Tačno godinu dana od kako je “vječita opozicija”, konačno, uspjela da svrgne s vlasti DPS i koalicije čije je okosnice činila ta partija, građani imaju malo razloga da slave. Monopoli i privilegije bivše vlasti nijesu razbijeni, već su ih umjesto jednih, naslijedili drugi.
Aktuelna vlast, parlamentarna i izvršna, nije prekinula s praksom partijskog zapošljavanja, trošenja resursa, nepotizma… ponašanja po kojem je bila prepoznata Demokratska partija socijalista.
Iz tog razloga, situacija kod građana je vrlo laka. I jednostavna. Jer, ovoj vladi više niko politički elementarno pismen ne vjeruje. Ministri aktuelne crnogorske Vlade su ljudi koji ništa nijesu naučili od Đukanovićevog poraza od prije godinu dana, niti iz pobjede koju su sebično prisvojili za sebe.
Ovu vladu je razorila funkcija, koja ih je nadrasla. Razorio ih je i osjećaj slobode koji ih je “strefio” poslije smrti onog kojeg su se jedino bojali. I koji je jedini i imao autoritet da ih sastavi ovakve kakvi jesu.
I zato imamo slabu, nejaku Vladu. Sa ogromnom koncetracijom moći i minimalnom podrškom poslanika u parlamentu.
Zato godinu dana nakon parlamentarnih izbora na kojima je DPS poražen, aktuelna vlast- parlamentarna većina i Vlada, liče na učesnike nekog rijaliti programa, u kojem iznose svoj prljav veš pred gledaocima, međusobno se pljuju i biju pred kamerama.
Vraćajući se unazad 365 dana i prisjećajući se datih obećanja od strane tri pobjedničke koalicije, građani mogu reći da su usvojene izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Tome se može dodati i povećanje minimalne zarade zaposlenih sa 222 na 250 eura, koje će se primjenjivati od prvog oktobra. Ispunjeno je i obećanje o vraćanju naknada za majke troje i više djece. No, da bi one imale primanja potrebne su i izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, ali i poseban akt koji bi predstavljao pravni osnov za isplatu naknada.
I to bi, otprilike, predstavljalo sve što se tiče ostvarenog, a obećanog. Malo? Vjerovatno. Ali je realno i očekivano. Od tri tako raznorodne liste, koje su uspjele da formiraju Vladu, više se, možda, i nije moglo očekivati.
Jer, nova vlast je naslijedila podijeljeno društvo, u kojem ni nakon godinu dana tenzije nijesu spuštene, a građani su podjeljeniji nego što je to bilo prošlog 30. avgusta.
O depolitizaciji javne uprave, ne treba ni trošiti riječi, jer se sve ključne pozicije po dubini dijeljene na osnovu partijskih kvota. Tako je umjesto smanjenja broj onih koji se nalaze na budžetu, došlo do porasta broja zaposlenih u administraciji.
A nakon priče o “podjeli po dubini” da “skoknemo” i do transparentnosti ove vlade. Koliko je bilo transparentnosti, najbolje se vidi što ni danas građanima nijesu poznati svi detalji zaduženja od 750 miliona eura, koje je realizovano nekoliko dana po izboru Vlade, a za koje je premijer Krivokapić kazao: “radili smo tajno, ali organizovano”.
Za godinu dana od ostvarene pobjede, aktuelna vlast nije uspjela da donese ni dva, možda i ključna zakona- o porijeklu imovine i lustraciji. Na predlogu zakona o porijeklu imovine se radi, dok zakona o lustraciji, izgleda, neće ni biti. Kako se govori, njime nijesu “oduševljeni” predstavnici nekih od najznačajnijih međunarodnih centara moći.
Godinu nakon izbora, nova vlast nije ispunila ni obećanje o unapređenju izbornog zakonodavstva. Jeste Ministarstvo unutrašnjih poslova pokrenulo izmjene zakona o registrima prebivališta i boravišta, koje su žestoko dočekale opozicija i dijaspora. Od tada, kao da je zamro rad i po tom pitanju.
Sve u svemu, sudbina, ako tako nešto postoji, se, izgleda, i onog “istorijskog” 30. avgusta, opet, poigrala sa nama. I svojom rukom, moguće sasvim slučajno, ove dovela na vlast. Sada im, namjerno a ne slučajno, pokazuje vrata. Ili, makar, rekonstrukciju.
U današnju Vladu Crne Gore ne vjeruju ni mnogi od onih građana koji su se iskreno molili Bogu da ovi nijesu onakvi kakvima su se pokazali. Da su drugačiji od onih prethodnih. Sad se veliki broj takvih kaje.
S druge strane, nakon izbora održanih prije godinu dana, formiranje bilo koje postizborne koalicije nije moglo garantovati stabilnost vlasti. Već tada se znalo, ko je želio da zna, da ideološki toliko različite partije o ključnim društvenim pitanjima, ne mogu imati veću političku stabilnost od postojeće.
Saša Radunović
