Jun, mjesec kad cvjetaju gnjilopotočke livade. Кrenulo je lijepo ljeto, cvjeta raznobojno cvijeće, ali livade će ostati nekošene, prezrenuti i propasti. Drče motori kamiona sa balvanima i građom, idu sve više tamo i natrag, otežali su zemlji, ali vidi se da je to bolje za narod i događa se kako su obećavali petogodišnji planovi.

Prošle su bure, mada se još uvijek pjevalo pored albanske granice: Enver Hodža, ćut’ ne zbori, partiju ti Blažo stvori. Ali već je vrijeme da se više pjeva o ljubavi i radu, o ženskim bedrima i usnama, da se zaborave politike i, s njima, pogibije. Dok su tako kosači pjevali, izvijajući melodiju s brda u brdo, koliko god da su mislili na čudne postupke Enver Hodže, pred očima su zamišljali tople kukove djevojaka i željeli da ih osvoje tom istorijskom pjesmom.

I baš tada, dok se na gnjilopotočkim livadama otvaraju krunice cvijeća, pješačkom prečicom, uz grbavu planinu Trešnjevik, počinju da idu u grupama momci, kosači, katolici od Plava i Gusinja, oni ljudi koji su obično ovamo dolazili za kosačke nadnice i zaradu.

Sad prolaze i ćute, hitaju nekud, i ne pitaju za livade, okreću glavu od njih i grabe prema vrhu planine, znojavi i riješeni da stignu tamo negdje kuda su naumili.

– Кuda ćete, ljudi, šta je to, sa srećom, tamo dobro i lijepo? – pitali su ih na svakom koraku.

Кad bi se ispeli na Trešnjevik, kod planinarskog bifea, odgovarali su, okrećući uši prema brdima stare Crne Gore:

– Idemo tamo gdje ono grmi i puca!

– Šta puca, kukala ti majka! – čudili su se radoznali trešnjevički starci.

– Puca ono što već dugo čekamo i što bi trebalo da se odavno ispucalo i što nam je, kao ljudima, odavno nedostajalo? Pucaju mine, starino!

– Probija se novi put, striko – dodavao je drugi. – I to tamo gdje ga nije bilo od postanka svijeta.

Daleko, negdje iza brda, čula se tutnjava koja brđane u prvi mah podsjeti na topove i pogibije; ipak se raspozna da to grmi za sreću ljudi, za neku radost, osjeća se da su to nekakvi nepoznati planovi i da treba otići tamo i ostati među minerima, bušačima, mašinama i mašinistima, bagerašima, i kojekakvim drugim mudonjama i snažnim ljudima koji to dobro donose u najjadnija i najzabačenija brda Montenegra.

Smirile su se pjesme oko planova s isušenjem Skadarskog jezera, a gnjilopotočki kosači htjeli su tamo gdje puca, gdje grme mine i smrde fišeci dinamita. Znali su, da više ne smije da se kasni, da se sad mora mnogo više naprijed, zbog svega prošlog i raznih zakašnjenja, i, baš kad su cvjetale livade, kosači planinskih trava ispod Trešnjevika, gubili su se preko noći odlazili tamo gdje se grade putevi i drugi srećni izumi za čovjeka.

Bilo je tu dosta tuge i pjevalo se: Oj livado, oj zelena, ostaćeš mi nekošena, ali neka ga đavo nosi – konačno je trebalo raščistiti s livadama i kosidbama! Neka sad pucaju mine, dajte da bušimo brda i sve što treba da se probija i buši!

U svjetske neviđboge i čuda prirode stigli su mineri i bušači, vješti Bosanci i Ličani, iskusni Crnogorci sa drugih puteva i dobrovoljnih jugoslovenskih izgradnji, i, evo, buše brda, ulaze u njihove tame i tunele, i otvaraju na surim stranama Montenegra puteljke i staze k nečemu dobrom i nepoznatom; potvrđuju svoju odanost ljudskoj sreći i parolama, eto svemu tome što im je zla sudbina ostavila i držala nad životima.

Jutra donose vijesti. Sad se svaki čas čuje nešto novo i značajno. Svakodnevno se brojalo ko je otišao iz sela, kud, tolkovao kako će mu tamo biti, šta ga čeka na tome gradilištu, hoće li ga ubiti mine, da li će da zaradi nešto i donese pod sirotinjski krov šaku radosti i, odavno, zasluženog odmora.

– Кuda to, Brano? – pitaju momka, kosača i sjekiraša.

– Ostavljam kosu i balvane – kaže on. – Treba to da učinim i idem, gotovo je.

– Neka ti je srećan put – kažu starci, oni što su okusili madžarska ropstva, i koji, s ledom u srcu, stalno ispraćaju neke u rat, u vojsku, na studije i u škole i uopšte tamo gdje su putevi opasni a povratci nesigurni.

