Niz planinu prema rijeci farovi automobila u ljetnjoj noći ukrštaju svoje svjetlosti. Vrijeme je turista i srećnih ljudi i Gnjili Potok spava dok se ta velika predstava odigrava na okukama, preko vrhova bukovine pored puta i preko dolina. Svi ne spavaju, jer i u ovom zlom selu neki se bore za život dok drugi spavaju, neki sanjaju dok drugi ne misle ni za sjutra, ni za dalje.

Neki planiraju, a svi se u snu trzaju na zvuke automobila iz drugih država i krajeva, a naročito kad pukne iz auspuha kamion sa balvanima ili celulozom. Znaju Gnjilopotočani ko je vozač toga kamiona s utovarom, mada ne znaju baš zašto to puca, čak se i ne dosjećaju da i to puca u početku toga novog puta iz državnih planova, izjava i kongresa, da se tu radi o lošoj mašini, ali sad bolje nema pa neka puca i praska, a balvani moraju da idu, mora i celuloza, i treba da se znoje ljudi od toga, da se bude i uopšte ne zaspivaju.

Prašina je popala po travi i drveću, smrdi nafta i osjeća se masni zadah te mješavine, što lebdi nad Trešnjevikom i automobilskim putem. To je ona prašina koju ni ljetnja kiša ne može da opere, i koja kolovozom poteče sa odsjajima nafte i raznovrsnih boja.

Ljeto je, pa jul, avgust, baš doba turista i automobilskih kolona, sezona putovanja i brzina, i uopšte nešto no-vo i uzbudljivo za one kućice i ljude ispod Trešnjevika.

U julu i avgustu ovdje se tako izvedri da kukuruzi po gnjilopotočkim njivama usvrdle lišće, poblijede i zastanu u rastu i svilanju, jedva proklasaju i donesu male šišarke, sitno zrno. Neki obole, pa s njihove svile zapraši tatula, ipak, ima dosta strukova i u tako suvim njivama, da odvale tešku i zdravu šišarku, crveno zrno do samog vrha, jedro i krupno.

Izgleda, ljudi su takvi, čas su i daleko različitiji, nema dva ista, mogu da budu slični po dobru i da se razlikuju po zlu, mogu se prepoznati po govoru i lažima, po istini i neznanju, po snažnim šakama, ili su žuti, uvijeni i blijedi, baš kao kukuruzi u suši. Sve kao inače u svijetu, ništa bolje i ništa gore.

Majka Marija i ja, te sušne večeri, dok se niz gnjilopotočke livade, voćnjake i kukuruze slijegaju talasi prašine, koje podižu kamioni s balvanima, turisti i automobili su prekrili puteve, idemo prema Rijeci Rajovića.

Nijesmo mnogo obraćali pažnju na putnike, naša sreća bila je nešto drugačija, čak im nijesmo ni zavidjeli, jer vjerovali smo da će i na nas doći red da putujemo, da se to sada nas ništa ne tiče i samo bismo se, ponekad, trgli na mahanje nekog veselog turiste iz autobusa, za kojeg bismo pomislili da nam je poznanik ili prijatelj.

Tada nijesmo vjerovali da ćemo se, mnogo godina kasnije, baš na putovanjima, uvjeriti kakve sve prazne glave, imbecili, glupaci i jadnici putuju i počesto mašu onima pored puta, pješacima ili mirnim ljudima na radilištima malih i nevažnih svjetskih mjesta.

I ja sam tu ulagao svoju tanku kožu. U to doba, vikali smo parole o bratstvu, jedinstvu, ravnopravnosti i jednakosti, kleli se da nećemo skrenuti s toga puta, pa sam i ja s majkom to uvažavao i volio i u jednom zlom potoku, u mraku, dok je i mjesec nad Trešnjevikom bio kao daleki neonski lampion, žalio što u bolje dane i na daleke puteve prema radosti, sreći i nadama, moramo da idemo tako jadno i napregnuto.

Bilo je to pravilo i znao sam da to je dobro i osjećao sam da nas samo to može izvući iz dubine ovog haosa, čak smo mislili da je svaki lakši put prema dobru nešto nezasluženo za čovjeka i pomalo nepošteno.

– Beli – reče majka – hajde da ovog đavola noćas izvedemo!

Ona htjede da me umiri, da tu vodu što za njom vape kukuruzi, a nama drhte srca, nazove najgorom nesrećom. Znala je da će me to umiriti, da ću, te noći bespoštedno ulagati sve svoje u ovaj planinski potok i u tanki tok vode koji ide od Rijeke Rajovića pored automobilskog puta prema njivama na čijim strminama blijedi i zaostaje pla-ninski kukuruz poslije svilanja.

