Nema tog nesojluka koji se ovdje neće preduzeti kako bi se pokušao ostvariti bilo kakav politički poen. Čak ni bal vampira na Dan ustanka naroda Crne Gore, pojedincima i ekstremističkim grupama nije stran kako bi se pokušao ostvariti neki mizerni ćar.

U ovoj i ovakvoj Crnoj Gori, u kojoj svaka politička kreatura pokušava da revizijom prošlosti, nedostatak patriotizma nadomjesti fašizmom i nacizmom, pa, tako, i da skandiranjem 12- to julskog “e viva Montengro”, pokuša da na svoj način obilježi 13. jul! Svojim lukrativnim “patriotizmom”, ustvari profašizmom, grupe nacističke provenijencije još jednom potvrđuju davno izrečenu tezu: patriotizam je posljednje utočište hulja!

Iskren da budem, 13. jula nijesam pratio informativne emisije koje su prenosile izvještaje sa  obilježavanja najvećeg državnog praznika- 13. jula, Dana državnosti Crne Gore. Vjerovao sam da imam pametnija posla od gledanja režiranih PR predstava pripremljenih za najveće državne službenike.

A onda sam pročitao saopštenje Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, koje je, u saradnji sa lokalnom upravom Glavnog grada, bilo organizator obilježavanja 13. jula u Podgorici. Saopštenje, u kojem su predstavnici boračke organizacije, uprkos tome što, kako su naveli, ne dijeli iste političke stavove sa Sašom Mujovićem- gradonačelnikom Podgorice, osudili ponašanje dijela prisutnih.

Vjerovanje da znam kako će izgledati obilježavanje praznika koštalo me je nekoliko sati “lutanja” i portage po internetu, kako bih se upoznao sa događajima koji su oskrnavili ovogodišnje obilježavanje praznika. A tamo, svega i svačega. Od priloga posvećenih skandaloznom izboru dobitnika najvećeg državnog priznanja, Nagrade “13. jul”, koju smo ove godine dodijelili za (ne)izdatu knjigu, do zviždanja i nedoličnog ponašanja dijela okupljenih kod spomenika Partizanu borcu, na Gorici! I još goreg, profašističkog skandiranja dijela okupljenih građana. Onih, koji su baš na 13. jul, a da bezobrazluk I nesojstvo budu još veći, na spomen kosturnici poginulih tokom Drugog svjetskog rata, koji su 13. jula 1941. godine podigli ustnak protiv nacističke Njemačke i fašističke Italije, skandirali “E viva, Montenegro”. Koje se, inače, čulo 12. jula 1941. Iz usta onih koji su pozdravljali Pircia Birolija- guvernera fašističke Italije u Crnoj Gori!

Nažalost, od priče o dodjeli najvećeg državnog priznanja za (ne)izdatu knjigu  do italijanskog “E viva” predstavlja krug koji je omeđio događaje koji su se dogodili uoči i na sam dan proslave antifašističkog 13. jula. Iz tog razloga, ni većeg praznika, ni veće bruke, od ovogodišnjeg skandaloznog ponašanja dijela okupljenih na Gorici. Koji su na svečanosti organizovanoj u čast Dan ustanka naroda Crne Gore- 13. jula, na spomen kosturnici patriota koji nijesu žalili život u borbi protiv fašističke Italije, skandirali nešto što su fašisti, na istom jeziku, izgovarali prije 84. godine!

Zato mi je i postalo jasnije ponašanje novinara dijela medija koji su izvještavali o događajima koji su bacilli u zapećak proslavu praznika. Prećutkivalo se nekadašnje fašističko skandiranje grupe neonacista, a pisalo se o zvižducima. Ti mediji i njihovi novinari, vjerovatno su se sramili onoga što je grupa ekstrema skandirala. Ali, isto tako, neki od njih skandiranje “E viva” na proslavi 13. jula, javno nijesu osudili!

