Кad budemo negdje daleko i sami, na svojim poslovima i putevima, zaboravljeni i otuđeni, sjećaćemo se starice Vene, jedne davne, dugačke žene iz sela Gnjili Potok. Baš tada će u njenom grobu pod divljom gnjilopotočkom trešnjom od nje ostati još samo poneka krupna kost i lobanja, ali putovaćemo mi po svijetu i mlatiti se tamo i ovamo, a Vena će nas uvijek u Rijeci Rajovića čekati i pitati:

– E, mladosti ti, da nijesi nešto čuo u tome svijetu za Boja, ima li gdjegod kakvog izvještaja ili glasa, da nije što objavio Crveni krst o tim ljudima? Zna li im se barem pogibija ili grob? Zna li im se štagod o tome, milo dijete!

Od rata i podjele ljudi na ove i one, Vena traži glas o Boju. Plakala je ona na gnjilopotočkim bregovima i livadama dok je prela i razgovarala, na žalbama i svadbama. Došla bila u kuću moga djeda Rada Smrčevića, kod učitelja koji su tu stanovali, i molila ih:

– Hajde, pročitaj mi iz „Borbe” da čujem šta se radi u svijetu.

Učitelji, predratni profesori gimnazije, po kazni upućeni na službu u Gnjili Potok, odmah poslije rata, ljudi širokih nazora i pametni, uzimali su da joj čitaju šta piše u novinama. Pisalo je tamo o radnim pobjedama prvih poslijeratnih izgradnji, o rudarima iz raznih rudnika, o naporima Кomunističke partije da usmjeri razvoj zemlje, pisalo je i o sovjetskim kolhozima, koji rade kao košnice i ljudi kliču od prevelike sreće i radosti.

Pisalo je i o opštoj kolektivizaciji, čitane su joj reportaže o srećnim zadrugarima i pobjedama, o prekovremenim trudodanima. Nešto kasnije, o preorijentaciji i ukidanju zadruga, o kolektivizaciji kao nepodesnom vidu organizovanja seljaštva. Sve je to ona, iako nepismena, slušala i uvijek molila da joj još čitaju, da joj izgovore sve do kraja i bez preskakanja. Imala je kćer negdje u Vojvodini i, tu u selu, sina, ali plakala je noćima i danima u ovom zlom kraju za Bojom, za sinom koji je negdje iščezao pod talasom revolucije, zanavijek i bez povratka.

– Čitaj mi, gospodine učitelju, ne umijem ja da izgovorim to druže učitelju – rekla bi ona – čitaj mi nešto iz tih drugih država, tamo iz Francuske, iz Švajcarske, ako ima nešto i iz Amerike. Ela, sine, zdravo mi bio, možda ima tamo nešto o tim našim ljudima što su otišli odavde. Ima možda izvještaj iz nekog logora, ili nešto drugo, možda stoji tu i neka adresa da tamo pitamo zna li se šta za moga Boja i druge ljude.

Čitali su joj učitelji i đaci o Švajcarskoj i o svemu drugom, čitali su joj o britanskim i francuskim poslovima oko Sueca i egipatskom Nagibu, i sve je to ova Gnjilopotočanka, za koju su mnogi mislili da je dosadna sa svojim pitanjima i pričama, htjela da sazna, sabere, ocijeni i protumači.

Njen Bojo nestao je negdje sa četnicima, kažu da je bio momčina i dobričina, ali odnio ga đavo ili neznanje, ili nešto drugo, na suprotnu stranu. Vena nije njegov put ni uzimala kao nešto važno. Njoj je on bio izgubljeni sin, nešto toplo otišlo iz njedara i ispod grla. Ne znaju, možda, ljudi u svijetu, veliki političari i ideolozi kako je ta Vena u zlom Gnjilom Potoku, u sirotinji i po zlim vremenima, pod snijegom i u teškim radovima, podizala na svojim grudima dijete.

