Žena u crnini, slaba, mršava i tanka, vraća se putem ka Gnjilom Potoku, sama. Gladna i tužna. Ostaje danas pod zlim Trešnjevikom, a djeca odoše svojim putem, početak je školske godine, idu nekud daleko, otrgla su se iz njenog pogleda i zna da će doveče prisluškivati da li dišu pod ponjavama, znoje li se, ali ih neće čuti.

U kući starog Rada Đoleva, gdje su odrasla ta njena djeca, samoća je uhvatila svoj red i čvrsto se zamotala oko prozora i po šljiviku. Starac je umro poslije starice Jelene. Sahranjeni su u mermernoj grobnici, prvoj takvoj na gnjilopotočkom groblju, pod divljom trešnjom. Mariji bi bilo bolje da su oni živi, barem stara i dobra Jelena, Dada, ali nema ih više na ovom svijetu, i neće ih ni biti.

– Isprati li djecu na srećni put? – prekide je neko, i bi joj, od toga, prijatno.

– Odoše, odoše – reče Marija, i osjeti u srcu onaj žestoki talas koji je i odbacio tu djecu u svijet, na te opasne puteve, u škole, među velike ljude, na ulice dalekog grada, u buku i opasnosti i svu drugu ljepotu i znamenito-sti toga svijeta, ali i među hohštaplere i barabe, kojekak-ve bitange i manijake, što obavezno postoje u velikim gradovima i u tome živom, bogatom i izgrađenom mjestu.

– Odoše – kaže ona – a ja, nekako, ne mogu sama. Ostanem tu kao pustinjak, pa, Dake, pravo da ti kažem, poludim od samoće i briga!

– Znam, jadna, i kad odu do Andrijevice, pomamimo se – kaže Daka – a ne na te daljine. Vratiće ti se djeca, još malo pa će biti tu profesora, doktora, inženjera.

Zna Marija sve to, i više od toga, zna da s povracima teško ide, da je ta Crna Gora prokleta i čudna zemlja – rađa pametne i okretne momke, zdrave i lijepe, mangupčine i drugare, koji završe škole i osvoje svijet, ali se ne vraćaju i zanavijek ih osvoje tamo, zavole, uhvate u zagrljaj i uvuku u ljubavi, dobiju sve lijepo i dobro, zarade, osvoje i naprave, ali rijetko se neko od njih vrati.

Dadnu im tamo neke svoje dojke i noge, sve toplo i od srca, drhteći i ljubeći, a oni znaju cijenu toga, i znaju sve drugo o Crnoj Gori i svemu, pa i sami zahvaljuju sreći i pravdi. Svakako, ne svi, jer ima ih koji nikad to ne vide, niti osvoje, koje putevi i gradovi izmožde i savladaju, učine barabama i propalicama ili metiljavim i ništavnim pacerima i nesrećama.

Vjeruje ona u nešto joj nepoznato i sve misli lako će to proći, biće im sreća naklonjena, naći će neku stipendiju i garantovaće za nju sopstvenim životom, zaradiće, preguraće njena djeca.

– Nemamo, Dake – kaže ona toj prijateljici – ni dinara. To što zaradi po rudnicima, Baro šalje, ali ni on nema od čega da živi. Nemamo se za šta uhvatiti. Oči su me zaboljele od krpljenja košulja i pantalona. Studenti su i đaci, a goli! Tamo, u srećnom svijetu, takvu djecu nagrađuju i čašćavaju za svaki položeni ispit, za svaku novu godinu i rođendan, a ova naša ništa od toga nemaju, niti će ikad dobiti.

– Bog ga ubio, zadovijek smo sirotinja, Marija – kaže Daka, više ljutito, no tužno. – Čula sam da je tamo teško i da te niko ne vidi ni čuje.

– Tačno je to, i još gore, mila moja – kaže Marija. Eto, Beli je ljetos pisao sto molbi za stipendiju, slao i u Bosnu i na Кosmet, i svuda po Jugoslaviji! Čak mu, iz nekog mjesta Leposavić na Кosmetu, odgovaraju „nijesmo zainteresovani da vas stipendiramo, jer se orijentišemo na lokalne kadrove”.

