Javna crnogorska politika predstavlja samo fatamorganu. Pozicionu i opozicionu. Jer sve što se dešava u njoj predstavlja teror političara nad građanima. Čak i od onih sa najvećim funkcijama. Ipak, nakon posljednja dva dana straha od podignutih tenzija, građani Crne Gore mogu da odahnu. Jer, Milo Đukanović- predsjednik Crne Gore, nije, nakon ustoličenja mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru, „otišao u šumu da brani Crnu Goru, njenu čast i nezavisnost“. Ali je, zato, njegov savjetnik za bezbjednost „otišao“ u policiju. Zbog napada na službeno lice!

Dešavanja na Cetinju, posebno ona od subote, prijetila su da predstave Crnu Goru više kao neki geografski pojam i teritoriju, nego kao državu. Nesporno pravo građana da protestuju zloupotrijebljeno je toliko da je onemogućeno drugim građanima Crne Gore da se slobodno kreću državom.

Na primjer, da otputuju do Prestonice. I da prisustvuju, opet Ustavom garantovanom pravu na slobodu vjerskog okupljanja i izražavanja. Prevedeno na naš slučaj, onemogućavanju ustoličenja mitropolita Joanikija u sjedištu Mitropolije, u Cetinjskom manastiru.

Da apsurd bude veći, građani koji su protestovali, a posebno političke partije koje su ih podržale, a koje se predstavljaju kao iskreni zagovornici nezavisnosti države, nijesu marile za njen ugled, čast i elementarno funkcionisanje. Takvi, koji liče na ekstremne organizacije, i to ne prvi put, a iza kojih stoji danas desničarski DPS, bili su isključivi i prijetili da neće dozvoliti ustoličenje Joanikija.

A, oni koji prijete da će svečani, vjerski skup, koji je, inače, zagarantovan Ustavom, spriječiti nasiljem mogu se nazvati samo teroristima. Sa takvima ni jedna država ne pregovara. I zato je država Crna Gora, da bi bila država, a ne teritorija, morala da se ogluši o bezumne, a u javnosti tobož „pomiriteljski“ uvijene floskule tipa „da se ustoličenje obavi bilo gdje drugo, samo ne na Cetinju“.

Niko nije kazao, šta je to u pravnom smislu specifično Cetinje, da u njemu Ustav i zakoni ne vrijede isto kao na teritoriji čitave države. I zato je država morala da odreaguje.

Jer, da je pristala na to lažno pomirljivu ponudu, pristala bi država na nekakvu SAO-izaciju iz 90- tih  godina prošlog vijeka. Istina, u ovom slučaju bi to bila CAO-izacija. I to u prestonom Cetinju. Za koje, u ovom slučaju, ne bi važio Ustav.

Ko bi, u tom slučaju, sjutra mogao da omogući boravak nekom političaru, vjerskom licu, sportisti, ili naučniku, koji, na primjer, ne sviđa se nekome u Beranama, Rožajama, Ulcinju, Pljevljima ili Herceg Novom! I sa kojim argumentima? A, iritantnih uvijek ima. I gdje bi nas to sve dovelo?

Nije novost da u crnogorskoj politici svi lažu. Da mnogi kradu. Moguće da su neki spremni i da ubijaju! Samo da bi opstali na političkoj sceni i tako imali moć. Uz moć, novac se podrazumijeva. No, sigurno je da niko od tih političara nije spreman da pogine. Jer nemaju ideale. I zato od političara, tokom nemira na Cetinju, niko nije povrijeđen. Povrede su zadobili drugi. Oni koji su imali pravo da protestuju, ali ne i da ugrožavaju druge u njihovim pravima.

Zahvaljujući političarima, ugrožavali su ih. Ali ta, političarima tuđa djeca su zadobila povrede. Ona koja su imala i imaju ideal. Oni su povređivani. I policajci. Oni koji su imali naređenje. I oni su zadobijali povrede.

Uoči Joanikijevog ustoličenja u Cetinjskom manastiru, demagoškim nastupima u medijima javljali su se brojni. Od aktuelnih političara, pozicionih i opozicionih, preko državnih i partijskih funkcionera, do nekih skoro već zaboravljenih likova. Pa i potpunih anonimusa.

U toj galeriji opskurnih likova koji su iznosili „svoje mišljenje“ zašto do ustoličenja u Cetinjskom manastiru ne treba da dođe, bio je veliki broj ološi koja je u životu željela da postane novi Napoleon Bonaparta, a završava kao Al Kapone. Drugi dio takvih predstavljaju oni koji su životnu utakmicu započeli u ekipi čiji su igrači bili likovi iz filma „Kum“ a imaju ambiciju da postanu Josip Broz.

Zajedno, defilovala je revija političkih vampira koja je Crnu Goru gurala ka propasti. Do krvi. Kojom bi se takvi, politički vampiri, osladili. Napili bi se do posljednje kapi krvi. Naravno, tuđe.

U svom prvom obraćanju javnosti povodom događaja na Cetinju, Milo Đukanović- predsjednik Crne Gore, nastupio je kao predsjednik DPS-a. Umjesto da javnosti saopšti, šta će da preduzme protiv svog savjetnika za bezbjednost i bivšeg direktora policije, Đukanović nije ni pomenuo Veljovića, ali je, pored ostalog, kazao da je ovakvim ustoličenjem na gubitku Srpska pravoslavna crkva i da je do incidenata došlo usljed miješanja sa strane u unutrašnje stvari naše države. I za obje konstatacije je bio u pravu.

Bilo miješanja iz Srbije. I to direktnog. Nimalo skrivenog. Potpuno javno se u unutrašnje pitanje naše države miješao poslanik iz Srbije! Nenad Čanak! I ne samo da se miješao, već se Čanak sreo i sa predsjednikom na Cetinju. Ali ga on nije upozorio da se ne miješa u unutrašnje stvari Crne Gore. A u ovom slučaju, Čanak se miješao više i otvorenije, nego, na primjer, novinar Milomir Marić i njegova „Ćirilica“.

No, i to je u ovoj zemlji moguće. Da poslanik jedne države bude, makar verbalno, „komita“. Moguće je to ovdje. Kao što je moguće da u predvečerje ustoličenja Joanikija, Miodrag Živković- bivši lider Liberalnog saveza, po medijima, objavljuje „žalopojke“ za pokojnim arhiepiskopom Amfilohijem i njegovom, kako sada govori i piše, izgrađenom autonomijom crkve. A upravo su on, njegovi istomišljenici i oni koje je pozivao na protest, Amfilohija nazivali „Risto Sotona“!

Da je Crkva na gubitku, kako je kazao Đukanović, to nije sporno. Pitanje je samo, ko je i zašto želio da se to desi? Da li znamo koliko bi država bili na gubitku da do ustoličenja nije došlo? Makar i ovakvog. Gubitak bi bio mnogo veći. Jer bi u tom slučaju Crna Gora predstavljala imenicu neke teritorije, umjesto ime države.

Saša Radunović