Gotovo da ne postoji mjesto na planeti, a da neko u njemu ne pronađe nekakvu sličnost nekog svojeg sugrađanina ili suseljana, zapanjujuću ili kakvu takvu, sa nekom poznatom ličnošću, recimo sa nekim piscem, pjesnikinjom, naučnikom, naučnicom, sportistom, sportistkinjom, glumcem ili, pak, glumicom.

A o sličnosti između običnih i nepoznatih osoba da i ne napominjemo! Iako ovo moje kazivanje nije o tome, nego o nečem drugom, neće biti naodmet da se u ovom uvodnom dijelu, baš zbog toga, barem na tren, vratimo u daleka beranska ljeta, lepršava, sunčana, puna mjesečine, mirisa našeg Lima, njegovih vrbaka i topolove  šume, naše Bistrice i ostalih pritoka, čuvenog beranskog korzoa, slatkoće koja je izvirala iz poslastičara, ali i iz kuhinja naših majki, tetaka, strina i baka, a sve to uokvirenom ramom bezbrižnosti, nekakvog zanosa i laganog, prilično usporenog protoka sekundi, minuta i sati!

U to zlatkasto beransko vrijeme, koje sigurno nije bilo takvo zbog društveno-političkog uređenja, taman posla, nego zbog toga što je još bilo morala, vaspitanosti, uljudnosti i nekakvog reda, uz poštovanje mlađih prema starijim, prema roditeljima, uz jaku i zdravu porodicu, uz jako školstvo, kao i uz poštovanje tradicije i običaja, jedna od velikih zabava dječurlije, mladih, pa, bogami, i starijih, bio je i odlazak u bioskop - najprije u Dom trezvenosti, a zatim u  Dom kulture.

Naprosto smo gutali skoro sve filmove, posebno one koje smo nazivali ,,kaubojski“, ,,mačevanski“, ,,istorijski“, ,,strašni“, naročito u novoj zgradi bioskopa, gdje su često znali da se otegnu redovi za kupovinu karata izvan i preko ulice, a ponekada se ,,spas“ tražio i kod tapkaroša, koji su bili neizostavni dio bioskopskih predstava u našoj slatkoj varošici.

Tako je bilo i onda kad je u Berane ,,ujahao“ na konju vrancu, sa šarenim ćebetom umjesto sjedla, nalik na rukotvorine naših baka i prabaka, baš kao da je Marko Kraljević, apački poglavica Vinetu, sin Inču-čuna i brat sestre Nčo-či, a za njim i njegov prijatelj, bledoliki lovac Old Šeterhend.

Dobri, hrabri, ali i mudri Vinetu, junak istoimenog romana - trilogije Karla Maja, kojeg su na platnu oživjeli Francuz Pjer Bris i naš Gojko Mitić, rodom iz  Strojkovca kod Leskovca, na prečac je ušao u naša srca, postao je jedan od junaka našeg djetinjstva i voljeli smo da i mi budemo kao on, pa su stradala pera raskošnih pjetlova za ukrase u našim igrama po beranskim i lužačkim ulicama i sokacima. Ono što je manje poznato je i to da se u tim filmovima pojavio i jedan Beranac, Lužačanin, glumac zeničkog narodnog pozorišta Đorđe Popović.

U filmu ,,Vinetu“ iz 1964. godine, režisera Haralda Reina, zapažen je bio vedri i zanimljivi lik istraživača-pustolova Lorda Castlepoola, kojeg je tumačio Eddi Arent ( Gebhardt Georg Arendt ), glumac rođen u Gdanjsku ( Poljska). Tokom trajanja filma, a i poslije, pokušavao sam da se sjetim na koga me to tako silno podsjeća Arent.

Za nekoliko dana sam to i otkrio, onako slučajno, kao što se to zna i često zbiti - naime, dok sam šetao glavnom ulicom sa ocem i stricem, sa njima se pozdravio jedan njihov poznanik. Naravno, pitao se i sa mnom, a istog trena sam shvatio - pa to ispred mene stoji, upravo, Lord Castlepool, Eddi Arent! Bio je to Milo Butrić, Beranac i Pečičanin, poštanski službenik i docnije upravnik, zaljubljenik u poštansku djelatnost i sve ono što je povezano s njom.

Od tada, kad bi se god sreo s njim, u različitim uzrastnim dobima, njegov lik bi me uvijek vraćao u djetinjstvo, u vrijeme kad se kupovala karta više za bioskopske predstave u beranskom kinu, kad smo svi htjeli da budemo Vinetui, kauboji, Indijanci, Herkulesi, Tarzani, hajduci, musketari, pustolovi,  u vrijeme kad su iznad Lima i Berana snažno treptale zvijezde trepetljike, kad su Mreže, Zelenika, Crevara, bučičko-ržanička, gimnazijska, haremska, beranselska, budimljanska i ostale limske plaže, kao i one na većim limskim pritokama, bile pune kupača i kupačica, u vrijeme korzoa, večeri na terasi hotela ,,Berane“ sa bronzanom kupačicom u fontani, u vrijeme bašte hotela ,,Beograd“, u vrijeme ,,kačamaka“, boze i klakera, u vrijeme užina sastavljenih od parčeta hljeba namazanog  domaćom mašću, a posutog paprom ili šećerom, u vrijeme priganica, palačinki i mafiša, sličuganja, cjelodnevnog loptanja po ledinama, u vrijeme prvih recitacija, prvih svirki i ljubavi, u vrijeme purpurnog iščekivanja nečega i nekoga...