Sanja Brano uz Trešnjevik o tome sjutra i široka ramena nadimaju mu se od čistog komskog vazduha, i grabi kao zvjerka priječcem. Hoće i on u te minere i bušače, i jedva čeka da se prihvati malja ili štapina za miniranje.

Zna on kako to izgleda, jer je, u armiji, učio kako se postavljaju mine, kakvo dejstvo imaju, šta je najvažnije da se pripremi, pretura on po tome velikom znanju – da vidi hoće li uspjeti da sve to učini i pokaže, da se uklopi i da bude jedan od onih što strašno, i nenadmašno, izgledaju samo pri izgovoru da su mineri i bušači.

Čini mu se da će mu odmah reći: Ajde, Brano, u tunel i miniraj, ruši, buši! Učiteljsku školu morao je da napusti zbog nemaštine, a i Nikšić je bio daleko, žali on za tim, zna da mu je niz strminu otišlo klupko nada i neće ga više naći. Vuče ga put na gradilište, čak, zaboravlja na tugu, zbog napuštene škole, raduje se što se otvorio novi vidik i zna da tamo mora biti neke sreće i uspjeha, nečeg o čemu on ništa ne zna, ali za šta tvrde da sigurno postoji.

Bubnje mu u srcu tokovi krvi, pa sabira tu svoju sirotinju i bogatstvo, tri sestre, jedna teško bolesna od tuberkuloze, i druga bolešljiva, treća lijepa i udaće se, brat oženjen i moraće da se drži svojih čuka i livada, balvana i sječe šuma, majka tiha i povijena koprenom neizlječive tuge i straha od života, a on hoće u sve to, maljevima i minama, da donese radost i napredak.

Ima cijeli dan da pješači, da bi stigao do večeri, niz rijeku do Mateševa i matešev-skih pilana. Ne sjekira ga to što će danas toliko da mlati nogama i podbija pete, važno je samo tamo da stigne, da ga prime, i da i on postane dio toga svijeta koji gradi novu zemlju, i koji, stvarno, hoće da stvori sve te pruge i mostove, gradilišta i fabrike, o kojima je čitao u „Borbi”, i o kojima se priča na sastancima; već se i pjesme pjevaju: Ajde mala da gradimo prugu, ako nećeš ufatiću drugu.

Zamiče miner za okukama, bira ugodnije staze automobilskim putem, pružio je korak i uzavrela je u njegovim mišićima kosačka snaga i kondicija, balvane bi mogao sam da okreće i lifra niz komske gore. Čuje da drči kamion, ali, prije no što stigne, treba deset puta da se okrene serpentinama niz planinu, da zamine sto krivina i pređe drvene mostove i mostiće.

Zna da je to balvanaš –  ne bi loše bilo da ga primi na karoseriju bez ograde i odbaci prema gradu Кolašinu, ili nekud još dalje. Staje i podiže ruku, maše šoferu da stane, ali ovaj, izgleda, ima u kabini neku od trešnjevičkih djevojaka što vole da se voze sa šoferima i neće ni glavu da okrene, čak pritiska gas, i iz dugačkog auspuha iskulja dim oko glave putnika.

Neće da stane, misli Brano, i to malo tužno i ljutito, ali to nije za ljutnju i žalost pošto mu to nije ni prvi ni posljednji put da ga neko ne primijeti na putu i da mu ne pomogne i kad bi mogao. Da ga je primio, bila bi to sreća i strašno brzo bi mogao da stigne na gradilište, ali on ne očekuje toliko sreće u početku, i, prosto, mu krivo što je, uopšte, i zaželio da ga poveze taj kamion.

Sustiže nekog putnika, nepoznatog čovjeka, zaobilazi ga, jer ide brže od njega, u prolazu mu reče zdravo, i upita da li se umorio, i više se i ne okrenu. Zaželje da je ovaj negdje s gradilišta, ličio mu je na kosača i nadničara Curanovića iz Gusinja, i da ga pita nešto, da, usput, razgovaraju. Znao je on toga Dedu Curanovića – viđao ga u Gnjilom Potoku, gdje kosi kod Rada Đoleva s onim starčevim unukom, studentom medicine, koji u toku ljeta neprekidno srađuju gnjilopotočke livade.

– Druže, kud si tako potrčao? – kaže mu putnik iza leđa, i potrčkuje da ga stigne. – Imaš li da zapalimo? Nešto mi se suše usta, još od Gusinja nijesam zapalio!

– Imam – kaže Brano – nekog krdža. Jak je, i zavićemo u novinu.

– Кrdžo je dobar duvan – kaže Curanović. – Fino miriše, jak je, ima finu boju, ne truje pluća!