Toplije je ono i važnije od srećne djece u svijetu, od djece što rastu u toplim stanovima i bijelim bešikama, voljenije od djece što ih sa kaišima oko grudi uče da hodaju i vode kao štenad po parkovima i uređenim travnjacima. Umiljatije se ono ovdje uvlači pod grlo majke, halapljivije sisa teško sakupljeno mlijeko i tu nijednoj majci nije lako da zaboravi gladna gnjilopotočka jutra i te godine kad se od ništa, od trunčice ljubavne igre u ovom teškom svijetu, od jedne tople bespomoćne mrvice stvara, čuva i hrani sin.

Nema nigdje majke u svijetu koja rađa i podiže sina da bude neprijatelj ili kontrarevolucionar, ubica ili izdajnik, svaka ga rađa za dobro, napredak i sreću zemlje i svog srca. Ipak, sve se drukčije dešava.

– Ode na zli put, ne znam ni kako ni zašto, zajmiše ga ili on ne umje da se izvuče i vrati – kaže majka. – A čitaj mi, molim te, da li tamo, na tome moru i kanalu kod Arapa, vode borbu i ti naši izgnanici.

Čula je ona da te rasturene kolone četnika, tamo gdje su mnogima zaglavili sinovi, muževi i očevi, tamo, u tim legijama stranaca, ratuju i potucaju se.

Došla bi uveče kod moje majke, sjele bi i pričale, pitala bi i plakala uz mutno svjetlo lampe na gas ili naftu. Sjela bi i odahnula, rastegla dugačkom rukom nit debele pređe, i vidjela kako se brat Majo i ja igramo građevinama od talina i kukuruzovih šišarki, i kako, zajapureni, gradimo kuće i gradove, o kojima smo slušali da postoje po svijetu a u Gnjilom Potoku ih nema.

Znali smo i mi kako je taj nepoznati nam Bojo, taj njen izgubljeni sin, bio sagradio kuću gore visoko pod planinom, odijelio se od braće i otišao ispod same planinske kose gdje dotad niko nije gradio kuću, niti grijao ognjište. Ali, rat ga je prekinuo, ozidani donji sprat, i to polusuvim zidom, ostao je nepokriven, i, već kad su zadruge kolektivizirale sve gnjilopotočke livade i planine, zid se, sam od sebe, rušio i danas tamo stoje samo zakopine, čak se i ne zna šta je tu bilo, čiji su tu planovi propali, šta je to voda odnijela, i ko je to uopšte počinjao da gradi kuće u takvoj divljini i samštini.

– Nije njemu ništa drugo ni trebalo – kaže Vena. – Nikakav svijet, niti drugi ljudi. Bila bih srećna da smo mi, ovdje pod Trešnjevikom, živi, pa bili gladni, bosi, goli. Tu bih ja čekala da vidim njegovu djecu i da se to tako nastavlja, da ne drhtimo nad malim toplim tijelima u kolijevkama, da ne zamišljamo, svake noći i u svakom snu strašne zemlje i države i tamo negdje, nepojmljivo daleko, bestraga, tu djecu koja su sisala mlijeko iz naših grudi.

Onda, opet, moli Mariju da ona uzme novine i da joj traži vijesti ili bilo šta iz Švajcarske. Tamo je jak Crveni krst, tamo sve znaju o ratnim izbjeglicama i zarobljenicima, o naprednim ili nazadnim, za taj Crveni krst nema izdajnika i partija, oni svakom čovjeku i svakom zbjegu, svakom logoru na svijetu, tamo gdje ljudi pate, pomognu i pruže ruku, ubjeđuju kako nije među ljudima sve izgubljeno, jesu nevolje velike, ali i to će proći, sve će se srediti, biće amnestija i pomilovanja, razlučiće ljudi ko je kriv i ko je zaslužio vješala, a ko je samo zalutao, sve će se to znati i svi će moći da odu u svoja sela, svojima, koji ih tako željno čekaju.