Pričaju one tako kao da u tome svijetu sve rade pravedni ljudi, bez ljudskih mana i gluposti, kao da u tome zabačenom i jadnom kosovskom mjestu, Leposavić, čekaju baš tu djecu i njihove molbe. U životu je bilo sasvim drugačije. Njan stariji sin Beli, te iste jeseni, postao je servir menze u Studentskom gradu, servirao je jela, skupljao posuđe i iz ogromne kuhinje na liftove ubacivao sanduke tanjira i kašika.

Poslije tri mjeseca, dobio je legalno mjesto za spavanje u suterenu prvog „bloka” u Studentskom gradu i s njim je spavao brat Majo, učenik ekonomske škole. Sestra Bojka otputovala je za Lion, u Francusku. Bio je to strašan uspon za ovu gnjilopotočku djecu, čak se nekima iz drugih gradova i krajeva činilo da su ona veoma vješta i spremna, da imaju neke potpore i veze, da ih neko gura; mislilo se, da su im rođaci neki od crnogorskih generala, rukovodilaca, direktora ili političara, visokih i nedostižnih Crnogoraca, o kojima se pričalo toliko viceva, mada su oni ta svoja mjesta uz mnogo napora i pošteno osvojili.

Jasno, crnogorskoj djeci dugo će tako pričati viceve, ali će ona mnogima na to odgovarati malim pobjedama i velikim razumijevanjem, nekim dosadnijim će čak i odmjeravati i, sve u svemu, pokazaće se da ne pate od kompleksa, osjetiće se, da znaju svoju cijenu i sve drugo što je važno za pametne ljude. Doći će vrijeme kad će sve to prestati da se priča, kad će se vidjeti da ta djeca imaju klikere i znaju fazone, kad će ih tražiti, a ona će već sama znati da se bore i osvajaju visine.

I tako, idu ove dvije žene, drhte zbog toga odlaska djece, čak podrhtava i Daka, iako su njena djeca još tu, iako je njen stariji sin Ranjo postao drvosječa s motornom pilom i balvanaš. Znaju te žene zajedno da zakukaju i zaplaču, da se razumiju i podijele tugu, jer se ispostavilo da se u ovoj zloj Crnoj Gori samo tako može dokazati pravi čovjek i ljudska širina, u raznim tugama i žalostima kad se može najlakše čovjek pridobiti i čovjeku približiti.

Ne ljute se one zbog te tuge, znaju da je i to nešto što je u svijetu rijetko i dragocjeno. Osjećaju i znaju da im to ubija tijelo, da je uvijek neka od njih zbog toga u crnini, pa pate i znaju za nešto što je u drugom svijetu, gdje sve blješti i ludi od ljepote, odavno isključeno i zaobiđeno. U tim gomilama po gradovima i velikim naseljima ljudska smrt i tuga nijesu tako važne i strašne činjenice.

Tamo se malo plače i malo žali. Na groblju se, uglavnom, ćuti, niko i ne kaže zbogom pokojniku, s prvim lopatama zemlje rasturi se ona velika gomila naroda, i živi se kao da nije bilo te žalbe, voli se i ljubavi, pije i sanja. Samo se rijetki iz te povorke, u kasnim satima, sjete nestalog i zamisle se nad svojom sudbinom, ali brzo pobjegnu od toga, i izgube se u nekoj uličnoj gužvi.

– Od sada, samo čekam da mi pišu – kaže Marija.

I steže se, i uzbuđuje, kao da će sad da stigne to pismo od djece, kao da će neki od đaka iz andrijevičke osmoljetke donijeti, iz varoši, tu važnu kufertu. Oni uvijek to donose s pošte, jer ovdje nema poštara.

Dolazi noć, a žena sama u strašnoj tišini kuće u kojoj je nekad bila sedma djevojka, gdje nije moglo od buke da se spava, gdje se rano ustajalo – a sada sve utihlo. Čak i gnjilopotočki psi, i onaj opasni bjelov komšije Matije Bregovića-Ipsiliona laje noću za nekog drugog i glavom je okrenut nekud tamo, pa ova sama žena misli: šta li joj je to sudbina, pod brdima Montenegra, odredila.

