Iznenada, vrijeme turista obasulo je Montenegro prašinom i automobilskim mirisom i dimom. U ovom kraju, desetak godina poslije rata, vidjelo se kako srećni ljudi u svijetu, i na zapadu i na istoku, odasvud, znaju da žive i vole, kako su im sreća i vrijeme naklonjeni.

Pocijeli dan grabili su uz trešnjevičke serpentine, ili naniže niz rijeku, u automobilima, po dvoje, ili cijela porodica, stari parovi, novi ljubavnici, slučajni saputnici, autostoperke, avanturistkinje, mladići, svakojaki ljudi i bitange, putnici svjetskog glasa, tankokoži bijelci i tamnopute golonoge žene.

Gnjili Potok je u tim ljetnjim mjesecima, od juna do septembra gledao veliku predstavu, dok su farovi razno-vrsnih kola ukrštali rukovijeti svjetlosti preko treš-njevičkih proplanaka i prema dubokim šumama bukovine. Bilo je to čudo u prvi mah, čak i opasno u prvo vrijeme. Izgledalo je, na šta je andrijevička milicija i upozoravala, da je ovim stanim ljudima, nepoznatih biografija i namjera, dozvoljeno samo putevima da prolaze, da spavaju u hotelima i ništa drugo, izuzev da uživaju u prirodnim ljepotama koje do tada nijesu prodavane.

– Ja vam ne bih savjetovao da upotrebljavate strane jezike i parlate njima – govorio je grupi Gnjilopotočana jedan andrijevički milicioner.

– Naški, valjda, smijemo? – pita jedan.

– Taman posla, druže, ne daj bože!

– Na časnu riječ, ja sam mislio da smijem mojim maternjim jezikom sa samim drugom  bogom promijeniti koju – reče jedan.

– Sa bogom, smiješ – dodaje drugi – jer on nije stranac.

– On je, ipak, znači kakvi smo da smo, i naš!

– Ne znam ja ništa – kaže „plavi”.

– Imaš pravo – priskoči obližnji šliperaš četvrtaste glave i pametnih očiju. Milicioner se obradova zbog podrške, ali ga čovjek iz Rijeke Rajovića potkuči:

– A šta ako je bog stranac, pa naučio da govori naški? Šta onda?

– Ma zajebi ti to – kaže Ranjo – no reci ti meni, ako me neka šarga, gologuza i toplih očiju, zaustavi, promoli glavu kroz prozor ili otvori vrata, pa upita: izvinite, gospodine, kako se zove ovo vaše selo? – šta ja da uradim?

– Reci joj – dodaje drugi šliperaš – da ide u miliciju, pa neka tamo pita. Samo, ne plaši se, neće te nazvati gospodinom.

– Ne, taman posla – viknu milicioner. – Nemoj ti tako, šta pričaš! Ispašće da milicija i Udba drže vlast u FeNeReJi, i nemoj da je šalješ u miliciju!

– Pa šta da kažem?

– Ma neće te ona pitati kako se zove ovo selo. Zašto da te pita! Pa ovo je Gnjili Potok, to svako na kugli zna.

– Ma bojim se ja, pitaće me. Može naići i neka neznalica koja nije čula za Gnjili Potok.

– E ako te pita, ti pobjegni! Stavi ruke na usta, pa opuči niz livade i prla dolje k rijeci – kao neko ga savjetuje.

– Nemoj tako, molim te – kaže postariji brkajlija, s glavom na tankom vratu, putarski radnik. – Ispašće da smo divljaci, da ne znamo šta je narod i kultura, da smo mutavi i udareni u gornji sprat!