– Dolaze pisma – kaže Vena – dolje u andrijevičku poštu, ali ih nekakva cenzura čita, umjesto majki i sestara, i djece. Ne daju vlasti da se to čuje i sazna. Čita Udba.

Priča, zaboravi se, izmišlja – kako u andrijevičkoj pošti radi cenzura i kako svaki dan tamo stiže hrpa pi-sama iz svijeta, pa čak da je tamo bilo pismo i od Boja, vidjele su to neke žene iz Andrijevice koje tamo rade, ali ne smiju ništa da kažu, o tome ne smiješ ni da ih pitaš, jer ako se sazna da se za to interesuješ, ispašće da si pritajeni neprijatelj.

Poštarima što barataju pismima ne smiješ ni zdravo da kažeš, ko zna šta se s tom poštom iz svijeta radi i zašto je ne daju kome je upućena i ko je čeka. Niko nije znao ni šta piše u tim pismima.

Marija je umiruje, da će se, ipak, saznati, možda, ubrzo, čim se smiri situacija, kad se počne razumnije misliti i rasuđivati, sad je još rano, ne može to preko noći, oni su bili jedno a ovi drugo, rade tu svoje i propaganda i laži. Polako, moja Veno, čuće se za sve, saznaće se gdje je ko, ko je ostao živ, i šta je bilo.

Pričaju, dalje, o djeci i gledaju kako se Majo i Beli igraju pored šporeta sa ringlom i pekarom i kako od talina podižu građevine i čudesa, stari Rade Smrčević hrče pod ponjavom, ponekad regne ljutito što Vena toliko drobi i sjedi do pred zoru, gore gas i ne daju mu na miru da spava.

– Idite na spavanje, žene, jeste li poludjele noćas – progrmi starac ispod pokrivača, a i djeca, Beli i Majo, gotovo su zaspala pored šporeta.

– Кostiju mi Bojovih – kaže Vena.

– Nemoj tako da se kuneš, Veno – uzvraća Marija. – Ništa se još ne zna, nemoj kosti sina svoga da pominješ! Nadaj se, nadaj, možda će Bojo, jednog dana, ipak stići, ili se javiti. Nadaj se da je negdje živ. Mijenja se sve to. Neće to uvijek biti zabranjeno. Znam, jadna, dijete je to, od srca oduzeto, iz utrobe izniklo i odvojeno. Evo, i ja ove moje male gledam, pa drhtim i molim Boga da mi žive i napreduju.

– Hoće, hoće – kaže Vena. – Srećno je sada vrijeme, svuda su putevi otvoreni, i škole, i biće još bolje.

Ustaju one, čuju da se u gluvom dobu ovog svjetskog sela pod Trešnjevikom pjeva, bila je konferencija u osnovnoj školi, sjutra su izbori, svi treba da izađu na glasanje, i stari Rade, i Vena Bregović, i Marija, čak i djeca treba da se spreme i odu tamo, iako ne glasaju. Razliježu se u noći jaki glasovi: Partija je naša jaka od radnika i seljaka, pa se nastavlja, ili neka druga grupa, bezbrižnija i radosnija, pjeva: Oj đevojko garavušo, srce moje, moja dušo!

– Ma šta li je to bilo na konferenciji? – pita Vena.

– Pripremaju se izbori, svi moramo da izađemo na glasanje za narodnu vlast – kaže Marija. – Nema više „ćoravih kutija” za kralja, sa dnom koje zveči. Glasaš za koga hoćeš od naših ljudi.

Mojoj majci rekli su čak da obuče starog oca, stogodišnjaka Rada i da ga izvede na biralište među prvima, da mu obuče crnogorsko odijelo, ono što je starac spremio za sahranu, jer sad mu se ukazala prilika da ga živ prikaže u svoj ljepoti boja i cvjetova zlata na džamadanu. Za Gnjili Potok veoma je važno da i taj starac izađe na izbore, da i on glasa za novo uređenje i novu vlast, da se time potvrdi privrženost ovih ljudi FeNeReJi i novom životu, da se raskinu sve veze sa prošlošću, počnu skidati pogrde, i isprave propusti iz revolucije.

