U spomen Zorana Milovića- istaknutog sportiste I umjetnika, obnavljamo tekst objavljen 2019. godine na našem portalu i u časopisu “Nova Sloboda”.

Koliko god da je Zoran zaslužio da mu svoj rodni grad Berane pruži pažnju, sasvim je sigurno da mu se do kraja njegovog života ne može odužiti onoliko koliko mu je on dao i proslavio ga kako kroz rukomet tako i kroz skulpture i umjetnost.

Ipak,nakon 21 Julske nagrade, prošle godine dobio je Zlatnu plaketu za životno djelo od strane Opštine Berane koja ga je posebno obradovala i dirnula, jer je došla od rodnog grada kojem je posvetio cijeli svoj život. I to nije sve jer Zoran je dobrovoljni davalac krvi i do sada je preko stotinu puta podario tečnost koja život znači zašta je nagrađen od strane Ministarstva zdravlja Crne Gore Zlatnom plaketom za dobrovoljno davalaštvo krvi.

Nije lako započeti priču o Zoranu Miloviću, nekadašnjem rukometnom bombarderu, vrhunskom skulptoru, a sada penzioneru koji u svojoj  mirovini uživa boraveći  sa svojom porodicom, unucima , ali i brojnim prijateljima kada mu se za to ukaže prilika.Ipak, najviše vremena sada posvećuje izradi skluptura,

Jer, nakon rukometa, njegova najveća ljubav su upravo skulpture kojih je do sada iz drveta isklesao  sedamdesetak i na njih je itekako ponosan.

-Bez obzira što sam 2015.godine otišao u privremenu penziju, ja se od dlijeta i drveta ne odvajam  i ako mi vjerujete, od deset do petnaest sati provodim u svom „ateljeu“jer tako zovem svoju radionicu koju sam opremio u podrumu od kuće  gdje često znam da prehladim, ali kada uzmem dlijeto i ostali potreban alat zaboravim na sve probleme i tome se maksimalno posvetim, kaže za Novu Slobodu Zoran Milović.

Zato nije ni čudno što je Milan Coko Marović svojevremeno zapisao o Zoranovim skulpturama : “Čudesne , čedne, iskrene, jasne skulpture Zorana Milovića imaju osnovno uporište u organskim formama koje svojim ritmom i pokretom izazivaju nezaboravan osjećaj i ljepotu“, a prof.dr Dragan Nedeljković „Zoran je gospodar drveta i kada se lati gleta neviđeno postaje viđeno“, dok čuveni  slikar Milo Stojković piše o Miloviću :“Ovo je umjetnost simbola jednog umotvorca koji je eruptivnu duhovnost svoje moći pretvorio u djelo“.

Dakle, Milović je pravi primjer koji dokazuje da umjetnost i sport veže određena zajednička nit, uz to dobar suprug , otac i djed  kojem je u srcu i duši njegovo rodno Berane koje nikada nije htio da napusti iako je imao puno ponuda u vrijeme kada je harao rukometnim igralištima bivše Juge.

Jedno vrijeme, istina, samo jednu sezonu igrao je u sarajevskoj Bosni, koja je tada bila član elitnog saveznog ranga, potom mu je nekadašnji evropski prvak Borac iz Banja Luke ponudio fantastične uslove da brani njegove boje, ali Berane je uvijek bilo u njegovom srcu i riješio je da do kraja života njemu podari sve ono što zna i umije iako mu nije vraćeno na način kako je to zasluživao.

Duša ga je i kroz rukomet vodila, „Ivangrad“, kako se onda zvao rukometni klub iz grada na Limu bio mu je sve i sja iako je mogao da bira grad i klub u onoj velikoj Jugoslaviji, u zemlji koja je tada bila svjetska rukometna velesila.

Mogao je da skokne do Sarajeva, Beograda ili Titograda, ali i prije nego što bi se saznalo da je tamo, vraćao se u Ivangrad. No, i toliko mu je bilo dovoljno da sve zadivi i zavrijedi da ga novinari uvrste u sjanog rukometaša, velikog sportistu i čovjeka, a rivali na rukometnim borilištima u sportsmena koji ima dušu.