Međutim, tim prigodama nijesam mu rekao o njegovoj sličnosti sa Eddijem, sve do onog trenutka, kad sam to i javno objelodanio prilikom otvaranja njegove izložbe  starih fotografija pod naslovom ,,Hronika Pešaca 1941-1970“, koja je otvorena 26. jula 2019. godine u Domu u Pešcima.

Inače, Dom u Pešcima je izgrađen 1952. godine trudom mještana Pešaca, ali i uz pomoć iz okolnih sela i naselja i prvobitno je bio zamišljen kao zadružni dom, uostalom, kao i onaj u Lušcu, na Buču, Budimlji, na Goraždu na Polici i ostali. Pored zadružnih djelatnosti u Domu su održavani i razni tečajevi, pozorišne predstave, ali i igranke.

Kad je to vrijeme prohujalo prohujao je i značaj domova i mnogi, kao i ovaj u Pešcima, počeli su da se koriste kao pogrebne kapele, dok su neki postali najobičnije ruševine. Milo je, uz pomoć svoje porodice koja je imala razmijevanja za njegovu želju, ali i još nekih koji su imali sluha za to, odlučio da gornji sprat pečičke građevine pretvori u svojevrsni muzej ili galeriju.

S obzirom na to da je punih četrdeset godina proveo u poštanskom poslu očekivao sam da će u potkrovlju Doma u Pešcima nići muzej posvećen poštanskom zanatu, sa svim onim starim spravama, fotografijama i ostalim.

I jednog prijepodneva, te 2019. godine,  javi mi se Milo, dosljedan poslu kojim se bavio, dakle, preko običnog telefonskog prijemnika i saopšti mi da će da napravi galeriju i u njoj izložbu starih pečičkih fotografija, a da je, zbog nečega, ipak, do daljeg, odustao od poštanskog muzeja. Naravno da sam se obradovao jednoj takvoj vijesti i ne sluteći kakva će da bude ta galerija, srećan što će mnoge zagubljene  i sasvim zaboravljene porodične fotografije doživjeti svoj drugi život.

A kakva je uvjerio sam se kad me, poslije izvjesnog vremena, pozvao da dođem da je pogledam prije svečanog otvaranja - namah sam se uvjerio da je to čudesna galerija Mila Butrića! Uostalom, to je, svakako jedna od najvećih, ali i najuređenijih galerija ne samo u ovom dijelu Crne Gore, nego i vjerovatno šire, s posebnim tehničkim detaljima koji pružaju potreban užitak i ugođaj posmatračima.

Sa njenih zidova smiješe se razne generacije Pečičana i Pečičanki, zapamćene uz pomoć fotografskog aparata  - sa igranki, sa planinskih sabora, sa kosidba, plastidba, moba, oranja, sjednika, sa igranja gudže i ostalih igara, sa Lima, sa Bistrice i sa raznih drugih mjesta, pred našim očima ređa se život jednog naselja.

Očekivao sam da će Milo, uprkos godinama, a s obzirom na svu životnu snagu i volju koju je posjedovao, uspjeti da priredi i nastavak postavke, ali, eto, preselio se na onaj drugi svijet u 89. godini, a toliko je imao i  Eddi Arent, kad se zaputio na svoje poslednje putovanje - nevjerovatna slučajnost, pored spomenute fizičke sličnosti!

Na zidovima pečičke galerije najmanje je fotografija na kojima je Milo Butrić, a red bi bio da se postojeća niska fotografija upotpuni nizom koji će prikazati i dio njegovog rada i bitisanja. Naravno, nije prvi i jedini koji je izlagao stare fotografije, ali je posebnost i ne treba je nikako zaboraviti da je to učinio u osamdesetsedmoj  godini, a ne treba ni smetnuti s uma ni njegovu upornost, trud i volju da sakupi sve te fotografije i otrgne ih od propadanja.

Svaki dolazak u pečičku galeriju, a treba da ih bude što više, treba da bude i podsjećanje na njega i njegovo zalaganje da jedno naselje i njegove stanovnike ne proguta čeljust zaborava!

Njegov primjer trebalo bi da slijede i zaljubljenici u stare fotografije iz ostalih sela i naselja i treba da neku od prostorija koje zvrje prazne ili su na ivici rušenja, preurede i naprave stalni izložbeni prostor u kojem će prikazati prošlost i sadašnjost i svojih, ali i ostalih porodica, kao i cjelokupnog kraja.

A kad se sve to sabere to bi i značilo da nam niko više ne bi mogao prekrajati istoriju, potirati ono što jesmo, a sve bi to, pored posmatrača i posjetilaca, koristilo i naučnicima i istraživačima, a o valu uspomena i sjećanja koji bi nas zapljuskivao nije potrebno trošiti riječi.  

Foto: Milija Pajković