Promocija debitantske knjige Beranke Mevlije Mece Islamović, „U ogledalu uspomena Nizozemska“, u organizaciji “Polimskog muzeja” promovisana je prije nekoliko dana u tom gradu.
Nadahnutim besjedama o kvalitetu knjige su govorili: Jovanka Vukanović- pjesnikinja i književna kritičarka i mr Željko Rutović- teoretičar medija, kulturolog i publicista, prisutnima se obratila i autorka knjige, a svi prisutni su na poklon dobili primjerak knjige.
U ulozi medijatora bio je novinar Saša Radunović.
Podsjetimo, autorka knjige, Mevlija Meca Islamović je rođena Beranka, bivša uspješna stonoteniserka, koja više od četiri decenije živi van rodnog grada.
S. R.
Foto: Jason Gold
Obraćanje Mevlije Mece Islamović
Dobro veče svima i hvala vam što ste večeras ovdje. Biti večeras u svom gradu za mene predstavlja zatvaranje jednog posebnog kruga. Posebno je emotivno što putovanje ove knjige počinje baš ovdje, u rodnom gradu, odakle nosim prve i najdragocjenije uspomene. Prvi put predstavljam svoju knjigu, pa mi oprostite ako glas malo zadrhti.
Kažu da čovjek iz domovine ode, ali domovina iz njega nikad. Ja sam nas grad ostavila prije 41 godinu i nikad ga se nijesam odrekla.
Zavičaj i Crnu Goru ne nosim u sebi kao uljepšanu razglednicu, već kao kamen. Onaj teški, neuglačani crnogorski krš koji leži negdje duboko u biću, kao uteg i kao podsjetnik. Moj odlazak prije više od tri decenije nije bio slučajan; bila je to svjesna odluka da ostavim iza sebe svijet u kojem se više nijesam pronalazila i odem pod necije tuđe nebo. Željela sam da pokušam da sagradim nešto svoje, iz početka. Sudbina je htjela da to bude Nizozemska.
Odrasla sam okružena ljubavlju roditelja i ljepotama rodnog kraja, što mi je dalo sigurnost za dolazak u novi svijet. Kroz godine života i Nizozemskoj, s njenim ljudima i kulturom, ta mi je zemlja postala druga domovina koju sam iskreno i srcem prihvatila. Moji korijeni ne dopiru odnekud otuda. Ali, i ne trebaju. Dovoljno toga nosim u sebi da bih se osjećala svoja na svome. Moji se geni jako dobro ukrštaju sa njihovim. Tu i tamo nekad se sudarimo, i dobro pomjerimo jedno drugo, ali, zar to ne činim i sa rođenim ocem?
Iako je Nizozemska kroz više od tri decenije postala moj drugi dom, nastojala sam sačuvati nit tradicije i kulture koje sam ponijela sa sobom. U tom neprekidnom prožimaju intimnog dialoga, kroz traženje balansa izbrisala sam granice između proživljenog i naslijeđenog. Rezultat takve harmonizacije je život satkan od najljepših vrijednosti oba univerzuma: nizozemske pragmatičnosti i širine vidika, te naše topline i ponorne emocije.
Ali koliko god dugo živjela tamo, u tom nizozemskom ogledalu ja podsvjesno uvijek tražim i prepoznajem sopstveni odraz; naš mentalitet, naše običaje, naš senzibilitet i filozofiju života. Ja nikada nijesam prestala osjećati ovaj kamen, ovaj miris, tu ljepotu. Treba mi samo mrvica da me vrati.
Zahavaljujem se svima koji su bili dio stvaranja ove knjige. Najprije mom Joopu, koji se direktno nalazio na udaru mojih južnjačkih emocija, strahova, sumnji. Dok sam se ja bavila nizozemskim fenomenima, on se bavio čistom seizmologijom. Bio je moja najveća podrška i zato je ova knjiga jednako njegova kao i moja.
Zahvaljujem se mom ocu Rasimu, koji me je još od malih nogu podržavao, bio moj 'partner in crime' i naučio me kako se ide uspravno kroz život.
Zahvalnost dugujem izdavačima, urednicima i prijateljima koji su čitali prve verzije rukopisa i vjerovali u mene.
Posebna zahvalnost mojoj dragoj Jasenki Lalović koja večeras, nažalost, nije mogla biti sa nama. Njena plemenita književna riječ i veliko srce dali su mojoj knjizi neprocjenjivu vrijednost. Čast je što je upravo ona, svojim imenom i riječju, stala iza mog rukopisa.
Zahvaljujem se mojim prijateljima Komsi i Jasonu, koji su iz Herceg Novog došli da večeras budu sa nama. Jasonu hvala na podvigu i umjetnosti – uspio je da napravi moju fotografiju za knjigu u jednom vrelom hercegnovskom danu, kada se sve topilo, zajedno sa mojom šminkom.
I na samom kraju, želim se zahvaliti ljudima koji su večeras ovoj knjizi darovali svoj glas, svoje vrijeme i svoje ime.
Draga Jovanka, tvoj dolazak večeras, uprkos svim izazovima sa kojima se boriš, za mene je najnježniji dar. Hvala što si svoje vrijeme i dragocjenu energiju odlučila da podijeliš sa mnom i sa ovom knjigom.
Kada čovjek poput našeg cijenjenog publiciste Željka Rutovića ostavi brojne obaveze da bi večeras bio ovdje i govorio o mojim redovima, to za mene nije samo čast, već i ogroman vjetar u leđa.
Naš moderator Saša je večeras tako vješto i toplo vodio ovu našu plovidbu kroz eseje, i hvala mu na tome.
Hvala vam svima što ste večeras podijelili ovaj trenutak sa mnom.