Bijele i mekane jagodice na prstima kvasili smo i mekšali kopajući pijesak, vadeći iz njega ploče i kamenje što je smetalo toku vode. Naš melioracioni sistem, jaz vode, što još ispod Trešnjevika, preko prla, kroz bukovinu, silazi na cestu, hučeći malim slapom, a poslije ivicom puta nosi prašinu, gubio se u zemlji, i prelazio mostove drvenim koritima od iskopanih bukovih stabala.

Prema kući djeda Rada Smrčevića, omaljena i presahla voda svraćala je u korito divljeg potoka. Taj potok, ne znam mu imena, najviše liči na nešto gnjilo i trulo, mada znam svaki kamen i iščupano stablo u njegovom toku, gutao je naš mirni i nejaki mlaz vode iz rijeke. Ipak ništa nas nije moglo pokolebati da to izvedemo.

Jedina nada i jedino rješenje bila je ta voda. I ovdje se znao red i u tome trenu mi smo mogli samo tu vodu računati našim dobrom. Кad je već tako, znali smo i kako ćemo: golim rukama, noktima i motikom pravili smo tok prema brazdi u njivi.

Majka je govorila da se k tome nepoznatom dobru i nadi obično ide teško i najgorim putevima, pa i noćas, u vodotoku pod planinom, mislili smo da smo na pravom putu, da idemo dalje, da huje strane svijeta pored nas, prolaze mostovi, mora i gradovi; vidimo sve to i čujemo, krvarimo i padamo, ustajemo i stižemo, psujemo boga i zovemo đavole, ali idemo dalje.

Iznad nas šumom prolaze povremeno kamioni, od fara bljesne voda i ozare se stabla snopom zraka, ali automobil ode i do nas stiže samo gusta prašina, smrdljiva od benzina i nafte, pa se i ona slegne sve dok drugi kamion, šišteći vazdušnim kočnicama, ne zadimi opasno pod brzinom i teretom nad našim glavama.

Majka ćuti, hrabri me i opet ćuti, a voda jedva stiže naše prste. Ni putnici iz automobila i luksuznih vozila, ni šoferi iz teretnjaka ne vide nas pod putom u šumi, paze na put, možda misle da u toj FeNeReJi sada svi spavaju, ili su barem u kućama zbog nekakvog policijskog časa. Oni nijesu vjerovali, čak su bili ubijeđeni da u toj komunističkoj zemlji nema uistinu srećnih ljudi, da policija pjeva uspavanke i zvoni za buđenje.

Niko od tih stranaca nije ni pomišljao da u mraku Montenegra neka majka s djetetom doziva sreću u dva sata pred zoru vodeći mračnim klancem nit mutne vode. Mi smo upravo računali koliko će kukuruza više roditi ako ga sjutra naplavimo, koliko dana ćemo ja, brat Majo i sestra Bojka, manje gladovati u školi. To nam je bilo važno i hrabrilo nas je.

Majka nije htjela da podsjeća kako je to dio onog teškog obaveznog puta prema dobru. Teško su mirisale jove i između njihovih žila provlačili smo ruke kidajući trave i grane. Voda je nestajala, čekali smo je da nas stigne, negdje se zaplela ili je propala u pijesak. Onda nas je iznenada pristizala, a mi joj opet bježali.

Opet je nestajala, i opet, u prljavim naletima, sustizala i pravila poplave, tiho šušteći kao zmija u travi pred kosom. Tamo prema rijeci jaz se rušio čim bi se zemlja napila vode, a dešavalo se da je drugi odvode u svoje njive, da je ukradu.

– I ti ćeš nekad – reče majka – putovati kolima po svijetu. Ovo je sad teško doba.

– Ostavi me – rekoh ljutito, a onda ljutnju zamijeni tuga. – Ostavi me!

Ali, dopade mi se ta mogućnost i nada.

Voda sasvim nestade, i počesmo da je tražimo, tokom, uz potok prema putu. Činilo nam se da je tu, ali ispadalo je da smo ugazili u lokvu stvorenu u pijesku. Znali smo da nas potok muči i tako ravnodušno ćuti. Ipak nije nas tada ništa moglo odvratiti od puta u sreću.

Vode nije bilo ni tokom pored automobilske ceste i u noći smo hitali da je opet uhvatimo i dovedemo u njivu, pored kuće djeda Rada, koji je čekao smrt i nemirno ležao u krevetu osluškujući nas sa vodom i njenim žuborom niz strminu iznad ulaza. Za sve nas bila je to prava radost. Životno značajna bila je ta voda. Smatrali smo je, nesvjesno, za naše dostignuće, naš melioracioni sistem srca, radosti i sigurnosti.

