Espona integralno prenosi besjedu Miraša Martinovića prilikom dodjele Godišnje nagrade časopisa Komuna, izgovorena 7. novembra na svečanosti u hotelu Podgorica.

Poštovani urednici Komune, članovi žirija, ekselencije, prijatelji

Ovaj čas smatram važnim trenutkom  u mom životu i mom stvaralaštvu. Neću pretjerati ako kažem da je ovo moja nagrada i da sam ja njen prirodni  laureat, baš i uprvo zato što smo negdje  i suštinski i dubinski na istom fonu.

Zajednički posao, očuvanje tradicije Crne Gore, bez koje nema ni istinske ni dubinske ni trajne  Crne Gore. Silazak u guste spletove civilizacijskih niti, trajnog stanja. Nigdje na tako malom prostoru civilizacija nije ostavila toliki raskoš i obilje.

Crna Gora je  civilizacijska čitanka. Jedinstveni kulturni prostor koje su isplele raznolikosti, ispofilisan u autentičan duh mjesta ili genius loci, kako ga naziva Darel, koji je nemoguće prebrisati.

Svaki pokušaj bio je bezuspješan. Taj duh će se  uvijek javljati, baš zato što su ga oblikovali vjekovi. To je ono što je mene intresovalo, što sam osluškivao i tražio, čemu sam posvetio život i djelo.

Radio sam predano, tragao sam za auteničnostima i kontinuitetom. I to je magistrala mog životnog i književnog puta. Bez kontinuiteta nema trajanja.

Prepješačio sam Crnu Goru,  obiša sve važne  mikro i makro lokalitete, karakteristične  na njenoj istorijskoj i duhovnoj mapi. Tačke koje pulsiraju dugim trajanjem i vječnom energijom. Istoriju i druge nauke sam koristio u mjeri i na način koji je dovoljan literaturi. A literatura je trajno stanje. Rječ traje i pošto sve prođe.

Nestala su velika cartsva i gradovi, kraljevine i kraljevi, ostala je Riječ zapisana na glini, pergamentu  ili u kamenu. Srušena je Asurbanipalova Niniva, i u njoj velika biblioteka,  ali je u ruševinama preživio  EP O GUILGAMEŠU, jedno od najvećih djela svjetske književnsti.

Pekić me je prilikom jednog susreta u Herceg Novom, pitao: šta radim, a ja rekao da pišem dva romana, čije se radnje dešavaju u Vavilonu i Atini. Šta će vam to – pitao je začuđen. Interesuju me stare civilizacije i njihovi tragovi – odgovorio sam.  - Tražite ih na ovoj zemlji. I odavde krećite prema tim centrima, ako tako uradite, bićete interesantan pisac – rekao mi  je na hercegnovskom trgu Belavista, prije više od tri decenije.

U tom času sam posumnjao u njegovu tezu, kasnije sam uvidio da je ispravana.  Ali nijesam krenuo odmah iza tog uputa, iako je dolazio od Pekića. Trebalo je iskustvo i lična svijest o podneblju i istoriji. Zapravo, trebalo je da osjetim zov podneblja , uspostavim orkestraciju sa tim zovom, osjetim duh dubine, one ponorne rijeke  koja teče kroz sve nas, a čiji žubor tijetki čuju.

Taj žubor sam čekao i u jednom trenutku sam ga čuo, a onda krenuo za njim.

Ispod ovog lica Crne Gore, koje mi vidimo, postoje i druga  lica. Ovdje mislim na  civilizacijska lica. A sada jedan primjer, a on ilustrativno govori o dugom kontinuitetu. Čun kojim se danas služe ribari na Skadarskom jezeru, sličan je gotovo istovjetan sa onom  onom  pronađenom novcu posljednjeg ilirskog kralja Gencija, od prije nove ere, na kome stoji čun sličan ovom današnjem.

Znači, mijenjala su se vremena, dolazili i prolazili carevi i vlasti,  bili i nestajali gradovi, taj uzorak je preživio do danas. Ovo je Pavle Mijović istakao kao primjer dugog trajanja i kontinutita, života na ovim prostorima i rukotvorina koje je čovjek stvarao.

Tada se današnje Skadarsko zvalo Labeatsko jezero. Ima mnogo toga na šta sam naišao, a i što su naučnici identifikovali i obradili na terenu. No, to je druga priča, a za ovu priliku, mislim dovoljna.  

Pomenuću tri grada Velike Dioklitije: Ggradac. Novi Grad, Lontodokla, koje vizantijski car Konstantin Porfriogent pominje u svom djelo De administrando imperio – O upravljanju Crastvom. 

Njihovi ostaci još nijesu pronađeni na terenu ili bolje reć nije se do njih stiglo. A sigurno su postojali. Ne vjerujem da bi  jedan tako veliki i umni car napravio omašku, a ni njegova carska kancelarija, gdje je sve precizno bilježeno, a ovo  djelo prepisivano  i umnožavano.

Ova tri grada, a i one druge, među njima Prapratna od koje nije ostalo ni kamena,  podizao sam riječima i oni žive u mojim knjigama. A riječ je trajnija od kamena!

Hvala što ste saslušali moju riječ! I  darivali ovom nagradom. Nagrada koju  koji su dobili moji značajni  prethodnici. A jednako je mogao da je dobije i Mašo Miljić i Ibrahim Reković - Reko, i zadužbina Sveti Petar Cetinjski, koji su dobili specijalne plakete. Svaki mali doprinos veliko je djelo!

Važan je duh ove nagrade! Ona je jednaka za sve! I nema podvajanja, niti izdvajanja! Sa takvim osjećajem je primam.

Tradicija je nepotrošiva energije koja daje snagu za hod naprijed. Komuna je ta koja gaji tradiciju, zbog toga  toliko značajna za očuvanje Crne Gore.

Ovu besjedu sam posvetio akademiku Pavlu Mijoviću, velikom naučniku, čije djelo treba ispisati zlatnim slovima. Da nije bilo tog djela, ne bi sugirno bilo ni ovakvog mog puta, zato mu dugujem  zahvalnost.

Mnogo sam od njega naučio! I da završim u duhu onoga što je on zapisao govorio: Ako potremo ono što je prije nas bilo – potrijećemo sebe! Mijovićevu sentencu sam uzeo za naslov ove besjede.

                                      *

Posebna je radost za mene, a time i ovaj čin dobija na značaju i težini – jeste činjenica  da mi nagradu uručuje dr Radovan Radonjić, raniji dobitnik ovog priznanja. Da o Radovanu govorim nema potreba. Zna se ko je on i šta za Crnu Goru znači!