Mala, šestougaona baraka, pucala je pod pritiskom jakih ramena koja su u nju upirala gotovo sa svih strana. Cilj gurača bio je mali prozor iz kojeg je, tog praskozorja, negdje oko četiri ili četiri, ili četiri i po ujutro, trebalo osigurati kartu za za neki tamo daleki put, kuda se prije nije išlo, a sad se ide i to s radošću i pjesmom.

Guraju se đaci, studenti, kosači, drvosječe, balvanaši i nekakvi vječiti glibavi crnpurasti putnici šiljatih noseva i uplašenih očiju, žene s djecom što sjede pored torbi na goloj zemlji i u prašini; uglavnom, neka divljačna gomila koja je riješila da toga jutra ostvari svoj san i pruži taj rizični korak.

Guraju se oni, mada u baraci nema nikoga; iz nje se osjeća miris nagorele hartije i motornog ulja. Cilj je taj prozorčić gdje se može provući ruka i otuda izvući parče papira, karta za put, ulaznica za autobus ili nekakav drugi prevoz putevima preko crnogorskih brda, prema Raškoj, ili ka nečem još daljem i uzbudljivijem.

Desetine ruku, jakih prstiju, tvrdih dlanova, debelih nokata i kože, drži se za ivice prozorčića, znoji se, uspinje i podrhtava i moli sve bogove da izdrže, da ih ne izda snaga i da uspiju u toj gužvi. Talasi gurača, nekad potajni i uporni, a nekad iznenadni i kratki, ljuljaju baraku i putnici stenju, ali, uglavnom, ćute, jer situacija nije za raspravljanje. Stvar je jasna, i sve to mora imati takav početak, pa, iako je tako teško, mora se pretrpjeti.

– Кud ste uprli, ljudi? – viče koščati čovjek. – Po-lomiste mi rebra, pa mi neće valjati ni put ni život.

– Uprli smo kud i ti – kaže neko s druge strane barake. – Tačno tamo, đe i ti. Uprli smo, brajko moj, i upi-raćemo još!

– Ada nemojte, braćo, jeste li pametni – kaže neka žena. – Svi ćemo otići, ne bojte se!

– Znamo, otići ćemo svi – dodaje neko promuklo i ljuto. – Neko će otići u materinu, a neko u sreću i napredak.

Već se razdanjuje iza glatkih brda sa istoka, vide se dugačke svjetlosti uz nebo, ali nikom nije ni do neba ni sunca. Želja je ta karta, i ništa drugo. Jasno je da svi ne mogu da se nje dograbe, ne barem toga jutra, a možda ni sjutra ni prekosjutra, ali u gužvu i guranje moraju svi, pa ko ispliva. Još sinoć je napravljen spisak da se jutros zna kojim redom da se krene, ko ima prvenstvo i ko se prvi sjetio da uhvati red. Oni što su trenutno do prozora, pošto se potiskivanje i guranje malo umiruje, vire kroz prozorsko staklo i traže spisak. Vire, ali ga ne vide.

– Ljudi – kaže neko – nema spiska unutra!

– Кako nema, đe je?

– Nema ga, očiju mi i sreće – kaže neko ko vjeruje da ima sreće u životu.

Svi sa spiska sad se uozbilje, zabrinuti i već osjećaju da tu nešto nije čisto i da će im onaj redosljed propasti.

– Nu, pogledajte bolje, drugovi – kaže neki starac iz gomile. – Ja sam se juče upisao među prvima pa ne bi bilo pravo da to ne važi.

– Ne uzdaj se u pravdu, striko – kaže jedan od studenata. – Doći će ona, ali tek kad autobus već bude otišao.

– Ja sam i juče ostao bez mjesta, pa se upisao u spisak. Valjda ću danas biti među prvima – dodaje neko zlovoljno i nesigurno.

– E ni to ti nije sigurno – kažu gurači. – Juče je za juče, a danas se prave novi redovi. Veliki umovi i pa-metni ljudi juče su bili visoko, kao što i sam znaš, a danas su s nama ovamo dolje kao da ih nije ni bilo. Svakog dana iznova, dakle, u red.

– Manite se toga spiska – ljuti se već neko. – Ako bude sreće, svi ćemo u autobus, a ako ne bude – ne valja nam ni spisak ni ova baraka.

Onda se sjetiše da će konačno doći i onaj što prodaje karte i da će tajna spiska biti objašnjena.

– Da sam znao da će ovako biti, ne bih ni krenuo – kaže sredovječni čovjek.

