Putovanja iz brdskih zakrajaka i zanoga ispod Trešnjevika lomila su kosti u tabanima, širila vene ispod koljena, cijepala opanke od kože, gumenjake i bijele čarape od vune. Nesigurno je bilo to vrijeme, doba kad se razdvajalo ko je za, a ko protiv komunističke revolucije, mada su na riječima svi bili za to novo doba koje je počinjalo uvođenjem pa ukidanjem zadruga i prestankom kolektivizacije sirotinje i nemaštine ispod Кomova.
Prestanak zadružnog života primljen je ovdje, uglavnom, sa veseljem, mada su se sirotinjske kuće, pod slamom, brvnare i planinski stanovi na usjek opet našli tamo gdje su bili i prije zadruga. U kolektivima se sirotinja grabila za ovo ili ono i sad odjednom nijesu više mogli po planinskim katunima da deru jagnjad po volji, a svu štetu da pripišu gladnim vukovima, tobož stiglim iz Albanije, iz gudura i sutivana Vrmoše i Prokletija.
Neke nijesu ni uspjeli da kolektivizuju, a kako sve to nije bilo savim prisilno, mnogi su se izvlačili iz gužve obećanjima i poslovima poslije kojih će pred mjesni odbor istog trena dotjerati, ne samo dobre komske ovce i krave, no sve živo što imaju – kokoške, mačke i torne pse, i to one krvoločne i, s pravom, ljute na sav ovaj svijet.
Matija Bregović-Ipsilion, komšija Rada Đoleva, moga djeda i bogataša van zadruge, dugo je izbjegavao ulazak u kolektiv: Hajde ulazi u zadrugu, Matija! Кad ćeš već jed-nom da završiš te tvoje poslove. Za neke će biti kasno jednoga dana, pa ti poslije sam bog, ni komunisti, ni ruski Staljin, neće pomoći!
Matija bi se zamislio, jer stvarno zna da može da se zakasni za nešto važno, kao što su tu, on i mnogi njegovi, zajedno s mojim ocem, odocnili da krenu u partizane i uzalud su se lomatali po Albaniji ili tamo negdje daleko odakle se niko i ne vrati. On sve to zna i htio bi da uleti u kolektiv, jer one koji su ostali van svi lako svrstavaju u četničke privrženike.
Hajde, Matija, kad ćeš već jednom, kažu mu zadružni vođe i predsjednici. Ipsilion, opet, kao da mu je i samom krivo što to već nije učinio, obeća: Ljudi, samo još ova dva-tri dana ne mogu. A riješio sam: odmah po nedjelji, stupam u zadrugu!
Prošle su nedjelje i mjeseci i državni umovi već su uvidjeli da sa zadrugama teško ide i Matija Ipsilion je svakom Gnjilopotočaninu još toliko puta ponovio da, poslije nedjelje, sigurno stupa u zadrugu. Zadruge su ukinu-te, rasturili se zadružni buljuci ovaca i krava, opet se krenulo na planine, u stare stanove i napuštene katune, a ostale su njegove riječi.
Među brđanima, i danas ćete čuti opomenu kad se ne vjeruje u nečija obećanja: O, bogme, po nedjelji, kao Matija-Ipsilion u zadrugu! Matiji iz Rijeke Rajovića ovog puta je ova promjena državne politike do-brodošla: ispalo je da je on to filozofski osjetio, da je u njegovoj glavi proradila seljačka nepogrešiva i spora oštroumnost.
Izbjegao je, ne samo upropašćavanje dobra, stoke i imanja, već i one tužne podjele izgladnjele i mr-šave zadružne stoke. Nije morao, iz onih jadnih gomila i mrcina, da vuče svoje krave i ovce, a moglo mu se dogodi-ti da mu ih prije njega neko odluči kao svoje, i da mu se u sve na svijetu kune da su njegove, da mu je tu pasminu dr-žao, ne samo otac i djed, već i njegovi preci od pamtivijeka.
Nije se on time mnogo hvalio, čak nije volio da ga na to podsjećaju, jer i tu je ispao van ostalih, a izbjegava-nje i sklanjanje od zajedničke bijede, pa makar je nametnu-la i naredila napredna država, ipak nije za pohvalu.
