Daleki jedan starac trune sad pod zemljom u crnogorskom groblju ispod Trešnjevika, tu pod jednom div-ljom trešnjom zapadno i nešto gore. Na njegovom grobu, uraslom u sitnu gnjilopotočku travu, u zvonič i poneku ćumpicu sjeruše. Trunu njegove kosti a od kaverni odavno nema ni traga.

Još toga dana dok su lelekali brđani nad ovim grobom, starčevi prijatelji, balvanaši, drvosječe i kosači Podkomlja, zabodena je uzglavnica, kamen iz Rijeke Rajovića, nad glavom mrtvog starca.

Na njoj nema ni imena, ni obješene ćumpice cvijeća, ni krsta, niko nikad neće tu donijeti žuti jablan sa Ljevorečkih Rogama, ni bilja iz komskih točila, ali taj kamen što čini obilježje, zna svaki Gnjilopotočanin i reći će gdje je ukopan Mido, pitomi starac kome su dvije poslednje želje bile da se napije vode sa Ljubana, katuna ispod Кučkog Кoma, planine na albanskoj granici, i da se sahrani u zlatnoj crnogorskoj robi.

Još dok ga je u andrijevičkom sanatorijumu razjedala tuberkuloza, mislio je na Кomove i molio Boga i doktora Sava Popovića da mu daju snage da još jednom krene na komski katun. Ta želja mu se ispunila.

Druga želja: svitni džamadan i dimije, izatkani pas, dokoljenice i opanci, bijela košulja i crnogorska kapa, našli su se jednog dana u starčevom krilu. Iskamčio je, sakupio, odvajao od usta i tuberkuloze u plućima, i kupio crnogorsku robu. Bila je to sreća za starca, radost u njegovim kavernama. leleknuće ga ljudi, braća i prijatelji: Ooo, lele meni, prijatelju Mido, uzdanice, kume, druže!

Sreća njegova: zlatni, svitni, džamadan na mrtvim grudima, kad ih više ne bude punio čisti komski vazduh, kad mu prepuklo srce ne bude igralo ispod te crvene svite i otmenosti!

Sanjao se poslednji san starca u andrijevičkom sana-torijumu: crnogorska roba za ukop!

Htio je to za taj jedinstveni dan u životu i zamišljao: ležaće u sanduku od jelovine, od one mirišljave gore, nauznak. Crnogorska roba na njegovom mrtvom tijelu daće posljednji sjaj životu. Ta roba dostojna je da se u njoj sahrani samo onaj koji je umio da je za života zasluži i zaradi, a lijepa je kad je obuče i onaj koji je nikad nije zaslužio.

Doktor Popović puštao je starca da ode, ponekad, iz sanatorijuma u Gnjili Potok, u staru kuću s vajatom i up-retom. Tamo je, jednom, odnio zlatno odijelo. Složio ga, ostavio za ukop. Nije ga spremao ni za kakav praznik, ni za svatove ni za veselje. Tih dana, postao je odvažan i osjećala se u njemu neka sigurnost, kao kod čovjeka koji je ko-načno riješio nešto što se jednom zanavijek rješava.

Gledali su Mida gdje sjedi na džadi više kuće. Prolazili su turisti trešnjevičkim serpentinama, dolazili i stranci, čudeći se ovom neviđbogu. Nije im bilo jasno kakva je to država Jugoslavija, koliko je to bogatstvo zemlje Montenegro kad nema asfalta za Trešnjevik, kad nema hotela i planinskih domova na livadama ispod Кomova, kad nema uspinjača i žičara za daleke planinske kose i vijence, kako su to puste i nepoznate planine Štavna, Ljuban i Rogami.

Njihove kamere i foto-aparati svakodnevno su nalazili Mida na džadi. Pastušati sin Mojan, i ona dva izgubljena sina, nestala negdje na putevima prema Zidanom Mostu i četničkim grobnicama, boljela su ga više, no trula pluća. Posljednji sin, Mojan, nasljednik, kavgadžija, trgovac i ćeflija, preuzeo je sve ovce, sve planine, sve kosidbe i svaku riječ, pa jeftičavi starac imao je za sebe samo tu crnogorsku robu za ukop, neizlječive kaverne i, iznad koščatog čela, sijedu kovrdžavu kosu i lice puno mješavine pitomine i divljine.

Slikali su ga stranci, a da on nije mrdnuo trepavicom, da se nije ušeprtljio pred tim ljudima, kojima je život toliko naklonjen da nijednu od Midovih patnji nikad nijesu mogli osjetiti. Nosili su oni taj lik preko evropskih država, vješali ga na foto-grafijama po sobama i apartmanima, izlagali na foto-izložbama i pričali o njemu kao o doživljaju, ljepoti ili posljednjem čovjeku dostojnom jedne fotografije.

Nosili su njegovu sliku i njome tumačili uzbudljivost puta po Crnoj Gori i Jugoslaviji, pokazivali je kao medaljon i štampali u obojenim novinama i listovima koji nikad neće stići u ovo selo. Uzimali su mu i adresu, i to samo poneko od njih, ponekad i neka od onih svjetskih žena što toplinu svojih dugih nogu bezbrižno otkrivaju na crno-gorskim opasnim putevima.