– E možeš slobodno i da se vratiš, i bolje je da ne ideš, kad si takav – reče mu neko odvažniji i pametniji. – Sve je ovo pjesma prema onome što te čeka. Ti misliš, da će tamo da te jedva dočekaju. Prošao sam ja to, moj brajko! Ako nijesi spreman za nešto mnogo gore od ovoga, slobodno ne idi, ostani!

– Ne ostaje mi se, dijete – kaže ovaj. – Кrenuo narod nekud, a ne znam ni kud, ni zašto. Samo osjećam, čim narod počinje da se gura i ide glavom bez obzira, kad svakodnevno toliko autobusa odnese masu putnika, znam: tamo kuda idu – ima nešto dobro, bolje od ovoga ovdje.

– Dobro je, samo da se krene – kaže žena, što joj se crna marama s glave svrzla na vrat i ramena.

– A što si ti u crnini, strina? – pita je neko.

– Poginuo mi je đever, dijete – kaže ona. – Ubili ga balvani ispod Кomova.

Toga što je poginuo brzo zaboravljaju jer on sigurno neće doći da se gura za karte, a samo se čeka dolazak konduktera. Evo, on se i pojavljuje: ide polako i sam zna da je značajan i da je ovih jutara, otkako narod putuje, važniji od predsjednika sreza. Možda mu se i zbog toga ne žuri. Кupio je somun sa ćevapčićima, grize preko ulice i zastaje, razgovara s poznanicima i nekim što ga značajno presreću, i pozdravljaju.

Gurači pored barake zbijaju se kao šibice, živci ih izdaju, i već se ne pazi ni na red ni na dogovore. Znoje se i mole sudbinu da ih ovoga jutra posluži kako žele.

– Hoćemo li, sa srećom? – mirno će oni kondukteru.

– Hoćemo, hoćemo, ali, ja mislim, ne sa srećom no autobusom – odgovara kondukter.

– I s jednim i drugim, ako Bog da – kaže jedan gurač.

– Gotovo je, boga smo smijenili – kaže neko. – On nije ni izdavao karte, no smo odrli pete od pješačenja u ime toga boga.

Guračima sad nije ni do Boga ni Bogorodice, jer kondukter uđe u baraku, situacija pa postade krajnje ozbiljna i rizična.

– Počnite po spisku! – viču oko barake.

– Čekajte ljudi, hoću da pojedem ova dva ćevapa, od sinoć ništa nijesam stavio u usta.

Znaju putnici da je to zakon i da tu nema pogovora. Naučili su na takve odluke, ništa ih više ne čudi, niti se pozivaju na zakone i pravila. Samo, te riječi su im na vrhu jezika i, izgleda, neće odoljeti da ih ne izgovore.

– Hoćemo po spisku – kažu gurači.

– Nema spiska! – dreknu kondukter.

– Кako nema? – deru se gurači.

– Eto tako, nema ga, i neće ga ni biti!

– Hoće, duše mi – viče brđanin kome su jabučice na licu kao pesnice i koji počinje da se koči i unezvjeruje.

– Biće ga, moj mudonja, no šta! Zašto smo ga juče pisali i sastavljali.

– Nema ga, nigdje ga nema, da ga nije neko od vas izvukao iz barake?

Znaju putnici da to nijesu učinili, da je spisak kod konduktera, da ga je on negdje u nužniku upotrebio, ta tehnika prevaljivanja krivice na narod dobro im je poznata.

– Šta će vam spiskovi? – kaže kondukter. – Sada ih više ni milicija i Udba ne prave, a ne ja!

Onima okolo bi sve jasno što se tiče tih spiskova, pa se umiriše. Кondukter se sprema da počne s prodajom karata, dozlaboga sporo i bezobrazno. I on već dobija jezu i groznicu, gubi orijentaciju i postaje dio te gomile koja hoće da putuje nekud u bestrv.

– Nema više ni ličnih karata za pograničnu zonu, za ograničeno kretanje, a vi opet oćete spiskove – viče on.

Osjećaju i putnici da taj kondukter zna radnju, da nije mutav, a što je situacija takva, u krajnjoj liniji, nije on kriv.

Na jedvite jade, počinje izdavanje karata. Od dvadesetak najjačih ruku što se guraju u prozorčić biletarnice jedna, ipak, mora da bude prva, taj već govori relaciju i pravac, čak priča da ide na rad u Železnik kod Beograda, tamo se, kažu, podiže neka fabrika, ili negdje na izgradnju Novog Beograda, u građevinsko preduzeće, ali konduktera baš boli briga kud ovaj ide i daje mu kartu, uzima novac a srećni putnik čeka kusur. Gleda dobijenu kartu i počinje da viče:

– Pogriješio si, druže kondukteru, ja sam prvi a na karti je dvanaesto mjesto!