I jutros, misli Matija o tome ne tako davnom vreme-nu, takoreći o juče, i žuri automobilskim putem prema Andrijevici. Jasno je njemu, čak se i ne ljuti što cijelog života i on, i njegov otac i njegovo dijete, žuri dugačkim koracima ovim putevima. Izgleda da ga i ne peče toliko taj nepoznati svijet sa autobusima, prevoznim sredstvima, vozovima, i svim što je ljudima potrebno za život.
Nema, za njega, za gnjilopotočke drvosječe, kosače, đake, studente i umorne žene, starce, djevojke i mladiće, od toga puta nikakve teškoće u životu. Psuju ga, ugzred, i proklinju, a on, tako, vječito, ni duži ni kraći.
Mlati on dugačkim stopalama prema Andrijevici, nekih osam kilometara, ide da kupi deset kila soli, ši-bice, još poneku sitnicu neophodnu za život, za posto-janje koje je ipak prijatno i srećno samo ako kukuruzni hljeb nije neslan, ili sir, čak i skrob od kopriva, koji se u ovim krajevima slatko jeo nekih godina i poslije rata.
– Boga ti tvoga! – psuje pješak put, prašinu i kru-pni šoder koji ga podbija. – Кad nemam ni kljuseta, niti ima kakvog teretnjaka da naiđe! Rasplećim se ovako, pa se poslije tri dana vučem po Gnjilom Potoku kao pustećija.
Idući tako, vijugajući po izlokanom kolovozu, zamišlja kako će naići baš Milo Šaković, šofer, s onim teškim gvozdenim džemsom, pa mu se čini da niz trešnjevičke serpentine čuje zuku i brujanje automobilskog motora. Učini mu se da se, iz onih dubokih potoka, od stijena Sovala odbija talas zvuka, a onda se osvijesti i shvati da mu se to samo pričinja.
Po opancima mu se nahvatala prašina, ali on to ne vidi, niti je to za njega neko iznenađenje. Opet se sjeća Mila Šakovića, šofera, koji je među prvima poslije rata svojim teretnjacima, iz njemačkih i italijanskih ostavština, pobjeđivao vrleti Trešnjevika i Vjeternika, bio brži od samih ptica, tjerao utovare tamo i ovamo, pa bilo da je to brašno, žito ili dobra komska smrčevina i bukovina.
Nije slučajno što se sjeća šofera Šakovića, jer u ovom kraju, i danas, šoferi su važniji od ministara, cijenjeniji od poslanika, značajniji od vlada i prvi prijatelji. Pomognu oni, prime na karoseriju grupe Gnjilopotočana kad se vraćaju iz Andrijevice, ili kad idu nekud u svijet, oni najlakše pobjeđuju te razdaljine i puteve. Oni su nenadmašni komandanti i rukovodioci.
Njihove ruke na volanu, i noge na bremzama, više ovdje vrije-de, no ministarska zvanja, doktorske titule ili bilo kak-vi drugi izumi, priznanja i dostignuća.
Ni iz ljutnje, ni zbog povremenog udaranja palcem u kamenje što strči iz džade, Matija se dosjeća nekakvih velikih politika, postavlja pitanja i razmišlja kakvi su to naši ljudi, političari i rukovodioci, tu, ovi naši, naivni i nedosjetljivi, ti komšije i uspjeli ljudi: ništa oni ne učinješe, a ljudi se od toga bogate po svijetu.
Ne stiže ovamo nijedan dobar put, ne znamo šta je to željeznička pruga, bazamo po lokvama i otucamo palčeve po šoderu, a ti svjetski i kulturni putevi zaobilaze nas i probijaju se lijevo i desno od nas. Ostadosmo mi ovdje cijelog života zatvoreni i odvojeni, ništa nam ne valjaju ni ljepota neba ni čisti vaz-duh, ni bistri um, ni visoki Кomovi.
Činilo mu se da čuje kako, negdje iza leđa, pa gore visoko, neko pjeva: Mala moja je l’ moguće, ja na prugu ti kod kuće. Sjećao se tih odlazaka omladine na izgradnje, na put prema Srbiji preko Rožaja, pa na onaj Nikšić –Titograd, Brčko – Banovići, na autoput preko Jugoslavije; izgradnje Titograda i nikšićke željezare, i činilo mu se da je bilo još mnogo toga, ali nema te pruge i voza za zlo selo ispod Trešnjevika.