A  kako je sve to počelo sa rukometom  Zoran priča:

-Još davne 1969.godine moj drug Brdo Ralević me doveo na Stadion malih sportova  kod  Begine kuće i nije trebalo puno  vremena da me nagovori da treniram rukomet, iako još uvijek nezreo i  maloljetan, govori sa neskrivenom sjetom Milović, i sada i u trećem dobu ljudski gorostas, upamćen svojevremeno kao lijevi bek, a kasnije pivotmen sa razornim, ali veoma preciznim šutom od kojeg su strepeli svi golmani i ono po čemu je bio prepoznatljiv po izuzetno fer i korektnoj igri zašta je pridobijao simpatije svih ljubitelja rukometa.

-Imao sam sreću da igram sa sjajnim ljudima poput Đoša i Ljuba Nišavića , Žarka Bajića..., zatim Mujka Sujkovića za kojeg tvrdim da je bio najbolji jugoslovenski golman, kaže Milović i napominje da im tada ništa nije bilo teško, da su rušili  sve pred sobom na sportskim rukometnim igralištima igrajući na betonu i pod vedrim nebom obilazeći cijelu Jugoslaviju a dočekivani  svugdje sa uvažavanjem.

-Bili smo entuzijasti i disali jednom dušom.Nijesmo igrali za pare, osvajali smo trofeje i bili takmac svim ekipama ne samo u Crnoj Gori nego i u tadašnjoj zajedničkoj domovini, priča Zoran i dodaje da je kasnije mnogo generacija prošlo „kroz njegove ruke“ učeći ih ljepoti rukometnog sporta, jer nakon duge i uspješne igračke karijere posvetio se trenerskom poslu iako je jedan duži period bio  i igrač i trener, a bio je i selektor omladinske reprezentacije Crne Gore.

-Rukomet je dio mog života sa kojim se ponosim a posebno sam ponosan i smatram kao posebnu  čast što sam svojevremeno igrao sa Veselinom Vujovićem, sigurno najboljim crnogorskim rukometašem, ali moja velika ljubav i strast je skulptura, ističe Milović.

O njegovom vajarskom umijeću, u drvetu urađenom, davno je sve rečeno-sve može, sve što zamisli i što mu se prohte, drvo ga sluša kao gospodara, podaje se kao tvorcu, jer njegove skulpture koje nose snažne ovozemaljske poruke i čovjeku, kada ih posmatra, učini se –one hoće prema samom nebu.

To je drugi dio Milovićevog života sa kojim ne posustaje za razliku od rukometa, jer Zoran nastavlja svoju davno započetu priču i kleše i nanovo stvara nove sklupture poput „Prosjak“, “Čeznja“, “San“, „Zla kob“, „Košmar“, „Zatočeništvo“, „Molitva”, „Vaskrsenje“, „Vještica“ i mnoge druge među kojima i „Rukometni šut“ koju je posvetio jednoj od svojih najvećih ljubavi i naravno„Harakiri“ koja je toliko zasjenila Kineze da je njegov pokojni brat Boban boravio nekoliko dana u najmnogoljudnijoj zemlji upravo zahvaljujući  toj skulpturi koja je očarala „kosooke“.

Dakle, koliko god često i dugo čovjek gledao Milovićeve sklupture, uvijek se ima osjećaj da ih gleda prvi put, iznova se divi, poštuje „majstorsko“ umijeće i čudi. I nije samo u pitanju vještina ruku već i mašta i neosporan dar za komponovanje, jer majstorstvo i vještina njegovih gorostasnih rukometnih ruku, vjerovali ili ne, graniči se sa perfekcijom, jer „dorađujući“ prirodu Zoran u drvetu izrađuje skulpture pred kojima i najstrožiji kritičari gotovo zanijeme.

Koliko god da je Zoran zaslužio da mu svoj rodni grad Berane pruži pažnju, sasvim je sigurno da mu se do kraja njegovog života ne može odužiti onoliko koliko mu je on dao i proslavio ga kako kroz rukomet tako i kroz skulpture i umjetnost. Ipak,nakon 21 Julske nagrade,  prošle godine dobio je Zlatnu plaketu za životno djelo od strane Opštine Berane koja ga je posebno obradovala i dirnula, jer je došla od rodnog grada kojem je posvetio cijeli svoj život.

I to nije sve jer Zoran je dobrovoljni davalac krvi i do sada je preko stotinu puta podario tečnost koja život znači zašta je nagrađen od strane Ministarstva zdravlja Crne Gore Zlatnom plaketom za dobrovoljno davalaštvo krvi.