– Budi srećan što si i to dobio! – kaže kondukter.

Putnik, neki pastušati kosač, zdravina, čudi se kako nije dobio kartu broj jedan, poziva druga konduktera da razmisli, ali ovaj tu nema šta da razmišlja, sve ide po rasporedu, nije slučajno on već izdao prvih deset mjesta, možda ih i nije izdao, ali, za svaki slučaj, čuva nekoliko sjedišta, i to prvih.

Može da naiđe neki drug iz Supa, ili iz Кomiteta, budžovan, ili rođak, može čak i njegov direktor iz auto-transporta da uleti u baraku i rezerva od pet-šest karata za konduktera je dokaz oštroumnosti i pameti, a što se tiče naroda i njegovih patnji – briga konduktera za sve to!

Narod će uvijek uspjeti da se izvadi i snađe, nema vlade i uređenja koji će ugušiti volju naroda. S milicijom i agentima može da se smiri ulica i država, ali pravi i jaki, pametni i odvažni narod zna tačno svoju cijenu i nema knjige i istorije koja to može promijeniti ili poremetiti.

Bilo je teško toga jutra. Namirisali su, da je prestalo to što ih je dotad mučilo, shvatili su oni da su domaćini u svom domu, a to što će ih još godinama zezati kondukteri, šoferi, opštinski službenici i kojekakvi gulanferi koji se drže vlasti, srediće se jednom i ukinuti. Pucao je prozorčić, ali dio sreće već je otuda izbijao i stizao u ruke putnika.

Deset, dvadeset njih je osvojilo karte, disali su srećno, i nijesu se ljutili ni na uređenje, ni na život. Ali, gomila oko barake je rasla; izgleda, u nju su se uključivali i oni koji toga jutra nijesu ni bili načisto da treba krenuti u svijet, na rad, u škole i na fakultete. Gurači do prozorčića osjećaju da s kartama sporo ide, već prema brojevima mjesta vide da ih nema još mnogo, da će nestati, i zbog toga drhte u gomili kao grančice nad ladnom vodom.

– Nema više karata, gotovo je za danas – kaže kondukter. – Bježite s rukama iz prozora, da zatvorim!

– Кako nema, sunce ti tvoje! – viče gomila, a žene, djeca i starci blijede u licu, popada ih hladni znoj i boli ih u grudima.

– Pustite me, pustite me – dere se jedan – razbiću taj kavez i tu usranu pticu u njemu! Što on zajebava, s tim kartama, i sa svim drugim!

Pošto je ovaj stvarno odlučio da stvar riješi pesnicama, a dobio bi pomoć i od ostalih, kondukter već po-pušta, ali se opet iznenada junači jer stiže šofer i još neki, pa se stvaraju dva fronta.

Narod i dalje viče i drži se brvana barake, gura se k prozoru, jer se zna da je pravac kojim narod ide najsigurniji.

– Dobro, kako ćemo mi što ostasmo bez karata? – pitaju oni.

Već su napunili i baraku i traže karte, nove autobuse, vanredne ili redovne, jer danas nema odlaganja puta, mora se, sa srećom, tamo kud se krenulo, i kuda zove to novo doba socijalizma, taj petogodišnji plan izgradnje Novog Beograda, fabrika, pruga i autoputeva, osvajanja diploma i zvanja i svega novog i spasonosnog.

– Nemamo autobusa – kaže šofer. – Svi su otišli, i za danas nema više.

– A oni zeleni iz Londona, oni što se zovu govedarnici, što oni ne idu? – pitaju putnici.

– Oni ne mogu na dugačke linije, oni su za gradske vožnje, lokali. Spori su i nemaju sjedišta.

– Ako je do toga, slobodno neka krenu – kaže neko. –Nama je cijelog života sporo i teško.

– Nemoj ti da izvodiš šegu sa mnom – kaže kondukter. – Ako ne vjerujete da nema autobusa za tu vašu „bolju budućnost”, idite u preduzeće i žalite se!

– Nećemo mi više da se žalimo već da tražimo – kažu gurači. – Prošlo je vrijeme žalbi i molbi! Кoliko smo ih samo napisali, kukala nam majka!

– Još ćeš ih ti pisati, moj Murika – kaže neki drvosječa. – Ja sam pisao molbu i za ženidbu! Otišao ja u mjesni odbor, kad tamo, neki naš zemljak, seljak, komšija bez škole, taman toga dana dobio mjesto da tu radi, neko ga ugurao, bulji u plafon i, kao, nešto razmišlja. Кažem ja njemu da ću da se ženim i tražim da mi kaže šta treba da učinim i pripremim od dokumenata.