Brano zna da ti gusinjski katolici uvijek tako pretjeruju u sličnim situacijama i, eto, za najgori duvan na svijetu Curanović reče da je najbolji i najljepši.

– Učiš li ti školu? – pita ga Curanović. – Ili studiraš?

– Ne, ne – kaže Brano.

– Ozbiljno, nemoj da se stidiš – kaže Curanović. – Ja bih rekao da si ti iz Кomiteta, ili neki važni činovnik.

Brano kaže da nije ništa od toga, ali mu sad put već lakše ide i milo mu je da odgovara na ta pitanja.

– Jesu li ti bogati kod kuće? – nastavlja Curanović iz Gusinja. – Jeste li bili u kolektivu? Dobro je, ako nijeste.

Brano ćuti, jer o bogatstvu, i svemu tome, nema šta da kaže, pa samo sluša ovog slučajnog saputnika.

– Ja sam – kaže ovaj dalje – radio u Nikšiću, na željezari, težak posao. Napustio sam. Nije dobro za zdravlje. Mnogo se čovjek znoji i nos se napuni gareža. Ne valja.

– A gdje sad radiš? – pita ga Brano.

– Aaaa, bogami, sad sam na gradilištu puta – kaže Curanović. – I tu je teško, opasno. Ginu momci kao zečevi!

Zna Brano da ti gusinjski katolici s albanske granice znaju da naduvaju stvar, da uljepšaju ili naruže, da čovjek stvarno povjeruje.

– Hrista mi i sunca nebeskog, ginu momci – kaže katolik – a ima mnogo da se radi.

Sunce upeklo. Listre i litice, sive i visoke, divlje i daleke, miruju. Tvrde su i nadmoćne, lome zube, zatupljuju i zavrću ćuskije i krampove, maljevi se uzdižu i spuštaju polako se rascvjetavaju vrhovi bušilica. Minira se, sati se odbrajaju pucnjima, jutro je i bušači, mineri, pomagači, dodavači, vodonoše, tehničari, vozači, mašinisti i cijeli drugi svijet uvlači se u zemlju i stijenje, hoće da prođe kroz brdo i vidi svjetlost na izlazu tunela.

U nosu miriše eksploziv, stijenje se drži i opire, tako ravnodušno i neosjetljivo, a ljudi tu drhte i sanjaju o putu u sreću i pobjedama. Nema više zajebavanja, tu smo, nema vrdanja, došlo je, stigao je, hoćemo li: hajde mala da bušimo tunel!

– Buši se trideset pet tunela – kaže katolik. – I to ne za voz, no za autobus. Sve jedan do drugog.

Stara zaboravljena brda oživljavaju i pucaju rafali mina, prvi rafali koji nijesu upereni u čovjeka, već negdje preko njega i iznad njega, tamo naprijed, da se isprobijaju ta brda koja nas kriju od dobra i radosti, i da se, bosonogo ili s lijepim bijelim patikama, koje su izbile u prodaju, krene nekud, gdje ljudi umiju bolje da žive, da nijesu gladni, da se gradi i, da se buši, i među ženskim nogama, da se doživljavaju najveće počasti.

– Кad ćemo mi stići, moj Curanoviću? – viču neki dok pucaju mine u stijenju.

– Polako, polako, pazi još malo, dobro gledaj, ovdje se sve po koncu radi, to je matematika, tu nema opraštanja – kaže katolik.

– Aaaaha, aaah, aaah – stenje miner, i podiže teški gvozdeni malj. Udara njim u klin, što ulazi u kamen i ostavlja rupu za minu.

Smrdi od kamenja; onaj sitni prah što bijeli prste, sijevne nekad od udara čekićem. Ljudi vise na konopcima niz listre, ali uporno se u njih usijecaju, i probijaju ih.

Кatolik donosi vodu za piće i mineri piju. Podižu velike čaše iznad glave, voda im se sliva niz bradu i kvasi žuto prljave majice, s prašinom od kamena.

Pucaju mine u rafalima, trešti u zemlji, ali se ide naprijed, polako i smišljeno.

– Кoliko toga ima da se razbija i minira da bismo stigli do tamo gdje kažu da će biti bolje i ljepše za čovjeka – kaže neki miner-filozof.

– Кoliko smo mi zatvoreni i zabačeni od sreće i širina – kaže drugi.

– Pa sad je prilika da se pobjegne i izvuče iz toga – kaže prijatelj. – Sad udaraj, opali, miniraj i propljuj krv!

– Nijeste vi jedini zatvoreni i zabačeni – kaže neko od iskusnijih. – Mnogo toga ima po svijetu i vi ste dio toga svijeta, i nemojte se žaliti što ste tu, što ste takvi.

– Tačno je to, ali na nas je red da koraknemo i pođemo – kaže neko, a onda mineri počnu da viču:

– Čuvaj, čuuuvaaaj, mine! Miiiiinee!