Ne zna šta će biti kad djeca završe fakultete i škole, ne zna o tome ništa, pa se nada da će sve dobro biti i da su ti dani samoće ulog u srećnije dane i noći.

– Milo mi je što su otišli odavde – kaže Marija. – Iskrivila su se od pješačenja i drugog „dobra” u Gnjilom Potoku! Išli su šesnaest kilometara dnevno, tamo i ovamo. Pa bi tek onda radili svoje zadatke. Oni šoferi nijesu htjeli ni da se okrenu na njih, pa i kad bi se neko dijete i zakačilo za kamion, tjerali su ih kamenjem i gledali da im porazbijaju glave.

Znaju ove žene da daleki ljudi i drugi običaji od samoće prave zabave. Tamo žene ne gladaju, niti svake noći, dok spavaju, sanjaju kako im djeca stoje na ulici ispred studentskog doma i gledaju hoće li naići neko poznat da uzajme dinar da kupe hljeba. Te srećne i uredne žene, mirišljavog tijela i u lijepim haljinama, te očuvane supruge i majke po svijetu, jedva čekaju jednu ovakvu samoću – da im djeca odu, da muž nije tu, a one da legnu ispod nekog mlađeg, da se vuku po kafanama i ljubakaju, da žive svoj život i da, u transu, otkrivaju butine u luksuznim kolima i brzim vožnjama.

Srećne žene iz brda Crne Gore i ne dosjećaju se šta je sve njima zabranjeno i nepoznato, one i ne znaju ništa od toga, ne pada im na pamet da zažale za svim tim lijepim što zna da ponudi ljudsko tijelo i srce, a to je ovdje tako daleko i zabranjeno. Umorne su, krivo im je što su neuredne i što ne mogu da obuku lijep veš i dobru obuću, ali sve im to nije važno, sve je to prihvatljivo i razumljivo, pa se pati zbog onog što treba tek da dođe, onog što će djeca osvojiti u toj rizičnoj i lutrijskoj igri.

– Plašim se – kaže Marija – od tih puteva i školskih godina. Teško se putuje i dolazi do karte. Ide se otvorenim kamionima i na karoserijama. Prošle godine Belom je bio otekao zub i pola glave mu je mjesec dana bilo kao bure.

– Ove jeseni je, valjda, bolje – kaže druga žena. – Ima autobusa i ne kreću svi istog dana na putovanje.

Tačno je to da ima sve više autobusa i putnika. Sad i niz Trešnjevik idu crnogorski moderni autobusi na kojima piše „Tara” i za koje se priča da su kupljeni u Italiji, za balvane i daske ispod Кomova, i šoferi kažu da će ih još biti i kako će svi moći da putuju. Djeca su pričala poslije o tome kao da su šoferčine pravo iz crnogorske vlade ili CeКa donijeli te vijesti, radovala su se tome i čašćavala konduktere i vozače laburama jagoda.

– Jesu li zaradili neki dinar na jagodama?

– Jadna je to zarada i trgovina – kaže Marija. – Srce me boli zbog tih jagoda i prodaje. Znaju ti ljudi koji kupuju jagode po Trešnjeviku da im to nude sirotinjska djeca, da to rade iz nesreće i nemaštine! Boli mene srce što moja djeca, studenti univerziteta, odrpani i gladni, po cio dan drežde po putu prodajući one jagodice! A šta zarade? Ništa!

I dok Daka kaže da to ne mari, da to nije zamjerno, da će ta djeca uspjeti u životu i neće se toga stidjedi, Mariji pred očima teče mali bolni film: došli iz Francuske neki momak i djevojka i kod kuće u Gnjilom Potoku traže crnogorsko odijelo da se Francuskinja u njemu slika! Francuz je pričao da je student prava i da ovog ljeta putuje po Evropi, jer ga u septembru tjeraju u vojsku – na alžirsko bojište.