Baš tada naiđe saurer natovaren balvanima, ljulja se i pijuče, šište vazdušne kočnice, zatežu se debeli lanci preko utovara, a milicioner kao nešto gleda i mjerka, navodno i to mu je zadatak danas, da provjeri i ocijeni. Šofer, glavonja, umašćen i crven po vratu i golim ramenima, gleda ga kao vo, i ne miriše ga, očigledno. Šliperaši bi se popeli na kamion – čekali su ga da ih poveze niz rijeku – ali ispade tu milicioner, i nema vožnje na utovaru. Neki namiguju šoferu, kao, da ih pričeka iza sljedeće okuke, ali on ljutito viče:

– Neka te anđeli čuvaju i voze – misleći na milicionera.

S druge stane nailaze strana kola, poluprazna i milicioner ih ustavlja, smiješi se, prijateljski maše rukama i objašnjava dokle bi sa njima uz Trešnjevik. I sjede pozadi. Miris sagorele nafte prosu se, zapraši ispod točkova, i kola odjezdiše uz planinu.

– A viđe li ti njega, pas mu se mesa najeo! – povika šumski radnik, gledajući za kolima. – Vi ne smijete sa strancima ni riječi, ne smijete ovo, ne ono, a on – pap u kola!

– Aaaa, on je vlast. A pogledaj kakav si ti! Uplašilo bi se ono jagnje za volanom da možda nijesi divlji čovjek ili neko čudo prirode. Nemaju oni tamo u svijetu tu vrstu međeda!

– A koji jezik ti govoriš? – kao, pita ga neko.

– Nijedan, moj Murika – odgovara ovaj ljutito. – Kažu da sam od pet mjeseci počeo da zborim i gugučem: mama, tata, a sad mi, u četrdeset godina, onaj kaže da ništa ne smijem da izgovorim s gostom iz svijeta! Pa šta je to, bog te jebao!

– Ma nemoj da se ljutiš, Miro, zeza milicajac, nije to tako!

– A baš sam htio da kažem da govorim ruski.

– To nije važno. Nema turista iz Rusije.

– Prolaze Poljaci.

– Ali oni neće ruski da govore, kažu, može srpskohrvatski i pomalo „polski”.

Razilaze se umorni drvosječe, neki su ponijeli i sjekire da, uzgredno, posijeku bukvu za drva kod kuće, neki nose četvrtaste trupce, odsječke od šlipera, da na njima sjede, i idu tiho, ućutali se i uspavali.

Dvojica od njih, koji najdalje idu prema rijeci ispod planine, udružili se, rođaci su, istog prezimena, jedan drvar, a drugi student. Obojica misle kako to milicija smije da se vozi sa strancima, iako znaju da se i jagodari voze u stranim kolima, niko zbog toga nije nastradao, pa bi baš voljeli da naiđu kola i, da i oni u njih sjednu.

Dvojica su, možda neće biti toliko mjesta, ali podižu ruke, molećivo, zaustavljaju vozača, i pred njih staje strano vozilo, u njemu čovjek i žena, stariji par, prijatni. Ne znaju iz koje su države, ne razumiju registraciju, jer se takva nije skoro pojavila, mora da je iz neke daleke zemlje, čiji su turisti ovdje ređi. Stranac ih malo zbuni jer odmah pokaza želju da govori. Mlađi iz Gnjilog Potoka znao je francuski, pa upita parle vu franse, a stranac odgovori ui, pa dodade: mi govorim srbskorvaski, pomalo, pomalo.

– Odlično – reče drugi Gnjilopotočanin. – Bolje ćemo da se sporazumijemo.

– No da razumemo... Ugoslavija lijepo zemlja, sunce, mnogo sunce, more...

Gnjilopotočani misle da toga, barem ljeti, imaju koliko god hoćeš, pa se smješkaju, a stranac i strankinja zapeli pa pitaju, pitaju. Strah ih je da iza sljedeće okuke ne nalete na onog plavog baksuza, ali nadaju se da je on već odletio uz Trešnjevik s onim drugim strancima.

– Čija to djeca, vaša? – pita stranac – vidjevši gomilu djece, daleko naprijed, na putu.