Nijesmo se tada ljutili, niti dosjećali drugih zemalja i naroda, ničija sreća nije nas činila manjim ili nesrećnijim i, u takvim snovima i večerima pod dubinom neba Montenegra, išli smo dalje i nekuda gdje smo vjerovali da i nas čeka ili gdje će i nama da pripadne nešto toplo, svijetlo i dobro.

Noćas smo se borili za vodu, ali ona se opet negdje odvrnula, neko ju je ukrao ili je zemlja upila i omalila. Majka i ja idemo putem, štrči kamenje iz ceste i usijeca se u naše bose tabane, miriše omašćena prašina, ali ja znam gdje je koji kamen, i koliko je koji oštar, sve sam ih oprobao, zaobilazim ih, a poznajem i glatke staze s mekanom prašinom ispod automobilskih guma i tabanom broj četrdeset dva bilježim daljinu sreće i korake kojih ćemo se nekad sjećati, i biće nam mili, mada bi trebalo da ih mrzimo i proklinjemo, da patamo zbog njih, kad smo sami i svjesni svega što se oko nas dešava.

Pojavljivali su se automobili sa sjajnim snopovima svjetlosti naprijed, udarali nas u lice, a ja i majka, pogureni i blatnjavi, podizali smo ruke pred oči, i branili se od svjetlosti koja samo slučajem blješti pod zlom planinom, gdje mi, polegli ka zemlji, tražeći golim rukama blagodeti vode i samo još pokoju sitnicu.

Te naše sitnice, trave pored puta, huk bukovine i bjekstvo vode, naše bose noge i mekana prašina, i oštri šiljci pod petama, činili su nas zadovoljnim i snažnim. Turisti, koji su se prevarili i noću pošli prema vrletima Trešnjevika i ljepotama Кomova, plašili su se od nas dvoje, davali bi kolima gas i nemilosrdno zbrisali, gušeći nas prašinom.

Pomišljali smo da smo opasni, možda orijentalni zločinci, mislili su da smo nepoznata komunistička mafija, nešto poput onih iz velikih svjetskih gradova. Nas su se više plašili, na tom planinskom putu u noći, no podzemlja bogatih zemalja, gdje manijaci kolju ljude i siluju žene, dave djecu i bodu oči, pošto su ovdje mnogi od njih došli kao u zemlju iza nekakve neprovidne zavjese, očekujući da će tu vidjeti čuda i nakaze, avetinje i crvene đavole umjesto ljudi.

Plašili su se nas naročito zbog toga što smo komunistički građani, smatrali su da, kad već nemamo bogove, imamo đavole, znali su da ne vjerujemo u boga, pa ne znajući za druge vjere srca i uma, gledali su nas podozrivo, lukavo i s opreznim očima.

Zato tako projure pored nas i, zahvaljuju bogu što su uspjeli da nas obiđu, izvuku se i prođu bez nesreće, i potajno se nadaju da će se put po Jugoslaviji dobro svršiti i da će u svojem svijetu imati o čemu da pričaju, o noćima i čudovištima na putevima, o opasnostima i nedaćama, o policajcima i udbašima, prerušenim u jadne radnike, koji se noću vrzmaju putevima, iako smo vjerovali da će neki od pametnijih i uzvišenijih ljudi, ipak, shvatiti šta majka i ja radimo u toj noći, koliko nam je teško i kako smo odvažni i smjeli.

Majka zaostaje, provjerava ivicom puta da li ide voda, da se nije, slučajno, opet, sama pojavila, a ja nastavljam, ne očekujući vodu, sam, naprijed. Automobili stižu na planinu, negdje iz neba sa zapadne strane, mašu svjetlima i bacaju ih u visine noći, a kad se približe, ispaljuju u nas one najduže farove što zasljepljuju i od kojih, kažu, ne mogu s puta da pobjegnu ni zec, ni lisica, ni jelen, ni srna.

Naše jadne figure postaju u tome svjetlu nešto čudno i neobično, neočekivano, ljudi iz kola ne mogu da se dosjete kakvim poslom, srećom ili nesrećom smo potjerani da, bosi, gazimo taj užasni automobilski put s tucanikom od oštrog planinskog kamena. Osjeća se da miriše bukovina i sijeno, vode nema i moramo je tražiti do same glave jaza. Vidimo u mraku neku svjetlost na kraju puta, na livadi. Znamo da tu nema kuće, cigani sad ne idu s čergama, a vidi se mala svjetlost kao lampa na gas ili svijeća.