Kao što to nije učinio niko ni iz opozicije, čiji su predstavnici u prvim reagovanjima pokušavali da relativizuju skandiranje koje je više ostavljalo utisak amaterske predstave podsjećanja na fašistički 12 jul 1941. u izvedbi loših glumaca i profašista početnika, nego iskazivanje nezadovoljstva Mujovićevom pojavom na proslavi antifašističkog 13. jula 2025. godine.

No, za ozbiljniji pokušaj režije i ostavljanja utiska “domoljubnosti” pomenute “antifašističke grupe”, koji bi u svakom slučaju bio originalniji i, moguće, da bi predstavljao “pravi odraz vrijednosti” koje baštini pomenuta grupa falilo je još samo da se među grupom okupljenih našao isto tako čuveni “antifašista”, Marko Perković Tomson!

A povodom skandaloznog ponašanja grupe građana na Gorici, u pokušaju relativizacije, pa i neuspjelih pokušaja odbrane skandala koji je viđen, oglasili su se brojne javne ličnosti. I one koje to nijesu, kao I predstavnici pojedinih opozicionih političkih partija. Da apsurd bude veći, skoro svi oni koji se predstavljaju kao iskreni baštinici antifašizma. Oglašavali su se mnogi od aktuelnih političara, preko državnih i partijskih funkcionera, do nekih skoro već zaboravljenih likova. Pa i potpunih anonimusa.

Većina njih je, pokušavala relativizovati upućene zvižduke Mujoviću, dodajući da “vjeruju da Saša nije fašistički nastrojen”, ali je bježala da i pomene skandiranje “E viva” tokom 13. jula. I to na objektu koji predstavlja i spomen kosturnicu najboljih sinova Crne Gore u jednom teškom periodu Takvi, koji ne smiju, ili ne žele, da bez zazora osude ekstremističke, neformalne i formalne, organizacije zbog profašističkih stavova, svjesno ili ne, rade na realitivizaciji fašizma.

A, u toj galeriji opskurnih likova koji su iznosili „svoje mišljenje” bio je veliki broj onih koji su život započeli sa željom da postanu novi Sava Kovačević, a završavaju ga kao Sekula Drljević. Drugi dio takvih predstavljaju oni koji su životnu utakmicu započeli u ekipi čiji su igrači bili likovi iz filma „Okupacija u 26. slika“ a imaju ambiciju da postanu Če Gevara.

Ovog 13. jula, na Gorici, nažalost, defilovala je revija političkih vampira koja bi antifašističku Crnu Goru, sve pod plaštom fašističke borbe za očuvanje nekog samo njima znanog “antifašizma”, sa sve povicima “e viva” umjesto prema borbi za slobodu, u koju su 13. jula 1941. godine krenuli tadašnji gorostasi Crne Gore, osladili se današnji politički vampiri.

Danas, par dana nakon bruke koju su izazvale samozvane “patriote”- nacisti koji su 13- tog jula, skandirajući 12- to julsko, Birolijevo fašističko “e viva” na spomen kosturnici palih za oslobođenje, svjesno ili ne, radili na aboliranju zla za koje smo vjerovali da je sahranjeno devetog maja 1945. godine, valja se zapitati: da li takvi, uopšte, znaju razliku između “patriotizma” i “šovinizma”. Između antifašizma i fašizma.

Jer, ako je takvima trebalo prije nekoliko dana da se obrate na lijepom italijanskom jeziku, a nije trebalo, ne bar 13. jula, mogli su to uraditi uz pjesmu “Bela ćao”. Koju su krajem Drugog svjetskog rata pjevali italijanski antifašisti. I koja je mnogo ljepša od fašističkog, 12- to julskog, slogana “e viva”. I koja I danas živi širom svijeta.

Zato takvima, zastiđu ovogodišnjeg 13. jula, na kraju, jedno oslobodilačko i antifašističko Bela ćao, umjesto 12- to julskog “e viva”!

Saša Radunović