar nije u titulama i brojevima. U statistici. Ili, ne, makar, samo u njima. Đoković je najveći teniser, jer je izdržao sve pritiske! I jer je ostao svoj. U tome je njegova veličina: što je na terenu, tribinama, u medijima, izdržao ono, što se činilo nemoguće izdržati.

Mada je medijski i ne samo medijski, satanizovan, ponižavan, pljuvan, Đoković je sve izdržao. I manifestujući kulturu i ponos, dodatno izdigao sebe. I postao veći od svih svojih titula i rekorda zajedno!

Zato je i postao najveći teniser u istoriji bijelog sporta!

Saša Radunović