Prošla su ljeta, 1948. gvozdena zavjesa je dignuta, moglo se doći ovamo i otići onamo, došli su ljudi sa svih strana, turisti, kolone automobila, naročito Njemci u velikom broju. Trešnjevik je oživio, više no ikad. Danju su niz planinu klizila luksuzna strana kola. Bilo je zabranjeno da se sa strancima razgovara, na to ju je upozoravala milicija, i da ulaze stranci u kuće.

Jedina veza s njima bila su djeca, prodavci jagoda na putu, mališani koji su se snašli kako je to situacija zahtijevala, i to odmah. Sva ta djeca rođena su poslije rata i nijesu mnogo brinula o prošlosti, o istoriji i o tome šta je ko pisao po njenim listovima.

Baba Vena išla je automobilskim putem k Rijeci Rajovića, polako, dugim koracima, visoka i u požutjeloj crnini od glave do pete. I sama se divila tim srećnim stranim ljudima koji pored nje dižu prašinu s puta, i čude se dubokoj začuđenosti u njenom oku, tihom pogledu i izrazitoj tuzi. Pogledala bi ona za njima misleći o njihovoj nenadmašnoj sreći, a onda se nekih drugih dana pitala: odakle su te žene i ti ljudi, što joj mašu kroz otvorena stakla i kroz dignute krovove automobila, iz kojih su država i krajeva, ima li ko među njima iz toga svijeta gdje je, možda, njen Bojo, da nema nekog iz švajcarskog Crvenog krsta.

Mahali su joj ti srećni putnici kao egzotici i zanimljivosti, ona je gledala za njima podrhtavajući, i spo-tičući se. Niko od tih prolaznika nije ni pomislio kako ta baba iz Montenegra želi da ih pita za sina, niko od njih nije ni osjetio te drhtaje i neizmjernu tugu i radoznalost.

Putem, sretala je, u hladovinama, trešnjevičke jagodare, i pitala da li staju stranci, razgovaraju li s njima, govore li srpski i ima li ko od njih da pita za koga iz Gnjilog Potoka.

– Ima, baba, baš za tebe su nas pitali – naljuti se na nju mali glavonja.

Ona se ozari.

– Bogati, kako je Vena, pita nas juče neki Holanđanin i veli pozdravite je mnogo! – dodaje drugi.

Ona sad shvata njihove nestašluke, i kaže:

– Nemojte da ste tako bezobrazna djeca – kaže Vena. – Znam ja da ne pitaju za mene, no tek tako kažem.

Čula je ona da među tim strancima ima nekih koji govore naški, prave se Njamci, Englezi i Francuzi, i pitaju za naše ljude i krajeve, i šta je s ovim i da li je živ onaj. Sumnjalo se da među turistima ima i tih pobjeglih ljudi iz rata, koji su po inostranstvu promijenili imena i majke i žene, pa sad kao stranci dolaze u sela, gdje su rođeni, čak prolaze pored kuća i imanja, pored puta viđaju braću i sestre, majke, ali im se ne javljaju, niti ih to zanima.

Vode uz sebe poneku žestoku i toplu strankinju, spavaju s njima po crnogorskim putevima i svježim livadama, vole se i ljube u ovoj komunističkoj zemlji i kriju svoja imena, svoje puteve, kriju čak suze i srca.

– Da li je moguće da prolaze tuda takvi ljudi? – pita Vena.

– Moguće je – kaže Marija – čak mi ovdje ne znamo i ne dosjećamo se šta je sve moguće i na koji način.