– Ne znamo – izvlače se Gnjilopotočani.

– Ma ne!

– Siromašna djeca?

– Ne, ne – brani ih Radmilo – bogata, mnogo bogata.

Stranac iznenađeno iskrivi usne.

Čovjek za upravljačem vozio je brzo i za tren oka pređe put do Radmilove kuće. Radmilo, mlađi čovjek, dobričina, radnik i mučenik, taman dok se spremao da kaže da će tu da siđe kad ih, na putu, presječe gomila djece. Šestoro – glibava, prašnjava, u opancima i zakrpama. Stranci im mašu rukom, naročito strankinja, i umiljato im se smiješe. Radmilo već pocrvenio i zbunio se od zapitkivanja oko djece, zamoli da stanu pošto želi da siđe. Stranac zaustavi.

Pametna, čupava djeca, nenavikla da strana kola staju, dotrčaše do njih. Stadoše uz ivicu puta, podalje od kola, gotovo plašeći se, a kad se iz njih izvuče Radmilo, povikaše: Taataaa, taaata! Ti siiii, tata!

Kad stranac to ču, izađe iz kola, nasmiješi se, poče djecu da miluje po čupavim glavama, i pita Radmila, crvenog u licu:

– Sve tvoja djeca? Sve braća?

– Sve, jadan, moja. Braća rođena.

– Ooa.. To je za čestitku. Sreća, zadovoljstvo, bogatstvo...

Radmilo se brani i ne brani, škrguće zubima na djecu i misli da će ona zapamtiti kad su sišla na put da gledaju turiste i ovi njih. I to tako iskrpljena, bosonoga i kudrava. Jebaću vam majku, misli on ljutito. Sad mu tu muku još ovaj stranac pogoršava, pozljeđuje ga. Parkira kola sa strane, zatvori ih, sjede na kamen pored puta i pozva Radmila s djecom k sebi. Pita, kako se zove ovo selo. Ovaj se dosjeća šta je milicioner rekao, ali neka ga đavo nosi – nema u tome ničeg opasnog – pa valjda, može toliko da se kaže.

Stvarno, na putokazu ne stoji da je to Gnjili Potok već – Kralje, sljedeće selo na putu, greškom je tako stavljeno i stalno tako poslije rata stoji, ali stranac to nije vidio. Pored ostalog, Radmilo misli: ma nijesmo mi antidržavni elementi i neprijatelji! Stranac pita koliko on ima djece, ovaj kaže šestoro, sve to ispred njih, pa pita kako se živi, od čega, od šume, fabrike, turizma, jesu li djeca zdrava, i sve oko toga.

– Zdrava su kao drenovi – kaže Radmilo. – Đavo im ništa ne može!

Stranac ga ne razumije, pomisli da neka bolest njima ništa ne može, jer izgleda da tamo kod njih, u Švedskoj, đavola nema. Ali, dok djeca uživaju oko kola, ne pipaju ih, ali su im se usjaijle oči, stranac i strankinja pitaju dalje, hoće da ih slikaju, Radmilo se buni, kaže da to nema smisla, djeca nijesu uredna, došao je i on pravo iz gore, a tamo teše šlipere, da, da, pragove za željeznicu, pa nije red, ne treba da se slikaju.

Mi se ovdje ne slikamo, sem kad se mijenjaju lične karte... da, legitimacije! Misli Radmilo i na miliciju, ispašće kriv što se tako slikao, kažu da je to zabranjeno, ali, neka ga đavo nosi. Kažu da ima strašnih hohštaplera među tim stranim turistima koji slikaju, tako, uzgredno, kao prijateljski i za uspomenu, a kad odu u svoje zemlje opale po Jugoslaviji, po njenom socijalizmu, kao, narod kuka na sve, kao, ne valja komunizam, i sve takve gluposti!