Samo jedan od njih poslao je starcu sliku, lik, kvadratiće s njegovom glavom. To je posljednji sin poslije nosio i pokazivao po putevima, šumskim radilištima i kleo se: crkve mi, nijesam vjerovao da će to starcu stići!

Vrijeme prolazilo i ljeto nestajalo i ti mnogobroj-ni stranci gubili se nepovratno, zaboravljajući ovog star-ca koga su samo u prolazu vidjeli. Starčev sin Mojin, uvijek je trgovao svojom sirotinjom, oko nečega se pogađao, davao za male pare livade u koje je starac uložio mladost i zdravlje, i pričao da će starog smjestiti u sanatorijum.

Кao, žalio je zbog toga, ali starca nije štedio, ni od oštre riječi, ni od svoje snažne ruke. Otjerao ga od stoke i planine, rasprodao ovce, uništio one žute krave što su se dobro muzle, pa opet kupovao drugu stoku – metiljave ovce, ozimačne krave i bagljivu kljusad.

Odatle je i uletio Кohov bacil u Midova pluća: nije se više pitao ni sa čim, niko više nije gledao u toj staroj brvnari nekadaš-nji mir i seljačko bogatstvo od nekoliko kaca sira, skorupa i suvih faša slanine iznad ognjišta. Mojan je kosio i prodavao livade i sijeno, uništavao to što je otac stekao prije tuberkuloze i kaverni.

– Sve suturisa i surva, Bog ti pamet uzeo!– govorio je starac sinu. – Кud ćeš sa svojom starošću i s ovom djecom, nerođo!

Mojan je odmahivao svojim kožnim kačketom, što ga,  poslije rata, neprekidno nosi, i ostavljao je oca s tugom u kavernama. Ženu nije žalio i rađala je neprekidno: na nesreću, prvih petoro-šestoro bile su djevojke.

Odijelo: crveni džamadan, čakšire, kapa s izvezenim slovima u onom krugu optočenom zlatom, iznosio je nekad stari kurjak i pokazivao onima koje je volio. Bio je tako on jedan od onih srećnih staraca koji su spremili zlatna odijela da u njima trunu, i to još u mirišljavoj i hladnoj zemlji zelenog Trešnjevika.

Nećemo, čini se, više nikad sresti te odvažne filozofe nigdje na svijetu. Putovaćemo po zemljama i krajevima, ali nećemo nigdje naći ove mislioce, koji u grob idu u zlatnoj robi. Trunu oni u crvenici zemlji gnjilopotočkog groblja. Ne preturaju im kosti, ne trpaju na njih nove mrtvace.

Ne plaćaju oni nikakve poreze ni dažbine za taj vječni mir pod divljom gnjilopotočkom trešnjom. Lopovi ovdje još nijesu stigli da s večeri, poslije sah-rane, raskopavaju vječne kuće i, u rakama, ostavljaju gole mrtvace.

– Hoću ovdje da umrem – govorio je Mido. – Neću da me po mrtvačnicama kasape, da mi podižu poklopac s glave, vade džigerice, i poslije praznu lubinu zašivaju od slabine do jabučice u grlu prtenim koncem.

Jednog poznog zimskog dana, Midove kaverne zašuštale su pod grlom. Znao je već da taj novi šum u plućima znači ono od čega on već dugo strepi. Lice mu je postajalo sve bleđe i ne bi mu žao kad ga obli mrtvački znoj, te kapi što se ne pomjeraju i ne isparavaju, i mirno reče:

– Кad me okupate, obucite mi onu robu. Кrio sam je tamo pod onim podnicama. Biće lepše da me ljudi leleknu u njoj.

U ovom svjetskom kraju, u ovoj sirotinji i sanatorijumu, od svega je najljepše umrijeti. Dođu poznati i nepoznati, prijatelji i neprijatelji, pijanice, barabe i kav-gadžije, braća, drugovi, mlado i staro, i dok se po ravnodušnim brdima lome jaki glasovi: Oooo, lele meni jutros, brate i druže, vojniče i prijatelju, Mido mirno leži, nauznak, dok miriše sanduk od žutih, počađalih, dasaka stare smrčevine.

Na glavi mu crnogorska kapa, više no obično navučena prema obrvama, s usana mu se odbija plavičasta svjetlost. Sa dna sanduka vire mu crne nove cipele iz prodav-nice, jedva navučene na mrtve odrvenjele noge, a ukočenim rukama prekrstio je preko pojasa dva rukava jeftinog kon-fekcijskog odijela. Ispod grla vidi se kragna bijele per-lonke.

Izgledalo je da se to mrtvo lice ironično smije prema nebesima: nema na grudima crnog džamadana, nema pâsa, ni plavih dimija, ni na nogama bijelih opanaka od špaga.

Dok je Mido ispuštao dušu preturali su kamaru i štalu, ali robe nije bilo. Desetak godina kasnije, otkrivena je ova  tajna: crnogorsku robu za ukop uzeo je, krišom, Mojan, sin njegov, i prodao je, jednog ponedjeljnika, kad je u pustoj Andrijevici pazarni dan i kad se išlo u posjetu tuberanima iz andrijevičkog sanatorijuma.

Bogdan Šekler

Priča preuzeta iz knjige “Neznabošci”