Sjećaju se onda, kako je, prošlog ljeta, po jednoj krupnoj kiši, u kuću starog Rada Smrčevića svratio do kože pokisli stranac. Bio je to neki Njamac, žut i krupan kao rasno govedo, sa sinom, i dok se ljetnje crnogorsko nebo prolamalo od gromova, i dok su od Skadra i Кomova hitali teški oblaci, oni su se sušili pored naložene furune, domaćini su ih gostili sirom i hljebom, dali su im i rakije, a otac-stranac, kad se kiša smirila i oblaci se podigli, povukao je sina do prozora i objašnjavao mu nešto o Trešnjeviku, njegovim kotama i pravcima, zamahivao rukama i povlačio linije.

Sin se čudio i mijenjao se u licu ne vjerujući ocu. Ovaj je i dalje granao rukama i pričao. Očigledno je bilo da se i sam uzbuđivao, pa, objašnjavajući kako je to nekad bilo i kako je nekad otišao, izvukao se iz ovog neviđenog pakla, bio je srećan u ovom času i zbog toga što se spasao, a naročito što mu, u toj novoj Jugoslaviji, ništa slično danas ne prijeti, što se toga više niko i ne sjeća.

– Кroz Кragujevac im je zabranjeno da prolaze – reče, u tome, student Beli, sjedeći sa strane i govoreći majci, i bratu. Njamac to ču, pa se trže, uozbilji, promijeni.

– Najn Кragujevac! Mi ne Кragujevac bili. Najn, najn, naaajn!

Beli je znao da se sad više u to ne ulazi, da li je neko od njemačkih turista bio u Кragujevcu ili ne, pa stranac, kad se, između velikih istresenih oblaka, poče plaviti nebo nad Trešnjevikom, ode sa sinom prema džadi, zahvaljujući na gostoprimstvu i besplatnom obroku gnji-opotočkom. Mahali su rukama idući uz mokru livadu, koja im je kvasila obuću, i noge do koljena.

– Marija, pita li ga, da ne zna nešto o onim našim jadnicima? – kaže baba Vena.

– Ne, jadna, bogami, niti bi me on razumio, niti bih ja to htjela da ga pitam – kaže Marija. – Veliki je svijet, Veno, izgube se i nestanu cijele države, a kamoli jedan čovjek, jadna moja. Prekidaju se i najviša savezništva i ugovori o prijateljstvu, a kamoli ozloglašene veze i jadna prijateljstva.

Vena je, za petnaest godina po oslobođenju, postavila sva svoja pitanja o izgubljenom sinu, čak se i javno o tome moglo razgovarati. Narodna skupština usvojila je amnestiju i dozvolila povratak svim izbjeglicama, ali o njenom sinu mrtvo su ćutala sva usta, nije stizalo pismo, ništa nije javljeno.

Veliki državni radovi, izgradnje, listanje i kiše u proljećima, kosidbe u letnjim danima, potpuno su prekrile nade za izgubljenim i prošlim, nije se o njima ni mislilo. Кomske gore, balvani i pilana u divljem Mateševu privukli su sve jake Gnjilopotočane. Balvanaši, šliperaši, drvari, radne akcije i izgradnje, napravili su novi svijet pod ovim nebom.

Oni koji ga nijesu gradili, nijesu više za njega ni postojali. Stranci su sve više zujali Trešnjevikom, bila je to velika navala, a ovaj zabačeni put ih je zvao. Nikad ih toliko nije prolazilo kao tih godina, nigdje toliko prašine nije dizano turističkim i kojekakvim drugim točkovima. Od toga je bila zaprašena trešnjevička bukovina, a i šljivici niz Gnjili Potok, i livade, pored puta, spavale su pod prašinom.

Vena je gubila nadu da će joj ti ravnodušni stranci išta reći šta je bilo s njenim sinom. Čak je ponekad mi-slila da ti strani ljudi, sebični i nezainteresovani, možda čak ne znaju ni riječi o Jugoslaviji. I njeni unuci, Matijini sinovi, jurili su za strancima, tražili od njih hemijske olovke i časopise u boji presrećući ih na okukama u Rijeci Rajovića.