Radmilo pomisli da je i Šveđanin takva bitanga i baraba, ruski ili američki špijun, ko zna šta on hoće, ali, s njegove strane, sve je pošteno. Mora da objasni i to da mu žena nije kod kuće, da čuva dvije krave i pet ovaca, gore u lomovima, nema niko kod kuće, samo djeca, a eto, i ona su pobjegla od kuće i hoće da gledaju kako turisti prolaze. Šveđanin bi htio i kuću da vidi, ali kaže da je kasno, izvinjava se zbog toga što ne može – drugom prilikom će.

– Divna djeca, divna, slatko, slatkooo, sećer, sećer!

Napisao je već i adresu, onaj drugi objašnjava na francuskom neke detalje, latinicom Gnjili Potok, jer Šveđanin nikako ne može to da izgovori, navodno, to selo teže se izgovara no Vesteros ili njegovo ime Jugosmar Pjusteropson! Da, on se zove, kako rekoste... napišite po slovo i slovo, a Gnjilopotočani zinuše tek kad on napisa svoje ime svojom latinicom, i adresu, i telefon.

Nešto kasnije, odoše, uz planinu, dugo mašući sa serpentina zbunjenoj djeci i iznenađenom ocu.

A ovi odahnuše kad se stranci udaljiše, jer uveo bi ih na gadan teren da je svratio u kuću. Kažu, da je neki turista, kao ovaj Šveđanin, svratio kod nekog u Montenegru, zadržao se cijeli dan, razgledao okolo, raspitivao se za sve detalje i domaćin ga zaustavi da prenoći: Hoćeš, bogami, noćas ovdje! Stranac je ostao, ali mu ne bi jasno kako će da spavaju, jer je domaćin imao samo dvije prostorije, jednu gdje je bio šporet i – sobu. Gledajući šestoro domaćinove djece, raspitivao se i o tome gdje domaćin radi one stvari sa ženom.

– Žena spava u sobi s djecom, a ti u kuhinji – reče stranac. – Nije mi jasno kako je zoveš kad hoćete da ste bliži, intimniji.

– Ja lupim pesnicom u zid, i ona dođe – odgovori Montenegriner.

– Dobro, tako je kad ti zoveš, ali desi se da to tebi ne pada na pamet, a žena hoće. Šta onda?

– Onda ona promoli glavu iz sobe kroz vrata, i upita: zva li me ti, ili mi se učinje?

Pošto je Šveđanin bio jedan od hiljada turista koji su prošli kroz ovo selo, brzo su ga zaboravili. Ali, on nije zaboravio. Poslije godinu dana, dođe Radmilu uputnica za paket iz inostranstva. Šveđanin je poslao sto čuda i poklona. Radmilo je jedva platio carinu i bio je zaista postiđen i zahvalan strancu, ne zbog koristi, no više zbog poštenja koje su Gnjilopotočani tako rijetko sretali među strancima na putu preko Trešnjevika.

Mlađi Bregović čuo je za taj paket, čak je išao da vidi šta je Radmilo sve dobio. Čudio se što se Jugosmar Pjusteropson nije njemu ni kartom javio! Eto, on je čak francuski govorio, ali nije se njega sjetio, svu pažnju posvetio je čupavoj djeci iz Rijeke Rajovića. Stranac je pisao da će se ponovo javiti i uputiti te sitne poklone divnoj djeci iz Gnjilog Potoka.

Jasno, Gnjili Potok išao je i dalje uz planinu i naniže, šliperi su mirisali kod mosta u rijeci, balvani i celuloza godinama su prevoženi na teškim utovarima prema gradu gdje je sagrađena ogromna fabrika celuloze i papira. Neki Gnjilopotočani otišli su tamo, i ostali stalno u gradu.