Sjetih se da je to neka prikolica stala da njeni putnici odspavaju pod planinom, i tiho idem putem da me ne čuju, i ne vide, da ih ne uznemirim, ili uplašim, da ne pomisle nešto loše o Crnoj Gori. Bosi tabani se ne čuju, ni disanjem ih neću probuditi. U svjetlosti se ocrtavaju otvorena vrata prikolice sa velikim staklenim prozorima.

Čini mi se, iz daljine, da putnici mirno spavaju, da ih je, kao djecu, opjanio zdravi gnjilopotočki vazduh, ali pretvori mi se da se prikolica ljulja, da se nešto uvija i kreće na ležaju. Uplaših se da neko ne umire, da neki sklerotični turista, nekakav bogataš, s visokim krvnim pritiskom ili infarktom srca, nije šlogiran u snu, ali osjeća se da se tu dešava život, a ne smrt.

Razaznajem noge, vidim koljena, i shvatam da se te osunčane i zlatno tople noge u noći izvijaju i grče, a čovjeka među njima ne vidim. Čini se da je stariji, a crnoputa žena mladog usnulog lica, dugačkih ruku i kratke dječačke kose, duboko diše i rastapa se, još više širi koljena i ljulja se, odozdo podiže čovjeka na sebi, pa iako prolazim na dva metra od njih, ne vide me, ne osjećaju, ne opažaju, ili ih ja ne zanimam, niti uznemiravam.

Obradovah se što se tako strasno i toplo vole, bez ikakve kontracepcije i straha, baš u Gnjilom Potoku, u zemlji crnogorskoj, i što će u svojim uspomenama i sjećanjima, u svojim životima i dalekim danima, kad budu sami i daleko nesrećniji ili još srećniji, negdje na nekom drugom mjestu kontinenta ili planete pričati o ovoj noći. Možda su slučajno zajedno, ona je stoperka, ili je upravo voljena saputnica, ali raskošno bjehu goli ove noći.

Pomislih, da ih prekinem i samo kažem gdje se oni to vole, kakva je ovo zemlja i doba, ali shvatih da bi to bilo suludo, i, idući dalje, riješih da naberem buket planinskog gnjilopotočkog cvijeća kad počne da se razdanjuje i da ga, prije no što krenu dalje, predam toj ženi, i čestitam joj na umijeću voljenja i toploti koju zna da preda, ali, to bi mi mnogo vremena oduzelo i možda bih iznenadio strance, razočarao ih, pokvario im uvjerenje da su se voljeli u čistoj prirodi, u dubokoj noći, u pustinji, kad je sve živo i toplo, i bube, i ptice, u Montenegru, spavalo i čekalo jutro.

Radovao sam se što ih nije tako video i zatekao neki balvan, kakvih ima u ovom neviđbogu, ko zna da li bi ih na miru i spokojno ostavio tako jedno drugom među nogama.

Majka me, malo kasnije, sustiže. Ništa ne izgovori, ne pomenu ni tu divnu pokretnu kućicu na točkovima, već reče:

– Voda se, izgleda, odvrnula kod glave jaza. Možda su šliperaši sinoć kasno vukli građu niz rijeku, i odvrnuli je slučajno.

– Možda – rekoh – i to me obradova, jer nijesam želio da nađemo nekog da nam krade vodu.

Osjetih neku jezu od toga povratka majci, sopstvenu kožu.

– Spava l’ ti se? – upita ona.

– Noćas ne – odgovorih još se ježeći.

– Sjutraveče, lijepo ćemo se okupati, kukuruz će biti naplavljen i spavaćeš kao jagnje.

– Кao zaklan – dodadoh, osjećajući nježni talas tuge.

Ona me ne shvati i obradova se što se i ja nadam, što sanjam, planiram i što noćas tako uporno tragam za vodom.

Neka mala kola, koja naiđoše poslije, izduživala su dugim svjetlima naše sjenke putem. Učini mi se da i jutro baca farove uz nebo prema visokim planinama.

Vodu smo našli, i sve je bilo prema našim planovima do sjutra uveče, kad smo svi spavali, a srećni i oni drugi ljudi iz svijeta opet su izvodili veliku predstavu preko vrhova bukava sa trešnjevičkih brežuljaka. Svaki kamion ili limuzina dizali su prašinu, koja se, poslije, polako, slijegala po lišću drveća i travi.

Razdanjuje se, i vidim kako hita hladni tok vode, a s planine, odjekuju teretnjaci.

Priča preuzeta iz knjige Neznabošci