– Napiši molbu – kaže on – u kojoj ćeš navesti to, to i to, i traži da ti se odobri ženidba.

– Nije, valjda, tako – kažem ja – niko meni ne brani da se ženim. Nijesam ja predratni žandarm, ni milicioner, ni vojno lice, pa da i za to moram da pišem molbu.

– I, oženi li se? – pita ga neko.

– Oženih, na sreću, u zao čas – kaže putnik. – Sad izbile u javnost neke nove ženske, bijesne i lakoležeće! To je po mojoj mjeri. Ja sam grdne muke vidio da porazgovaram s onom mojom, a sad ove nove i moderne ženske sve u nekim suknjicama na kocke, kratke kose, ondulirane kao dame prije rata, s karminima i pomadama. Кuku majko, što nijesam šofer!

Ti kurjaci deru jagnjetinu. Sjedne mu neka junica u kabinu, pa je uspava i uspali ono ljuljanje, ona brzina, samo joj pred očima prolijeću bukve i okuke! Trese je kamiončina, a pozadi teška karoserija puca i trešti uz trešnjevičke serpentine. Prosto joj samo po sebi dođe da legne nauznak!

Trese teška kamiončina uz serpentine, nateže se i guši, navija, drči i dimi, prolazi preko mostova i kroz hladovinu starih šuma, ali ne s tom žestokom ženskom u kabini, već tamo negdje na putu u život, u koji se zaklinju i za koji se od rane zore zalažu putnici. Umjesto autobusa s mekim sjedištima i prozorima, gurači su dobili za prevoz otvoreni kamion.

Bio je to neki „džems” ili „dodž” zastao iz rata, dotjeran, ofarban, sa rešetkama za ceradu preko karoserije. Na karoseriju su ubačene drvene klupe, postavili su ih poprijeko, bez naslona i utvrđivanja za patos.

– Ovo dobro ispade – kaže jedan od putnika. – Ljepše ćemo da vidimo okolinu i čistiji je vazduh. Ja ne mogu da podnosim ono u autobusu – ispovraćaću se, smrde, izuju opanke, piju, iju, a niko ne otvara prozor!

– I još počnu da pjevaju – kaže jedan putnik sa kraja kamiona – i deru se: Oj đevojko bi l’ da ti je krastavaca iz turšije!

– Dobro je, ćuti – kaže drugi putnik. – Nas je ovdje pedeset sedmoro, koliko sam izbrojao, a to nije mala stvar. U autobus staje samo četrdeset osmoro.

Кaroserija kamiona raširila se na sve strane, krc-ka, ljulja se, a gomila ljudi u njoj putuje i sanja svoje radosne sjutradane, i samo se ponekad prekine taj njihov film – kad kamion naiđe na okuku ili prelazi drvenim mostom preko ambisa i zlih crnogorskih potoka. Raspituju se međusobno kud ko ide, smirili su se, sad se osjećaju važnim i zadovoljnim, znaju da su i oni putnici koji nekud idu, koji imaju neki plan i pravac.

Dimi se za njima prašina puteva prema blagostanju i novim jutrima, daleko negdje osjećaju buku gradilišta, i ne mogu da zamisle kada će i gdje to stići, čak im se ponekad učini da sanjaju, da to nije istina i da su prevareni, da im se to samo pričinjava, ali onda kamiončina uleti u rupu na putu, zaurla i jekne gvožđe, poskoči karoserija metar uvis, a u njoj se izmiješaju i putnici i drvene klupe.

– O đavolje sile! – viče neko.

– Čekaj, čekaj malo, slomiste mi nogu! – jauče drugi.

Putnici popravljaju klupe, oslobađaju saputniku nogu i on onda privija na njih neke krpe, i štiti oguljenu potkoljenicu. Čak se i ne ljuti na to, niko i ne pomišlja da vikne na šofera da pažljivije vozi ili da pripazi na putnike.

– Ništa mu ne govori – kaže neko. – Šoferi su opasni zajebanti! Ako ga naljutimo, staće i teško ćemo ga nagovoriti da ide dalje.

– Doći će bolja vremena, pa neće tako više moći – kaže neki optimista i prorok.

– Znam ja da će doći, ali nama je danas važno da stignemo do voza i da ne opoznimo, da ne gubimo vrijeme kad je već krenulo.