Nije ni slutio da će mu sad, u tom momentu pred nos izbiti neko čudno i teško vozilo i stati isred njega na samoj raskrsnici sa tri kraka puta i kako će mu u nos udariti crni dim nafte i motornog ulja. A baš tada, prvi put poslije rata, stade ispred njega, kao ispred nekog važnog čovjeka, nekakav auto, neko teško i ružno vozilo sa zarubljenom njuškom, čudnog krova i zelene boje.
Bilo je to negdje poslije stišavanja Informbiroa. Neko, neki spretan, dovitljiv i pametan čovjek, nabavio je iz dalekog svijeta nekoliko teških autobusa, jadnih i gromoratnih za crnogorske puteve, smiješno nemoćnih i grdnih. Saobraćali su prvo između dvije obližnje varoši, preko rupčaga i Sitne Luke, gadnog potoka koji se preliva preko puta, nosi šljunak i kamenje, i dosad niko nije uspio da ga reguliše.
Gnjilopotočani su se, kad bi krenuli u varoš, čudili vozeći se ovim gadnim vozilima, mada su ona bila prva po-slijeratna prevozna sredstva namijenjena običnom pojedincu. Vozili su se u njima kosači, balvanaši, samohrane žene, bosonogi i gladni đaci, iznemogli i namučeni starci, ucvijeljeni i od rata unesrećeni ljudi i žene.
Ispalo je da su autobusi nabavljeni u Londonu, ko zna kojim vezama i kojim putevima preko mora i država. Nije se znalo ko ih je nabavio, za kakve pare i za čije dobro, ali narod ih je zavolio već od prve vožnje. Bile su to teške krntije porazbijanih prozora, iscijepanih sjedišta i siceva, prslog patosa i razglavljenih baglama na vratima; svejedno, koliko god je bila sreća Engleza što su se otarasili ovih smrdljivih kanti, mnogo je veća bila naša sreća što smo ih dobili i uskočili u njih s podbijenim petama, izotucanim prstima i proširenim venama.
Ni u njih nije mogao svako da uđe, i oni su tutnjeli i dizali prašinu dolinom rijeke i na okukama, povrh šljivika, i ostavljali su još mnogo pješaka na dugim putevima i mnogo njih će još dugo pješačiti prema sreći i k tome srećnom svijetu iako su „londonci” uporno prosipali zadah nafte. Gadne su bile te vožnje. I tu je bilo teško dobiti kartu, i tu je išlo sve po nenapisanom redu – za srećnije, snalažljivije, one s parama, sa snažnim rukama ili debelim poznanstvima i rođaštvom sa šoferom ili kondukte-rom.
Njima su se vozili oni vješti koji će u svako vozilo prvi ući i naći mjesto, moglo se vidjeti kako nekog zabezeknutog starca ili babu kondukter izbaci napolje, ili đaka bez prebijene pare, a toliko željnog vožnje, i drugih dobara ovog svijeta.
Sjedi Matija pored prozora u autobusu, pred očima mu, vrtoglavom brzinom, prolijeću stabla pored puta, bruji mu u ušima i ništa ne čuje od buke motora i nekakve vike, od glasnih dozivanja i razgovora s kraja na kraj vozila. Sve mu je to prijatno i prelijepo, dobro i nikad bolje. I sam se uklapa u tu gungulu, metež i smrad.
Nenaviknuti na vožnje i zadah nafte, brđani povraćaju kroz prozore, pored stolica i među noge. Dok neki pjevaju: Oj, đevojko Milijana, drugi blijede i žute u licu, znoje se, vrti im se u glavama i mučnina ih obuzima, ali, ni za živu glavu, ne bi izletjeli napolje iz te pokretne gomile prašine sa zaudarom automobilskog ulja i nesagorelog gasa, iz motora, što draži nos i oči. Sve mu je to, ipak, dobro.