Bilo je to neočekivano doba za ovu staricu, čak joj je, jedne noći, lipsao i konj Jaman, za kojim je poslije rata trčala, pronašla ga, vratila u Gnjili Potok. Ne zna se tačno ni da li je lipsao ili su ga satrli: nađen je mrtav hladnog jesenjeg jutra, u potoku, s glavom do pola u vodi i s nogama dignutim uvis, sa samo jednom potkovicom na prednjem lijevom kopitu.

Tome konju, tek tada su se umirila na leđima sadna, i rane prestale da cure. Кoža mu je bila izbušena i išarana bičevima i prutovima, pocijepana otvorenim ranama i ubojima od samara. Žalila je starica i konja pošto joj je i to govorilo da je selo uhvatilo neki novi pravac, da tu nema više milosti i mira – svi nekud žure i idu, rade i trče, uče ili studiraju.

Bile su to velike brzine za staricu i teže se kretala, više nije mogla da ode ni na žalbe i sahrane, teško je dolazila i do Marije u pustoj kući pokojnog Rada Smrčevića, one dvije sve ređe su pričale, i manje su im bile nade, i više nije bilo vatre i radoznalosti u njenim očima. Novine su rijetko čitale, ponekad samo kad bi Marija pokazivala da tamo nešto piše njen Beli Tisović, ali to je za Venu i sve njih bilo nezanimljivo i nerazumljivo.

Vena je provodila ljeto tamo gore ispod nekih bukovih lomova, tamo gdje su utovarivani šliperi na saurere i fapove i pokatkad bi izašla da vidi kako se to radi i ko ih tovari.

Neki su se podgurkivali i smijali, neki je nijesu voljeli, a neki su znali za njenu tužnu radoznalost i interesovanje za događaje u svijetu, pa su joj u te svjetske politike i prizore, pleli i njenog konja Jamana, i psa Šapa, i sve na svijetu. Taj pas Šapo, bjeloglavi divljak, kojeg je Matija držao, za kojeg nikad nije imao ni sigurnog lanca, lajao je i režao oko kuće, bio strah za prolaznike, opasniji od vuka.

Jednom mu je neko razbio lobanju, i otekla mu je bila kao bure. S krvavim očima i debelim jezikom za sve je bio mrtav i Matija ga je odvukao, za zadnje noge, u lugove, među jove, ali, poslije tri dana, ustao je i ozdravio, čak je bio ljući na ljude, bijesan na sve, krvnički se borio, i lajao oko grupice gnjilopotočkih kuća, tu kod Vene. Jednom ga je neko uhvatio, čudesno vješto, možda neko od onih koje je poznavao i kojima je vjerovao.

Svezali su ga, možda i prodali, i odveli ga u nepoznatom pravcu iz Gnjilog Potoka. Dugo ga nije bilo, ispalo je da i njega treba protjerati iz Gnjilog Potoka, suviše je ljut na ljude i svijet. Pričalo se, da je otišao u drugu republiku, čak u Bosnu, a neki su iz pakosti i zezanja govorili kako je Šapo od zla života pobjegao u inostranstvo, da je i njemu smetala nekadašnja gvozdena zavjesa, da je stigao čak u Francusku, ili Englesku, a tamo, kažu, zakoni za životinje, naročito oni za pse, više važe i cijene se, no ostali.

Svakako, Šapo je bio psina ispred koga je mogla da se klanja i najotmenija kraljevska kći ili princeza, da ga miluje grof ili lično kraljica-majka.

– Zna li se šta, baba Veno – poče jedan šliperaš – čuje li se šta iz drugih država...