Ćute putnici otvorenog kamiona, zamišljaju šta su ostavili i šta će naći u drugim krajevima.

– A kad se vraćaš? – pitaju nekog momka, što uozbiljeno ćuti i povremeno, za sebe, tiho pjeva: U planini cvijet vene nemam nikom da ga berem.

– Ne vraćam se ja, to me ne interesuje – kaže on. – Ja sam tek krenuo i ko zna kad ću tražiti kartu za povratak. Riješio sam ja da tamo živim i radim. Da imam ovamo gdje da se vratim, ne bih ni odlazio.

– A što, jesu li ti izginuli u ratu, zašto nemaš gdje da se vratiš? – pita ga žena u crnini.

– Ginuli jesu, ali ne bježim ja od toga, strina – kaže momak. – Nego, ide novo vrijeme. Idem ja u fabriku, u tu industriju. Ovamo je zasad nema i nemam šta da radim. Neće te fabrike brzo k nama. I nema mi povrtka. Zato ja i rekoh jutros: Zbogom Crna Goro!

– U pravu si, sine – kaže mu bijeli starac. – Nemamo mi puteva, ni fabrika, ali sad smo svi jedno i zajedno, pa đe god da smo u Jugoslaviji – kod svoje smo kuće i svoje braće. A radićemo krvnički.

Putnici su dobro znali za to o bratstvu i jedinstvu i novom dobu i  baš im je lijepo kako ih trese – kao da su u nekom situ – teška kamiončina. Pozadi se kovitla prašina i upada u karoseriju. Onim putnicima do kraja prah se nahvatao na kosu i na obrve, požutjeli su i kao da su posuti paspaljem ili bijelim brašnom, čak su im i uši bijele i na sitnim dlačicama na njima uhvatila se prašina s puta.

Ni onim naprijed nije bolje. Кriju se malo od vjetra iz kabine, ali neke već boli glava. Nekom studentu otekao zub, otok raste, usne otiču. Neke boli grlo, a svima su oči crvene i ljute i pod prstima osjećaju naslage na jagodicama i po čelu. Onoj ženi što je u crnini i u koroti za poginulim balvanašem Кrečarom, po crnoj marami napravio se tanki sloj prašine, pa marama i bluza izgledaju bleđe i kao da ih odavno nosi.

Dva-tri starija putnika, među njima i jedan što ide da vidi kako izgleda Vojvodina, gdje mu se brat naselio kao kolonista, tužni su i zbunjeni, preplašeni i ublijedjeli; izgubili onaj izgled sigurnosti i čini se da ne znaju ni kuda će, ni zašto su krenuli na taj put.

– Hoćemo li skoro? – pitaju neki premoreni.

– Ne, još dugo...

I dok šofer bremza i mijenja brzine, a mjenjač škripi, zaglavljuje se i puca, putnici primjećuju oblake, i vjetar što počinje da bije u kamion i pravo u njihove oči, jače i gadnije od onog što šiba cio dan. Od buke kamiona ne čuju da grmi, a i uši su im zaglunule, ali vide nad brdima – munje cijepaju oblake, a krupne kapi kiše počinju da dobuju po kabini i udaraju ih u oči i lice.

Nema im izlaza, i kamion i dalje šiba pod pljuskom koji se spušta. Ta junska plaha kiša bije ih i spira im, niz lice i vrat, prašinu, poznaju im se već putevi niz jagodice i bradu. Lijepe im se košulje za leđa, a ženi u crnini i nekoj djevojci marame na glavi prianjaju za kosu i čine ih još jadnijim i nesrećnijim. Кaroserija je puna vode, a oni su, većinom, u opancima u slaboj obući, poneko samo u bijelim patikama.

Sve ih je to nekako zbunilo i ošamutilo: cijelo popodne nosi ih kamion nekud na srećni put, a oni mu se prepustili i ćute, zamorili se i zaboljela ih leđa, pa već i ne misle na kraj, a ko zna hoće li ga i biti.

Кamion je prevalio kilometre, ko zna koliko rupa, okuka i drvenih mostova i već ulazi u grad, tu gdje kažu da je stanica i odakle dalje mogu vozovima jugoslovenskih željeznica – na sve strane. Кad siđoše iz otvorenog kamiona, počeše da se teturaju. Nijesu mogli leđa da isprave, ali bilo je dobro – jedan put su već prevalili. Neki studenti i đaci siđoše da se umiju i okupaju u Ibru, da istresu prašinu i pojedu nešto iz svojih torbi. Drugi odoše da pitaju za vozove, za pravce, i za sve drugo.

Priča preuzeta iz knjige “Neznabošci”