Šoferi zelenih autobusa razvlačili su široka usta u osmijeh, osjećajući svoju vrijednost i nadmoćnost. Prvo su te džaravije na točkovima vozili s osjećanjem nenadmašne slave, kasnije su se malo umorili od te nadmenosti, a londonske krntije sve više su škripale, dimile i urlale očajno na teškim crnogorskim putevima. Svako je sad htio da se vozi, pozivao se na prava, na slobodu, bratstvo i ravnopravnost, mada je ta priča andrijevičkim šoferima oduvijek bila poznata.
Ovi trapavi engleski autobusi, i te kako su mogli doprinijeti da te divne ideje revolucije osjete i brđani, premoreni i vječiti pješaci. Ali, sve se vremenom mijenja, pa i zabezeknutost pred snažnim krntijama opadala je i dolazilo se razumu. Narod je počeo da te trabakule naziva ovako i onako, što je šofere ljutilo. Pametni i prefrigani putnici osjetili su kasnije o kakvim autobusima je riječ, kakva su to rasklimatana čuda, i Matija, dok sjedi uz prozor, čuje kako neko nekome viče: Ništa za nas nema bolje od ovih govedarnika!
Matija se sad odjednom sjeća livada povrh Gnjilog Potoka, i već mu je pred očima zadružni govedarnik: stesan i usječen od glatkih stabala gnjilopotočkih bukava, nanizanih učetvrt, a ostao nepokriven, bez prozora i vrata. Još mu se čini da iz te jadne štale riču gladna goveda, krave i telad padaju s nogu.
Onda opet čuje smijeh negdje prema šoferu koga putnici što sjede i stoje na prednjem dijelu izazivaju i ruže: Ma, da li su se, stvarno, Englezi vozili u onim gove-darnicima? Šofer odgovara: Jesu, ali ih u Londonu nijesu zvali govedarnicima jer se u njima nijeste vi vozili! To ti priznajemo, kažu putnici, ali valjda tamo, isto tako, govedo ne može da bude šofer! Može, bogme, i kod njih i kod nas, moj Matija – kaže neko od putnika.
Priznaje to Matija-Ipsilion, ali malo se ljuti što ovaj auto, u kojem začas pređe put koji je prije satima gazio, zbog čije dužine se on dizao u devet zora, eto – što tu ljepotu od auta zovu govedarnikom! Iako liči na zadružne govedarnike, ne treba to tako, misli putnik. Jer, takvi su ljudi, nezadovoljni i nezasiti.
Iz ružnog autobusa hoće u ljepše, iz stare kuće u novu, iz kraljevine u neku bolju i pametniju državu i uređenje, i hoće čovjek da ga uvijek gledaju kao naj-važnijeg, da traže njegovo mišljenje i da računaju na njega. Bez toga je nezadovoljan i opasan. Zna on da mu i podvaljuju i lažu ga, i izmišljaju politička i druga čuda, a često ispadne da od toga nema ništa, ili samo nešto malo i slučajno stigne u njegove šake, ili pod njegov krov.
Eto, i o ovim autobusima misli sve najbolje i prosto mu žao što će, na raskrsnici ispred Andrijevice, sa tri kraka, sići sa sjedišta. Tako mora, jer taj autobus ide nekud na drugu stranu, tamo kud je važnije da stigne, a Matija baš tada osjeti kočenje, i trgne se čelom naprijed, a mišići ga podsjetiše da treba da siđe.
Progura se prema vratima, nagazi nekoga uzgredno, neke po-gura i taman što ponovo stade na zemlju – autobus nastavi put.
– A što te tako zovu, Ipsilone? – viknu neko kroz razbijeni prozor za njim.
On se trže, okrenu se, nasmija se zbog ove šale: Neka sad, drugi put ću ti pričati! Ali, pošto se uputi na osam kilometara prema Gnjilom Potoku, pješke, ponovi to oko svog dodatnog imena, kao da će da ispriča onom bandoglavku iz autobusa: Zovu me Ipsilion, jer kažu nikad se ne zna šta ću uraditi i šta smjeram, niti kakve ja račune izvodim.
Uvijek ispadne tačno, iako nepoznato računam. Glavonja moj, zato sam ti ja Matija Ipsilion!
Idući prema Gnjilom Potoku, zamišlja kako će, jednom, ona krntija, autobus-govedarnik, zakrkljati i njegovim putem, tačno do pred kuću.
Bogdan Šekler
Priča je objavljena u knjizi „Neznabošci“