-Da, povremeno dam dobrovoljno krv, ali  nikada nijesam zatražio legitimaciju, jer meni je bilo bitno podariti krv onome kome je potrebna smatrajući da na taj način nekome pomažem da prevaziđe zdravstvene probleme sa kojima se suočava u tom trenutku, kaže Milović, napominjući da u poslednje vrijeme dio vremena posveti i svojim prijateljima, a sada i kolegama penzionerima kroz druženje sa njima i učestvovanje na sportskim susretima crnogorskih penzionera.

-Svakako zadovoljan sam što se sjećaju mene i što smatraju da mogu da im pomognem u nekim sportskim disciplinama poput navlačenje konopca pa sam tako bio predvodnik ekipe penzionera Berana koja je na susretima penzionera održanim u Bečičima osvojila prvo mjesto upravo u toj disciplini, kaže Milović i dodaje da osim njih posebnu pažnju poklanja supruzi Đini i kćerkama Mariji, Jeleni i Mileni, kao i unucima Stefanu i Nemanji.

Eto to je zanimljiva i lijepa priča o novopečenom beranskom penzioneru koji za nekoliko mjeseci puni 67 godina koji je svoj radni vijek započeo sada već daleke 1976.godine u nekadašnjem SDK-a, a nastavio da radi do kraja radnog vijeka kao bankar gdje je radio sve do 2015.godine i tada otišao u zasluženu mirovinu.

„Kostolomac”

Za Zorana Milovića, ivangradskog „ rukometnog monstruma“ koji je prije četiri decenije harao ovdašnjim terenima i samom pojavom ulivao strah u kosti protivničkim golmanima, postoji više anegdota zbog kojih bi s razlogom mogao dobiti nadimak „Kostolomac“.

Razornu moć njegovog šuta najbolje je osjetio i zauvijek zapamtio nekadašnji golman beogradske Crvene zvezde i pribojskog FAP-a Franjo Himgel. Na utakmici u Andrijevici 1978. Zoran mu je loptom prikucao za prečku i polomio desnu šaku, nakon čega je dugo bio na bolovanju.

I tek što mu je ruka zaliječena i ponovo počeo da brani boje FAP-a, naredne 1979. imao je tu nesreću da u Priboju ponovo zaigra protiv RK „Ivangrad“ i brani mrežu od Zoranovih torpeda.

Tako je za manje od godinu dana doživio da mu Zoran svojim šutom ponovo slomi, ovoga puta lijevu ruku, prikucavši je za stativu, da bi od tada ova dva sportska velikana i van terena postali, i sve do danas ostali, veliki prijatelji.

Zoranu, međutim, to nije bilo prvo lomljenje kostiju golmanima jer je njegova žrtva prije toga bio i golman mojkovačkog „Brskova“ Braunović još 1976. godine i to baš na Stadionu malih sportova u Ivangradu, kome je takođe loptom slomio ruku.

A da je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bilo rizično čak i posmatrati njegove utakmice danas bi mogao posvjedočiti jedan domaći navijač koga je tih godina u publici Zoranova lopta odbijena od stative na tribini pogodila u glavu, da bi nakon toga završio u hitnoj.

Biografija i izložbe

Zoran Milović rođen je 1952.godine u Beranama.Poznati sportski radnik, bankarski činovnik u penziji, legendarni rukometaš i trener, humanista-dobrovoljni davalac krvi i umjetnik koji slovi za ličnost koja zaslužuje pažnju i poštovanje.

Uporedo sa sportom poseban doprinos dao je umjetničkom stvaralaštvu i izradi skulptura u drvetu  po kojima je prepoznatljiv već duži niz godina jer skulpturom se bavi od najranijih dana života.

Član je Udruženja izvornih likovnih umjetnika Crne Gore.Milović je je rezbario drvo, prerastajući kasnije u poznatog umjetnika koji je do sada imao dvadesetak samostalnih izložbi u Beranama, (1974, 1977, 1979, 1983, 1987, 1990, 1993, 2004, 2011), Podgorici (1978,1995),  Beogradu ( 1995, 1998, 1999), Subotici ( 2000), Tjentištu ( 1976), Andrijevici ( 1995), Novoj Varoši (1977), i Raškoj   ( 2000).

Amer Ramusović