Postoje razne titule kod skoro svih naroda svijeta, ustanovljene od pamtivijeka! Tako, recimo, postoje titule predvodnika prvobitne zajednice, poglavice plemena, vrača, župana, kneza, knjeginje, grofa, grofice, kontese, kralja, kraljice, cara, carice, predsjednika, potpredsjednika, sekretara, magistra, doktora nauka, kancelara, vojvode, nadvojvode, serdara, akademika i još mnogo drugih.
Do nekih se titula olako stigne, preko veze, preko ljubavnih zavrzlama, putem novcem, nasledno, neke se steknu u bojevima, a neke mukotrpno, napornim učenjem, bubanjem...
Međutim, postoji jedna titula koju mogu mnogi nositi, ali samo malo njih zaslužiti i tiče se ženskog roda! To je titula planinke.
Planinka!
Biti planinka ne znači samo boraviti na planini, nego biti i stub i oslonac porodice, ranije, porodične zadruge. To su planinke ,,valjatnice“ i ,,domodržnice“. Planinka je, u stvari, i, kako se to govori u našem narodu - ,,čo'jek-žena“! Vitez žena! A za tu titulu su se izborile svojim radom i trudom, a često i junaštvom, naše bake, majke, strine, ujne, tetke, prabake, čukunbake, navrbake, kurđele i sve tako redom...
Od sredine maja, sve do prvih snjegova, planinke su boravile u nekom od brojnih katuna na planinama. U jednoj kolibi, u jednom stanu katuna nekada su danila i noćila mnogobrojna čeljad, a spavali su - djeca u jednom uglu, na jednom ležaju, odrasli u drugom. Posebni pregrađeni dio ili posebna kolibica bila je predviđena za mljekar.
Tu je pravoj planinki bilo čisto kao u apoteci, iako je na planini nešto teže održavati red i čistoću. Pravilno raspoređene drvene karlice sa varenikom i skorupom, debelim kao prst, na policama kace pune sira i skorupa, čiste, prekrivene otkuvanim bijelim krpama, sve je to izgledalo kao da je izloženo za neku poljoprivrednu izložbu, za neki sajam. Napolju, na kanapi rastegnutoj između dva velika drvena stuba, naspram sunca i vjetra, njihala su se, kao jedra, cjedila za sir i vareniku, bijela kao snijeg.
Dužnost planinke je bila da rađa i podiže djecu, radi na njivi i livadama, čisti i sređuje kuću i kolibu na planini, da siri i kisjeli mlijeko, da jardumi, da kuva, da podlaže vatru, da muze stoku i da u svemu tome bude uredna, čista i da tako dobije tu značajnu titulu planinke. U ratu je često stizala do prvih linija noseći muževima preoubuku, hranu i municiju. Da nije bilo planinki ne bi bilo ni Crne Gore.
Danas je sve manje planinki - na prstima se mogu prebrojati! Kad i poslednja nestane, nestaće i jedna tradicija, nestaće toplina koja je planinama davala prisnost i dušu, a nestaće i oveći dio morala i junaštva koje su one nosile u sebi.
A širom krasne Crne Gore, koja je puna raznoraznih spomenika, i onih potrebnih i onih nepotrebnih, ne postoji nijedan spomenik planinkama! Upravo, nijedan! Niko se nije sjetio, tokom svih ovih godina, da izvaja spomenik svojoj sudbini, dijelu svoje istorije, junakinjama od kojih bi druge istorije i zemlje napravile romane, filmove i zapahnule svijet time.
Pored onih spomenika i vajarskih djela u spomen onima koji su to i zaslužili, uistinu, uglednim ličnostima, istinskim junacima, umjetnicima, književnicima, postoje i politički spomenici, odnosno vajarske tvorevine, spomenici nove vlasti nekim svojim pojedincima, koji to i nijesu zaslužili i čije su biografije prekrojene i izmišljene.
Kamo sreće da se, makar ostalo na tome - novi jurišnici, nastali od onih starih, i danas smišljaju slične spomenike i posađuju ih gdje im je i volja, a da im se niko i ne ispriječi na tom putu. A pri tom hoće da podižu spomenike onima za čija navodna djela ne postoje zvanični dokazi, kao i onima koji nemaju nikakve veze sa Crnom Gorom i moguće je da nikada i nijesu bili čuli za nju.
Zato je, uistinu, potrebno da neki trg, neki park, a valjalo bi da to bude najprije, upravo u našoj varoši, što prije ukrasi spomenik planinki. Planinka treba da bude predstavljena kako stoji sa preslicom i kudjeljom u ruci, na leđima da nosi dijete, s njene lijeve i desne strane treba da stoje dječak i djevojčica, držeći je za skuti, na glavi treba da joj bude crnogorska kapa ili marama, a na njoj, uglavljena u krug od napunjenog platna, štruglja od muže ili za vodu.
Taj spomenik bi trebalo da bude izvajan u prirodnoj veličini i obličju, nikako u apstraktnom. I dok bi stajao tako na nekom trgu, u nekom parku, kupan suncem, kvašen kišom, orošen rosom, zaogrnut snijegom, opominjao bi nas da ne zaboravimo sebe, svoje porijeklo, da ne zaboravimo te junakinje gora, brda i planina, da ne zaboravimo našu izvornu riječ - planinka!
Milija Pajković
Iz zbirke priča ,,Brojanica“