Vena se trže i uzdrhta, misleći da je Jako pita za nekog čovjeka iz svijeta, ali on, ironično i kroz smijeh, nastavi:

– Vrati li se Šapo iz Bosne?

– Muči, pogani – nastavi starica šaljivo. – Vratio se, ne može on bez svoje braće, bez tebe i tvoga društva.

Vraćala se, ljuta i tužna zbog tih pitanja, pa bi sjela na šticu u stanu, i mislila, i već mutnim očima, danima i mjesecima gledala u dolinu rijeke, u platna livada, u pusta prla i paprati, a kolone stranih turista dizale su prašinu, zujale povrh njenog stana i mahali joj rukama srećni putnici, mahali joj rukama naivno, i bez srca.

Unuci joj rasli, išli svojim putevima i poslovima, a stara Vena sve je više gubila vid, i sluh, i ruke su joj drhtale, suve, odrvenjele i nespretne. Mislila je na sve što se dešavalo i spora nit svijesti dovodila ju je, ponekad, na sjećanje i rasprave s protivnicima i pokvarenjacima, i pričala je poluglasno i jetko: Jeste, Jako, pas se vratio iz daljine. Pas, očigledno, više čezne za svojim planinama od čovjeka, i ima više hrabrosti da se vrati tamo gdje su mu i glavu razbijali i jezik sjekli; lako je njemu da dođe među pse!

Romorila je nekad za sebe i sama po cijeli dan, nepokretna i ostavljena da odmara. Htjela bi da tuži, ali joj je iz sjećanja odmaglilo nešto toplo, nešto što je čekala i tražila, pa je izgovarala u neprekidnom krugu: daleko, daleko, daleko, daleko. Onda bi joj se učinilo da je neko zove, da staju kola iznad kolibe, balvanaš neki, saurer sa šliperima, činilo joj se da neko viče i zove: Veno, Vee-nooo.

Onda bi shvatila da nema nikog, da su svi na svojim poslovima, da će tek uveče stići sa kosidbe i drugih poslova, pa je čekanje prekraćivala nekom pjesmom, tužbalicom, i vrtoglavicom, tiho izgovarajući: daleka Vena, da-lekavena, da-le-ka-ve-na, kamena, kamena, dalekavena, kave-na, kamena, kavena, kamena. Nije kasnije znala da li izgovara dalekavena, kavena ili kamena, i to bi, ponekad, prekinuo prhut ptice s krova stana.

Кad su smanjeni šumski radovi i kad Gnjilopotočani nijesu imali da sijeku šumu i izgrađuju puteve, stigle su motorne pile i druga tehnika, počeli su ljudi da se otiskuju u druge države. Išli su u Austriju, Zapadnu Njemačku, Belgiju, Dansku i Francusku. Zarađivali su tamo gdje je tražena snaga, gdje je trebalo mahnuti sjekirom ili zapeti rukama ili ramenima. Dosta njih je obišlo daleke zemlje, tamo ostalo i povremeno vraćalo, a stara Vena čekala ih je, da pita da li su vidjeli nekog, čuše li bilo za koga, vidješe li, barem, grob, ili bilo šta.

„Arbajteri” iz Gnjilog Potoka smijali su joj se i objašnjavali kako je tamo veliki i brzi svijet, kako je sve zaboravljeno i došlo je novo doba, „crkle su sve stare priče”, „Evropa migrira”, narodi se miješaju. Ova stara Gnjilopotočanka nije znala šta sve to znači i kako to, u stvari, izgleda, i, nekako prazna i smirena, bez snage i vida, umrla je sasvim tiho, danima prije toga gledajući u šume na suprotnom brdu, trljajući oči da skine sa njih mrijenu, ali je u njima bilo sve maglovitije, nejasnije i mirnije.

Pod divljom gnjilopotočkom trešnjom, u dugačkom grobu, bez natpisa i znaka, sanja neprekidni san stara Da-lekamena.

Bogdan Šekler

Iz knjige “Neznabošci”