Tokom studija u Beogradu, mnogi Beranci imali su običaj, ponajviše onda kad stegne mraz i razigra se nestašna košava, a kad razmine ispitni rok, da naveče zaigraju poker u toplim sobama Doma na Zvezdari, ,,Studenjaka“, ,,Lole“, ,,Karaburme“ i ostalih zdanja.
Poker je zasigurno kralj kartaške igre, a ako se igra onako iz zabave, u male sume, i sa pravim osobama, i to samo ponekada, nije štetan, a može i da razvija, između ostalog, i zapostavljena čula, kao i predosjećaj.
Inače, tajne pokera mnogi Beranci su savlađivali još kao djeca u velikom beranskom parku pored Lima, koji je pored širokih šljunkovitih staza imao i čarobni betonski krug na kojem su igrane i prvenstvene košarkaške utakmice, na kojem se loptalo, na kojem su pravljeni prvi slalomi na rolšuama i upražnjavale prve vožnje biciklom ,,ponijem“ i trotinetom. Svi tadašnji klinci, neumorni posjetioci parka i kruga, pomno su upijali poteze onih koji su odjednom postali momci i ,,pokeraši“, jer igrati, pa makar i tri- četiri partije u mladosti, značilo je i da si postao muško, a ne da si neki šonjo i cmizdravko.
Bilo je to vrijeme kad se smatralo da ako si se potukao, uradio nešto što ne može svako, recimo neke vježbe na vratilu, trapezu, podigao neki golemi teret, ako si iz prve preskočio najvisočije tarabe, ako si se brzo ispentrao na vrh nekog velikog stabla trešnje, jabuke ili kruške, a i igrao partije pokera, da si pravi muškarac koji može daleko da dogura.
Bile su to generacije od kojih je za mnoge bila velika sramota biti lopov, špijun i lažov!
Beranski dječaci na pragu momkovanja, po ugledu na starije, igrali su svoje tajne partije pokera, na skrovitim mjestima, na kojima nije mogao da se pojavi kao da je pao s neba neki dokoni milicajac pozornik.
Partije pokera igrane su uporedo sa partijama šaha, ,,cica mice trakalice“, ,,ne ljuti se, čovječe“, sa igrama ,,brodova“, ,,sudija i krivaca“ i uz nezaobilazne ,,klikere“!
U međuvremenu, to vrijeme je nepovratno otišlo poslednjim kolskim beranskim zapregama, tandrčući niz drum u maglovite daljine.
Jedno manje, a raznoliko društvo Beranaca, nije se baš olako pomirilo s tim i tamo negdje početkom osamdesetih godina počelo je da vraća stari sjaj pokeraškoj igri. Započeli su onako od šale, igrajući u male sume, s beznačajnim čipom, čisto radi druženja - doduše, neki su htjeli da osjete ono što nijesu u dječaštvu i mladosti, neki su hvatali krivinu od tafri svojih supruga, zatim od raznih i učestanijih zahtjeva svojeg poroda, a poneko je priželjkivao da ga sreća krene i da onako lako stekne džeparac za razne potrepštine.
Međutim, poker ne bi bio poker, da nijesu počele da se žare uši i da se nije povećavao čip. Posezano je, pored svojih, i za roditeljske plate i penzije, svježe, tek primljene i sakrivene u nekoj neupadljivoj zdjeli ili ćasi. Gubitnici su morali da pronalaze kako sami znaju i umiju novac da bi ga vratili na ista mjesta, da ne bi došlo do jedne istinske tarapane koja bi nastala kad bi se shvatilo da su zdjele i ćase prazne.
Igralo se u stanovima, u kućama, u vikendicama, a ostajalo se sve do zore. Kad bi prvi pijetli označili kraj noći, onda su se razilazili, puni duvanskog dima, i pušači i oni koji nijesu to, a svi sa istom pričom da niko nije izgubio i da su svi na dobitku.
Naravno, svakom je to i jasno - istinu je kazivao samo onaj koji je i stvarno dobio.
Ono što se zbilo u nedjelju veče, poslije okončanih vanrednih parlamentarnih crnogorskih izbora, a svjedoci smo toga preko izjava za javnost predstavnika tih partija, upravo me podsjetilo na te davne beranske partije pokera.
Izuzimajući pobjednike, Pokret Evropa sad, koji su nastupili samostalno, i za svega desetak mjeseci otkako su postali partija razlomili sve ostale, i to uključujući u to i dva kruga nedavno održanih predsjedničkih izbora, koji su kratko i dostojanstveno prihvatili činjenicu da su najbolji, svi ostali predstavnici partija su govorili, kao da su svi redom igrali te davne partije pokera u Beranama - da su svi dobili!
Tekst i foto: Milija Pajković