Od dobijanja onih paketa prošla gotovo godina. Radmilo je prestao da radi na šliperima, jer ih više nijesu tražili, i obaljivao je goru za fabriku celuloze i papira, radio na putu preko velike bukove šume iznad Gnjilog Potoka. Šalili su se ponekad na radilištu s njim, pitali o tetki Šveđanki, navodno tetka Lindi, ali Radmilo bi pocrvenio u licu i sve uzimao za šalu.

Ipak, jednog dana, milicijska kola hitno su došla pred Radmilovu kuću. On nije bio tu, bili su djeca i žena. Uzbuđeni milicioner, prilazeći ženi, nekako kao da joj izjavljuje saučešće, meko joj stišćući ruku, reče:

– Da li je ovo kuća Radmila Bregovića?

– Jeste.

– Da li koga od njegove porodice možemo vidjeti?

– Možete, bogami, i njega i sve njegove, evo ih šestoro, i ja.

Milicioner malo ustuknu, namrgodi se, obrisa znoj sa čela, pa poče da zagleda djecu i ženu kao da su s drugog svijeta.

– Ima li u ovom selu neki drugi Radmilo Bregović?

– Nema.

– Ima li još neko, kao on, šestoro djece?

– Ima i više.

– Da li je ovdje nekad nastradao u saobraćajnoj nesreći neki Radmilo?

Žena zinu, pomisli da milicioner hoće da joj saopšti nesreću, pa zakuka:

– Jaoj, kuku meni, da nam nije Rade poginuo u gori?

– Ma čekajte, drugarice – reče milicioner. – Recite vi meni da li ovdje neko održava kakve veze sa Šveđanima?

– Mani se Šveđana i stranaca, kuku meni, je li nam živ Radmilo?

– I mene to zanima – kaže milicioner – ali da vam sljedeće iznesem: švedska ambasada u Beogradu, i naša u Švedskoj, preko jugoslovenske vlade i Sekretarijata za unutrašnje poslove, zamolili su nas da provjerimo i hitno javimo pravu istinu!

– O čemu, kuku meni!

– Ne kukaj unaprijed, ženo, boga ti tvoga.

– Da li ste vi nekad čuli za druga... gospodina Jugos-mara Pust... Pjust... Pjusteropsona? Šveđanina?

– Ima Radmilo tamo u toj republici Švedskoj nekog prijatelja, javlja mu se pismima. Ne znam da li se zove Pu-šteron.

– Pjusteropson, drugarice – kaže milicioner – i da znaš – Švedska nije republika nego kraljevina.

– Bogami, da je Rade znao da oni imaju kralja, ne bi pisao tome Pušteronu.

– Ali, to nije važno – kaže čovjek u plavom. – Gdje je sad Radmilo?

– Negdje u planini, tamo gdje kopaju šumski put, ako je živ, kuku meni...

Radmila stvarno steže nešto oko srca kad ču da ga milicija traži u šumi, daleko ispod planine. Sjeti se i Šveđanina i svega drugog.

– Vi morate da riješite ovaj problem – reče milicioner. – Istina mora da bude na vidjelu.

Radmilo se, kolutajući očima, zaklinjao da će reći istinu.

– Izvjesni gospodin Jugosmar Pust... Pjusteropson obaviješten je u Švedskoj...

– Šta, gospodin Pjusteropson? – reče Radmilo.

– Da, taj Šveđanin je obaviješten pismom, odavde iz Gnjilog Potoka, da je drug Radmilo Bregović, sa svojom ženom i šestoro djece, nastradao u teškoj saobraćajnoj ne-sreći. U tome udesu gotovo svi su izginuli, javljeno je gospodinu iz Švedske, u životu je ostao samo mali Radmilov sin Boško!

– Nemoguće.

– Moguće je – kaže milicioner. – Dalje je javljeno da se o malom nesrećnom Bošku, bez roditelja i braće, i ikakve zaštite, stara, uz žrtve i punu ljubav, dakle, vaš sugrađanin i rođak Tadija Bregović. Druže Radmilo, da li je vaš Boško živ?

