Recenziju za knjigu aforizama „Postumno“, autora Željka Rutovića, u martu 2023. godine priredio je pokojni prof. dr Ratko Božović. Recenziju knjige Espona integralno prenosi.

Pokazalo se da je vještina u stvaranju aforizma: naći pravu riječ, osvojiti jezik koji je primjeren humorno - ironijskom iskazu. Jezik, kao potencijalitet, izuzetno je prisutan u oblikovanju aforizma Željka Rutovića.

U njegovom jeziku sadržana je elementarna snaga, pretpostavka dejstvovanja i saznanja. Britkost, jezgrovitost i odsečnost u njegovom aforizmu proizvode bljesak i varnicu kritičkog mišljenja. Plamen, koji munjevito sijevne, učini stvarnost vidljivom. Poslije toga, ništa više nije kao što je bilo prije toga. Pritom, jezik nije samo instrument ironijskog mišljenja nego i podsticaj za ironičnu i polemičku ubojitost komentara.

Sam jezik navodi aforističara na kritičko sažimanje i misaonu pregnantnost. I ako je jezik negdje aktivan i djelotvoran, onda je to u aforizmu. To se dogodilo i u Rutovićevoj zbirci aforizmima. U njoj je nasuprot baroknoj razbarušenosti i razuđenosti, djelatna poetika minimalizma ili kreativnog redukcionizma.

Jezičko sažimanje u neposrednoj je vezi sa oblikovanjem jezgra značenja, sa njegovim visoko određenim obrisima. U tom sažimanju nastaje i zatvorena i otvorena forma autorovog aforizma. U njoj je sadržan i zaplet i rasplet. I pitanje i odgovor. I zagonetka i odgonetka. Tako se uspostavljao i jedan kritički medijum, koji svoj uspon oblikuje kao lucidnu poentu, kao majstoriju dosjetljivosti.

Taj kritički diskurs snažno oblikuje temperament aforističara. Kad se strast ne kontroliše, aforizam može da uplovi u razbarušenost i kalambur, u ačenje. Tu nastaje granica između aforizma koji ima unutrašnju snagu i stvaralački ritam i aforizma koji je skliznuo u haotičnu proizvoljnost. Od opasnosti prisustva misaonog haosa i nekreativne improvizacije, naš autor je neprestano zazirao, gotovo strahovao. To je i razlog što nije dozvoljavao da njegov aforizam uplovi u misaonu i analitičku neodređenost.

I u tvoračkom redukcionizmu, Željko Rutović nastoji da dostigne uvjerljivu određenost u razmišljanju. I gle paradoksa, to razmišljanje je polivalentno u svom značenju, pa se iz njega može oblikovati i drugačije kazivanje, pa čak i romaneskni narativ. Takav je, primjera radi, aforizam: „Otac ima zasluge, a sin sluge“. To može biti ideja za ostvarivanje cjelovitije literarne forme. Tu je prisutna i moguća ishodišna taška.

U oblikovnju čovjekove izopačenosti u ovovremenosti, autor svojim aforizmom stiže i do bližeg određenja karakterne strukture ličnosti kojoj nije neophodno da misli svojim glavom, niti da djela svojim razumom: „Opravdao je povjerenje. Ne miješa se u svoj posao“. Kad podanik igra ne svoju već tuđu igru, on ne može ni dosegnuti moralnu svijest niti njome može biti vođen.

Na koje saznanje nas upućuje aforizam: „Arogancija moći nikako da prenoći". To bi trebalo da znači da arogantna moć može postati opaka strast, koja može da zamrači svijest, pa se zato teško može i kontrolisti. Tragedija je neizbježna kad je moć u posedu ludaka. Vladati sobom preduslov je za pravednu i umnu vladavinu kakva nije moguća kad dominira arogancija moći kao forma agresivnosti.

Mnogi umnici pridaju veliki značaj aforizmu kao književno-filozofskoj minijaturi, jer smatraju da je ona »poslednji bedem odbrane od zla!« Ovakvo stanovište je razumljivo kad se zna da su mete aforističara sve ljudske slabosti, a naročito one mane koje degradiraju čoveka kao biće slobode i kao biće savjesti. Kad u čovjekovom životu, umjesto čovječnosti, dobiju »počasno« i važno mjesto vlastoljubivost, gramzivost, izopačenost, uobraženost i glupost, možemo smatrati da su drastično postradale čovjekove moralne vrijednosti, da su degradirane vrijednosti postojanja.

Rutoviću kao aforističaru i kao kritičaru društvenih deformacija bilo je blisko uvjerenje da je u našoj svekolikoj krizi i svakidašnjem životu - moralna kriza, u stvari, najdublja i da je predhodila sveopštoj društvenoj anomiji, u kojoj vlada haos, nasilje i bezakonje. U svom ironijskom mišljenju, on je daleko od vapaja za moralnim životom prošlosti, u kome je navodno sve bilo idilično i gotovo idealno.

Kao sociolog i analitičar društvenog stanja u vrijeme krize, Rutović zna da moralna promjena nije mogućna usred haosa i krize vrijednosti. Njemu je poznato da moralna obnova nije moguća bez suštinskih i strukturalnih promjena i u društvu i u kulturi. Zato bi njihov prelazak od političke ka etičkoj paradigmi trebalo prepoznati u nastojanju da dođe do povećanja moći morala, kao regulativnog principa i univerzalnih vrednosti, do njihovog aktivnog uticaja na »kolektivne predstave« i javnu sferu. Otuda se u njegovom stvaralaštvu uspostavlja ideja o etičkoj paradigmi kao dominantna misaona orijentacija i kritička vertikala.

Autorovo oblikovanje svakodnevnih zbivanja nije se pokazalo samo kao sinteza kritičkih zapažanja nego i kao podsticanje pobunjeničke energije. U njegovim ironijskim poentama, prisutni su snažni treptaji satiričnog nepristajanja na društvene sunovrate i individualna krivotvorenja.

Njega je posebno zainteresovao onaj tip društvene egzistencije u kojoj su se prepoznavali ljudski karakteri skloni egzistencijalnom spoticanju, nedostojnosti i moralnom padu naročito u okolnostima kad životni procesi kreću pogrešnom i nepopravljivom putanjom. Zato ovaj autor stavlja u ironijski pogon društvo koje se našlo na stranputici krize.

Pokazao se da je Željko Rutović pouzdan poznavalac društvenog života u kome se na karikaturalan način prepoznaje sijaset ljudskih nevaljalstava i moralnih posrnuća. To je i razlog što ispisuje uvjerljivu optužnicu protiv protagonista društvenog nereda, prostakluka i javašluka. Autor uspostavlja kritički inspirisanu alternativu u kojoj je najprisutnija sprdnja sa izopačenom stvarnošću i njenim nemaštovitim protagonistima, sa bezobzirnim osvajačima moći.

I kad političko polje, dominantno i odlučujuće, prekrivaju degradirajuće krajnosti trivijalnosti političkog života, naš aforističar pokušava da nametne slobodno mišljenje kao kritičku alternativu. On postaje graditelj slobodne javnosti. U stvari, bio je to trzaj snage kreativnog otpora i vid nepristajanja na zatvoreno, neslobodno i represivno društvo.

Prof. dr Ratko Božović