Drhtao je već tada od rata s Alžircima, molio Boga da se nešto preko noći preobrati i da on vječno ostane u svojoj zemlji. Ali, kako u to nije bio siguran izabrao je, prije ulaska u vojsku i smrtne opasnosti, da dođe baš u tu čuvenu Crnu Goru i Jugoslaviju i zato je i doveo ovamo, u ovaj narod za koga je čuo da je dugo bio iza nekakve gvozdene zavjese, svoju voljenu Francuskinju, i dok je ona u svilenoj, providnoj crnogorskoj ženskoj košulji s ošvicama gledala svoj stas i položaj dojki, on se motao uz nju kao puž golać.

Mislio je da je to crnogorsko žensko odijelo nosila lično neka od crnogorskih princeza, koje su bestraga protjerane i opljačkane! Činilo se da čuje kako puca u Alžiru i njegova Francuskinja gledala je uz Trešnjevik i očigledno joj se ta crnogorska planina urezivala u pamet kao ono najdraže što nam život slučajno da ili oduzme.

Dok je dvoje mladih Francuza drhtalo od uzbuđenja u crnogorskoj zlatnoj robi, zaklinjalo se jedno drugom na ljubav, i molilo Boga da on ne pogine u Alžiru, naišao je Marijin sin Beli. Bio je u iscijepanim patikama, isprepletanim ovčjom oputom, u kratkim pantalonama na zakrpe, i u žutoj majici. Bio je žut od sunca i kosidbe, neobrijan i poduže kose.

Sestra Bojka predstavila ga došljacima na francuskom, otprilike: C’est mon frére, il est l’etudien de médecin... Francuzi su se u prvi mah uplašili da taj neobrijani žilavko nije neki nezgodan crnogorski gamen, i Beli to osjeti. I on je znao francuski, ali nije želio da govori, muka ga hvatala od svoje bijede pred ovim srećnim i bogatim momkom, a naročito pred butinama Francuskinje s elegantnom i rasnom zadnjicom, kojoj je bogatstvo ljudi sigurno važna stvar u životu i orijentaciji.

Francuz se očigledno čudio kako će taj crnogorski odrpanko postati „le docteur” i možda je u sebi potcjenjivao, ne samo Belog, već i mnogo šta drugo u zemlji koja mu je bila posljednji raj, pred odlazak u alžirski rat. I sestra Bojka je to shvatila, pa reče da je on literata, član redakcije lista studenata Beogradskog univerziteta, da lijepo piše. Francuz je tek onda bio ošamućen čime se sve bavi ova jugoslovenska sirotinja i učinilo mu se da ga, možda, u ovim brdima Montenegra, neko laže ili zajebava!

Taj francuski balvan možda nikad nije ni čuo za njihovog Vijona, a taj jugoslovenski siromah u patikama, Beli, pisac i budući ljekar, znao je da toga pjesnka citira, čak i na francuskom! Ali, Francuza je boljela patka za poeziju i sve na svijetu i razgledao je arhitekturu kuće Rada Đoleva, pokojnog starca, tu staru crnogorsku čakmaču i, uz njen žuti prozor, disao kao zec i nježno milovao crnokosu i jaku saputnicu.

Beli je cijelo vrijeme ćutao i možda su to dvoje srećnih vidjeli tugu u njegovim očima, možda su se dosjetili koliko je njemu jadranskih mora i ljeta izmaklo  zbog nemaštine, koliko mladićkih večeri kad je mogao da uz zidove i kapije po svjetskim parkovima i gradovima miluje i šarmira djevojke i žene kao što je ova maca iz francuskog regiona.

– O revuar – rekao im je Beli sa finim naglaskom – bon voajaž! Želim vam dobru sreću u alžirskom ratu!

Sve to Mariji sad bubnji u glavi, čula je i djecu kad su govorila o tome da su ti Francuzi toliko bogati i srećni, i strahovito bi se radovala da zna tačno jesu li joj noćas gladni sinovi Beli i Majo, šta radi Bojka u Lionu, i mogu li se snaći za hljeb i spavanje u tim velikim gradovima. Ali toga odgovora nema, pisma nema, i ona će dugo čekati te radosne vijesti. Nije joj krivo što je njen sin Beli tako daleko iza onog Francuza, na to i ne pomišlja.

