Život je, manje-više, rađanje, smrt, a između toga mali intermeco. I to je to.
U srijedu, 12. juna, umro je Miroslav Duro Mališić (1936-2024), i sjutradan, sahranjen na groblju u svojim rodnim, prigradskim Pešcima.
Uvijek spreman da pomogne drugima, skroman i nenametljiv, nasmijan i veseo, Duro, izdanak slobodarske vasojevićke porodice, koja je, pored ostalih, dala umnog Panta Mališića i narodnog heroja Miloša Mališića...
...A davne, 1958. godine, poslije majčine smrti, snjegopadnog februarskog dana, došao sam s Cetinja, gdje mi je otac tada službovao, i nastavio drugi razred u Gimnaziji „Panto Mališić“, u mom rodnom gradu.
Tokom školskog odmora prišao mi je plavokosi mladić, koji se zvao Duro Mališić. Iako nekoliko godina stariji od mene, nastavili smo drugovanje koje je trajalo decenijama. Poslije završene mature, Duro je upisao Pravni fakultet u Sarajevu; ja sam započeo studije prava u Beogradu, zatim nastavio na Pravnom fakultetu u, tada novosadskom, vojvođanskom, evropskom gradu, u kome su vam na dobar dan odgovarali s ljubim ruke...
Pozvao sam Dura i on je iz Sarajeva došao u Novi Sad. Nijesmo se razdvajali; stanovali smo u jednom sobičku ispod Petrovaradinske tvrđave, u Štrosmajerovoj broj tri. Odlazili u Sremske karlovce na berbe grožđa, pa u Vršac na tamošnje svečanosti... Redovno posjećivali novosadsku kultnu manifestaciju „Sterijino pozorje“.
Novi Sad je bio pravi novi vrt, raspjevan, veseo grad. Jedaman nas, na Pravnom, „prekoriše“, što činite vas dva, mogli ste do sada biti tužioci u Crnoj Gori! Čuš tužioci!? Nije nas to zanimalo...
Na Novosadskom univerzitetu znatan broj Crnogoraca, a nad svima, kao viti bor, stasiti Titograđanin Milorad Radovanović, zatim Novljanin Nešo Kilibarda, Titograđani, moji durgari iz Gimnazije „Slobodan Škerović“, Ivica Pejović i Nenad Stamatović, Zećanin, Đorđija Tripunović Čoče, Cetinjanin Mito Krivokapić, Andrijevičani Dale Ćulafić, Tomo Dedović i dobri Dobrašin Jelić, zatim Beranka Dana Šoškić, Beranci Milisav Babović, Milenko Vujović, Bire Barjaktarović, Slobo Kuč...
Pa i Durovi Pečičani, Lipka Joksimović, Vujo Butrić, Vlado Nedić... Sretali se, drugovali...
Na Pravnom fakultetu, profesor Radnog prava, dr Ratko Pešić, iz Lubnica kog Berana.
Jednog dana „Crvena zvezda“ odsjela u novosadskom hotelu „Park“. Odosmo u hotel da posjetimo našeg drugara, Lužačanina, Beranca, fudbalera „Zvezde“, Dragana Popovića Crevceta. Izađosmo u šetnju; s nama se uputi neko đetište.
„Da vas upoznam“ – reče Crevce - „to je Dragan Džajić“.
Tada je Džaja tek počinjao.
Bio je Miroslav Mališić vrsni fudbaler ivangradskog „Radničkog“, koji se nalazio u vrhu crnogorskog fudbala. Igralo se srcem, za svoj klub, za svoj grad.
-A kad bi „Radnički“ neku utakmicu na gostovanju izgubio, mi fudbaleri od srama nijesmo išli kroz varoš, već smo svojim kućama odlazili okolo, pored Lima – pričao mi Duro...
Formirao je u Ivangradu Sekciju navijača splitskog „Hajduka“, koja je brojala blizu šezdeset članova. Bio je predsjednik Zavičajnog kluba studenata Ivangrada; jedan od organizatora nezaboravnih „Plavih večeri“ na čuvenoj terasi hotela „Berane“.
Odigrao je i jednu probnu utakmicu za novosadsku „Vojvodinu“. Rekli mu da dolazi na treninge, ali ga fudbal više nije zanimao.
U blizini zgrade Matice srpske, nalazila se kafana „Zanatski dom“, omiljeno sretište novosadskih boema, mornara sa šlepova, dunavskih alasa. Naručili bi Duro i ja po deset s lukom i uz špricer slušali sjajne novosadske tamburaše, do fajronta. Katkad bi banuo i žestoki pjesnik Miroslav Mika Antić, pa mu recitovali „Sleđenu tišinu Visitora“ Dušana Kostića.
„Volio bih da još jednom posjetim Novi Sad“ – reče mi Duro prošle godine.
Ako ikada odem u Novi Sad, svratiću u „Zanatski“ da za njega popijem piće.
Na dan njegove sahrane, sunčanog četvrtka, 13. juna, duvao je laki povjetarac, donoseći šum obližnjeg Lima...
Laka ti, Duro, druže moj, zemlja vasojevićka...
Slobodan Vuković