– Ja nemam Boška, a moja djeca su, do jutros, bila sva zdravo i dobro.

– Gospodin Pjust... taj Šveđanin izjavio je jugoslovenskoj vladi u Montenegru duboko žaljenje zbog ove tragedije. Kaže, evo šta piše: njegovo srce u Švedskoj do smrti će otkucavati ljubav za mrtvu porodicu Radmila Bregovića, a njegovom preživjelom sinu ukazaće svaku pomoć i ljubav!

Gorosječa, malo usporenog mišljenja, nije se snalazio, znojio se i muvao, gotovo je pomislio da ga je baš tada u glavu opaučila neka bukva, ali je jasno vidio i milicionera koji je tražio objašnjenje i drugove šliperaše.

– Šta, druže, da javimo jugoslovenskoj vladi i kraljevini Švedskoj?

– Ma šta ja, jadan, da javljam tim velikim silama. Javi im da smo živi i zdravi.

Milicija se trudila da razjasni tragediju u Gnjilom Potoku. Tražila je Tadiju i pitala ga da li, slučajno, zna ko je mali nesrećni Boško. Prije njegovog odgovora, saznalo se i za sadržaj pisma koje je gospodin Jugosmar Pjusteropson dobio iz Gnjilog Potoka: Mon šer ami e mesje Pjusteropson, pisalo je na „francuskom”, dužan sam da vam kao poznaniku i prijatelju Jugoslavije i Montenegra saopštim tragičnu vijest – votr šer ami e mon frer Radmilo Bregović, avek svojom porodicom, avek šestoro djece i ženom, izgubio je život u teškoj saobraćajnoj nesreći, vozeći sam kola i porodicu ovim našim užasnim putevima koji su i vama poznati.

U toj njegovoj velikoj tragediji koja je potresla i cijelu zemlju Montenegro, sreća je bila naklonjena samo njegovom srednjem sinu malom Bošku. On je u ovom našem planinskom selu ostao sam, bez igdje ikoga i bez pomoći. Ja sam se, kao njegov rođak i brat, potrudio da ga obezbijedim i sada se on nalazi u mojoj kući. Tužno je gledati to usamljeno dijete kako pati za svojima. Oprostite što moje suze kvase ovo pismo, ali znajući za vaše prijateljstvo, dužan sam da vam ovo prenesem.

Ukoliko zaželite da se pismom javite malom tužnom Bošku, ili čak ako mu zaželite ukazati kakvu pomoć, pošaljite sve to na njegovo ime. Kao njegov ovlašćeni zastupnik i staratelj, ja ću čuvati uspomenu na njegove divne roditelje i mrtve braću i sestre i svaku pomoć koja mu se ukaže (mogu vam napomenuti da su neke naše novine već pokrenule akciju sakupljanja pomoći za, kako su ga nazvale – „Pobjednika smrti iz Gnjilog Potoka Boška Bregovića”) svesrdno ću predavati ovom zaista nesrećnom, ali hrabrom, kao od stabla odvaljenom dječaku iz Montenegra. S dubokim poštovanjem i u znak prijateljstva votr ami Tadija Bregović iz Gnjilog Potoka.

Teška tragedija, koja se odigrala na opasnom crnogorskom putu i okukama na Trešnjeviku, kasnije je još više razjašnjena: gomila paketa trebalo je da bude isporučena malom bratu Tadije Bregovića, vižljastom i nedužnom osnovcu Bošku. Radmilo Bregović, sa šestoro djece i ženom, tužio je Tadiju za širenje lažnih vijesti, ali su se poslije pomirili...

Sad manje turista ide preko Trešnjevika, napravljeni su bolji putevi i magistrale drugim krajevima, a kolovozom uz planinu, već ponegdje, može da se održi i travka iznikla nasred ceste.

Bogdan Šekler

Priča preuzeta iz knjige “Neznabošci”