Dok čeka tako, sama, i u tišini, srodi se polako sa bukvama iz dubrave, šljivama i ogradama oko kuće, sa mačkom i kokoškama, samo ne može da se navikne na praznu kuću, njenu gadnu tišinu i njene noći ispod petrolejske lampe, koju ponekad, u samoći, ne može da ugasi.

Proći će dani, jeseni, zime, proljeća i ljeta, i Marija će čuti za mnogo položenih ispita, znaće kako je to kad se pada i ponovo polaže, i sve će to početi brzo da se vrti i mijenja.

– Je li te strah samu, noću? – pita je ona žena.

– Ma ne, od čega? – kaže Marija. – Ponekad, ne mogu da zaspim. Čini mi se da sam mala u krevetu i da su soba i kuća ravnodušne i nijeme.

– Mnogo jada vidi se u životu – kaže žena. – Ti imaš, čemu dobrom da se nadaš i lakše su ti i noći i dani. Ti si srećna žena i majka. I sama ćeš imati prilike da vidiš svijet i ljepote.

– Laku noć – kaže Marija.

Tada druga žena odlazi, nekud gore pod planinu i mnogo dalje od sreće i radosti, razmišlja kako je Marija srećna, i kako je to fantastično i nedostižno: troje djece joj je na putu u visine i sreću, tačno tamo idu, a ona ih sama čeka i moli Boga i sve svece da im, na tome usponu, budu pri ruci i na usluzi.

Misli ona da će se i sama pridružiti, barem negdje kasnije, crnogorskim majkama generala, rukovodilaca, političara i uspjelih ljudi, da će njena djeca biti nešto poznato, pametno i čuveno. Zna za takve majke i sestre, sreće ih kad putuju prema Srbiji, i njima priča o svemu. Vidjela je da nije sama, da i te druge Crnogorke idu do sinova, budu tamo mjesec-dva, pa se vrate u Montenegro.

Njihovi sinovi lete po svijetu, vole druge žene i druge krajeve, postanu svjetski ljudi i putnici, pa ispadne da ih majke ne mogu lako stići i vidjeti, a dešava se da te starice nijesu baš ni omiljene u njihovim blistavim stanovima, vilama i kod snaha.

Počinje tako Marija, u samoći ovog crnogorskog sela da grdi svoju djecu, i Belog, i Maja, i Bojku, danima ih psuje, i piše neobično pismo: Draga djeco, zdravo sam i dobro. Sama. Čekam od vas pisma i plašim se da nijeste gladni i ne znam kako živite, imate li šta da obučete i obujete. Baro mi se ne javlja i ne znam da li ima šta da vam pošalje. Ali vi se ne sjećate da mi o tome javite.

Hvala vam, dječice! Ne bojte se, neću vam ja dosaditi. Ništa se ne plašite. Imam ja dosta za život kakav je ovdje u Gnjilom Potoku. Vi mislite, da ja mnogo šta očekujem od vaših škola i fakulteta. Malo, samo malo. Znam ja sve to kako ide. Često ja iz varoši pješačim uz Кralje s Bojanom, majkom onih velikih jugoslovenskih generala, ambasadora i avijatičara. Ima ona pet sinova i vidim da, kao i ja, ide pješke, i sama, i vuče torbu sitnica iz andrijevičkih prodavnica.

A svi njeni sinovi važniji su od vas. Rekla mi je da su je zvali sinovi, ali, kaže, „ne mogu ja tamo”. Ona i ja idemo, zajedno, pješke, kao i oduvijek ovim našim gadnim i zapuštenim putem, bez autobusa i prevoza i ići ćemo tako do groba. Znam ja to, djeco moja, i ne bojte se da ću vam dosaditi. Vaša majka.

U večerima, kad joj je najteže, piše to pismo i stalno ga šalje po djeci što prije zore idu na časove u andrijevičku školu. Ali, ona toj svojoj djeci, bez obzira na sve, uvijek drži za sreću stegnuto srce umjesto stisnutih pesnica, kako to rade žene po velikim zemljama i gradovima.

Bogdan Šekler

Priča preuzeta iz knjige “Neznabošci”