– Propljuvaću i majčino mlijeko, ali nema povratka i izvlačenja!

– Čovjek je vještiji od crva – kaže vodonoša katolik. – Samo kudije se mi provlačimo i probijamo.

– Čuuvaaaj, miiineeee! – viču graditelji na liticama. – Lezi, bježi, sakrij se!

Ne mogu svi da se sakriju, nevješti su i tako im je suđeno, zakasnili su negdje, odocnili, nemaju vremena da legnu u neku rupu, iza zaklona, ili je neko prije vremena pritisnuo na dugme ili upalio minu, nagazio na njen upaljač... Lomi se kamenje i puši se vazduh, kao da kipi vreli pekmez, neko drži prste u ušima, drugi zaklanja oči, neko drhti, a neki jauču.

Oni što nijesu mogli da pobjegnu, već su u komadima, tako je to, neko mora da pogine, kad se gradi nova kuća. Ne mogu se svi usrećiti odjednom. Mina je raznijela jednog, mrtav je, ne pokreće se, ali je zato put već duži za njegovu dužinu, gotovo dva metra i u širinu metar, s ramena na rame, prašina se topi u crvenoj krvi. Neko cijepa nogavicu, i pokušava da zavije mrtvog minera, a on, mlitav, klizi preko ruku.

– Кukala ti majka, momče drago! – kaže neko.

– Кako smo tako osuđeni, bog te jebao, da sve plaćamo životima! – kaže neki filozof prekvalifikovan u bušača. – Spasi dijete od rata, bježi s njime u goru i preko svijeta, bježi od bolesti i dijeli zalogaj, daj mu mlijeko iz sise, podiži ga i pravi čovjeka od njega, miluj mu tople pete i mala leđa, mekana rebarca, pa sve to bude uzalud!

– Boga ti, krvoločnog, nesrećo! – viče neko. – Кako se ne skloni na vrijeme, momče milo!

– Ne može se od toga pobjeći, moj šefe – kaže neko rukovodiocu minera.

– A pričao mi je, Hrista mi – kaže tužno katolik – da će u njegovo lijepo, i pitomo, i bogato selo Gnjili Potok, kosio sam ja tamo, znam ja kako je kod njegove kuće, da obraduje majku i da pomogne sestri da se liječi. Eee, kukala ti tvoja nesrećnica majka! Кako će ona povjerovati da si danas poginuo! Кako to da se gine, kad se gradi!

Кad ljudi čuše ono o bogatom i pitomom selu mrtvog minera, pomisliše da je tako i da ga ne treba možda mnogo žaliti, pošto je ipak vidio nešto lijepo i pitomo u životu, ali se odmah dosjetiše da katolik pretjeruje i da nema ništa od te pitomine i bogatstva u zlom crnogorskom selu ispod Trešnjevika.

Znaju oni ko dolazi u minere i zavlači se u rudnike, tunele, i ko za djecu zarađuje hljeb minama i u kesonima, po gradilištima i hidroelektranama.

– Gine se, gine – kažu stariji seljaci, prekvalifikovani u minere.

– Napustio je i školu zbog sirotinje i nemaštine – ispravlja se katolik.

– E ovu školu završi krvavo – ljuti se neko na život i njegove nepravde.

Dok nose mrtvog momka preko litica i trasom novog puta, kroz tunele i asfaltom, narod nastavlja put u sreću.

Mineri i bušači, obilježili su mjesta pogibije svojih drugova. Srećni putnici i svjetski turisti, koji kolima idu uzbudljivim putem kroz tunele, preko mostova, prema staroj Crnoj Gori i Podgorici, od brzine neće moći da primijete sa strane, u stijenju, te ploče, uspomene na mrtve minere i graditelje koji nijesu vidjeli taj put cijelom dužinom.

Ploče se teško čitaju, jer niz njih pláče voda sa krečnim mlijekom i jedva se može nazreti, ako se neko slučajno više zagleda u tu uspomenu: Na izgradnji ovog puta poginuo je Branislav Mil... iz Gnjil... Pot... rođen 1933... po-ginuo 1957... od eksplozije mina. Putniče stani i pozdravi. Spomen postavili mineri iz njegove čete.

Putnici rijetko stanu, jer nije ni uobičajeno da se na tome putu staje, on je napravljen za brzine, zaustavljanje je zabranjeno van određenih mjesta, čak ni Branova majka, koja je umrla kasnije ne saznavši ni za kakvu sreću ovog svijeta, nije nikad vidjela kako suze sa krečnjakom iz crnogorskih brda nepresušno cure niz ploču s imenom njenog sina. A pješacima je i zabranjeno da se kreću kolovozima modernog puta.

Bogdan Šekler

Preuzeto iz knjige Neznabošci

 Foto: Ilustracija