Ratni zločinac Radovan Karadžić, porjeklom sa Durmitora iz Crne Gore, osuđen je za najgnusnije zločine protiv čovječnosti uključujući i genocid u Srebrenici. Ako ništa više, to je dovoljan razlog i opravdanje za usvajanje Rezolucije u Parlamentu Crne Gore, kojom je osuđen taj isti genocid i njegovi počinitelji.
Crna Gora, kao demokratska i evropski orjentisana država je i tim činom potvrdila svoj civilizacijski stav, te sa građana Crne Gore skinula teret u kojem su učestvovale osobe poput Karadžića. Vladajuća većina je podjeljena i precizno su obilježeni negatori genocida i sljedbenici pogubne ideologije sa Durmitora.
Sve vrijeme nakon uspostavljanja nezavisnosti Crne Gore parlamentarna većina pod liderstvom DPS-a, uz podršku partija Bošnjaka, Albanaca i Hrvata, vodila je državu ka euroatlanskim integracijama i uspješno je uvela u NATO. Tokom tog perioda u dijelu opozicionih partija, živjelo je djelo i lik Radovana Karadžića. Srećom da ta ideologija nije mogla dominirati crnogorskom političkom scenom dugo godina dok su trajale reforme.
Nažalost, spletom mnogih okolnosti, pod rukovodstvom Amfilohija Radovića, ta politika je uspjela napraviti minimalnu prevagu na posljednjim izborima 2020. godine i uz neobjašnjivu podršku određenih manjih stranaka preuzeti većinu u Parlamentu Crne Gore. Iako su tvrdili da su proevropska vlada, na prvom pravom ispitu vladajuća koalicija se ideološki raspala.
Ono što je nama Bošnjacima bilo oduvijek jasno, sada je postalo jasno i svim dobronamjernim građanima Crne Gore, a to je da je Karadžićevo djelo itekako živo i da može ugroziti euroatlansku budućnost Crne Gore i destabilizovati cijelo društvo. Radovan Karadžić je heroj za većinu svog naroda jer je, prema njihom ubjeđenju, postigao ono što je imperativ, ušao je u guslarske pjesme kojim se opjevavaju njegova zlodjela.
Stiče se utisak da je to vrhunac slave i uspjeha srpskog političara tog profila. Hiljade mrtvih, silovanih, poklanih i masakriranih njegovim naredbama, nisu dovoljni za odricanje od takve ličnosti. Naprotiv, ta djela se brane i smatraju herojstvom. Ipak, Crna Gora je digla glas i odrekla se zvanično takvog nametanja naslijeđa. Karadžić je trajno smješten na smetljište istorije od zvaničnih organa, dok je u guslama primitivaca ostao da živi.
Na drugom kraju crnogorske granice, u Bosni i Hercegovini, njegov veliki poštovalac je aktuelni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik. Svesrdno braneći lik i djelo Karadžića, Dodik je ušao u direktan politički sukob sa cijelom međunarodnom zajednicom i zvaničnim Sarajevom. Dodik ne bira riječi kako bi ponizio Bošnjake, i mnoge pojedince iz vlastitog i drugih naroda koji su njegovi neistomišljenici.
Dodik je ušao u direktan sukob i sa predsjednikom Crne Gore jer nije dao saglasnost za njegovu posjetu Bosni i Hercegovini. Njega nikada nisu ni vodili opšti interesi prilikom donošenja odluka, nego samo hir i primitivizam na kojem počiva njegova karijera.
Mnogi Dodikovi potezi ne mogu biti provučeni kroz bilo kakvu analizu da bi postali jasni ili da bi se moglo naći razumno opravdanje. Jedino što preostaje jeste zaključak da Dodik želi svoju smjenu od međunarodne zajednice i da na taj način uđe u istoriju svog naroda. U tom slučaju, on je uvjeren, da bi završio kao heroj, a ne gubitnik koji je poražen na izborima zbog ekonomskog i političkog uništenja entiteta i naroda iz kojeg dolazi.
Postoji i drugi način okončanja karijere, a to je hapšenje zbog potencijalnih kriminalnih radnji na kojima se, kako mnogi oponenti iz RS-a tvrde, obogatio. Nijedan od ta dva načina nije dobar za njega, zato, mnogi smatraju da Dodik izaziva svoju smjenu.
I da, na kraju jako važno, Dodik također želi ući u guslarske pjesme, jer to je vrhunac uspjeha za “heroje” poput onih koje on svesrdno brani.
Erol Ramusović
Autor je predsjednik Skupštine Senata privrede EU u BiH i član Udruženja građana porijeklom iz Crne Gore u BiH
